Evanđelje po Ivanu - komentari na 8. poglavlje

8. poglavlje Evanđelja po Ivanu

TKO JE BEZ GRIJEHA?

Nakon noći provedene na Maslinskoj gori, Isus se u zoru ponovno vratio u Hram. Dok je poučavao narod, pismoznanci i farizeji doveli pred njega ženu uhvaćenu u preljubu tražeći njegov sud. Motiv nije bila moralna revnost, nego pokušaj da mu se postavi zamka.

Za razliku od drugih evanđelja, Evanđelje po Ivanu samo jedanput spominje pismoznance. Od Ezrinog doba, oni su predstavljali posebnu klasu utjecajnih učitelja koji su znatno više utjecali na vjerski život naroda od svećenika. Rabini su pripadali pismoznancima. Kad je Isus počeo naučavati, narod je njegove metode uspoređivao s metodama pismoznanaca.

Iako Ivan najvjerojatnije nije zapisao tekst o preljubnici koja je dovedena pred Isusa (lat. Pericope Adulterae), jer se opisani događaj ne nalazi ranim manuskriptima (Ivan 7:53-8:11), ipak se sam događaj smatra autentičnim. Postoji mogućnost da ga je netko kasnije uvrstio na temelju Ivanovih sjećanja i usmene predaje. Sam Ivan je zapisao: ˝A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.˝ (Ivan 21:25).

Prema Mojsijevom zakonu, preljubnicu i preljubnika trebalo je kazniti kamenovanjem (Levitski zakonik 20:10; Ponovljeni zakon 22:22). Kazna je bila rigorozna, ali se u praksi rijetko primjenjivala jer je par trebao biti uhvaćen in flagranti (na djelu) i tome su trebala svjedočiti barem dva očevica.

U Isusovo vrijeme, Judeja je bila rimska provincija pa je na snazi bio rimski građanski zakon koji preljub nije kažnjavao smrću. Da je Isus osudio ženu na kamenovanje, proglasili bi ga pobunjenikom protiv rimske vlasti jer Židovi nisu smjeli izvršiti smrtnu kaznu. U slučaju suprotnog pravorijeka, optužili bi ga za nepoštivanje Mojsijevog zakona. Tužitelji su hinili revnost za moralnu dobrobit izraelskog društva, ali je njihov pravi cilj bio, postaviti Isusu zamku (Ivan 8:6).

Zanimljivo je da se Isus više bavio ženinim tužiteljima, nego njezinom krivnjom. Isus im je imao štošta za reći, ali ih je ušutkao jednom jedinom rečenicom: ˝Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.˝ (Ivan 8:7). Ovime ih je pozvao na samopreispitivanje i praštanje, a ne na ˝bacanje kamenja˝.

Iako je bilo očito da je žena kriva, Isus ju je oslobodio, ˝Ni ja te ne osuđujem.˝ (Ivan 3:11). On je došao spasiti, a ne osuditi (Ivan 3:17; 8:15). Ipak, ova žena će jednog dana morati ponovno stati pred Isusa, tada kao Suca, i zato je on upozorava: ˝Idi i odsada više nemoj griješiti.˝ (Ivan 3:11). Svatko će biti pozvan dati račun za sebe, ˝Ta svi ćemo stati pred sudište Božje. Jer pisano je: Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga. Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.˝ (Rimljanima 14:10-12).

Prvi put Isus je došao kao Spasitelj, drugi put doći će kao Sudac, ˝To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima.˝ (Rimljanima 2:6). ˝Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! (Jakov 5:8-9).

SVJETLOST SVIJETA

Sedmo i osmo poglavlje čine cjelinu kojom dominiraju rasprave o Isusovom porijeklu i upečatljiva atmosfera porasta neprijateljstva prema njemu. Ova cjelina počinje i završava prijetnjama smrću (Ivan 7:1 i 8:59).

Premda nije bila dio biblijske legislative, ceremonija sa svjetlom naknadno je uvedena u obilježavanje Blagdana sjenica. Svjetlo je simboliziralo mesijansko doba koje će doći, ˝Bit će to dan čudesan - znade ga Jahve - ni dan ni noć; i u vrijeme večeri bit će svjetlo.˝ (Zaharija 14:7). Sličnu sliku opisuje i Ivan u Otkrivenju 22:5, ˝Noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova.˝

Svake večeri za vrijeme Blagdana sjenica, u dijelu hramskog kompleksa koji se zvao dvorište za žene, palile su se baklje na četiri velika svječnjaka. Četiri svječnjaka simbolizirala su četiri strane svijeta, odnosno zemljopisnu cjelovitost. Cijeli svijet trebao je biti obasjan dolaskom Mesije. I sami hodočasnici nosili su manje baklje plešući i pjevajući u procesiji. Leviti su pjevali Psalme od 120 do 134, po jedan Psalam na svakoj od petnaest stepenica između dvorišta Izraelaca i ženskog dvorišta u Hramu.

Za Židove je svjetlost bila simbol Božje prisutnosti. Bog je stvorio svijetlo (Postanak 1:3), kroz plamen se otkrio Mojsiju u Midijanskoj pustinji (Izlazak 3), vodio je Izraelce u stupu od ognja (Izlazak 13:21-22) i kao oganj sišao na Sinaj predavši Mojsiju zapovijedi (Izlazak 19:18). Opisujući mesijansko doba Izaija je zapisao: ˝Neće ti više sunce biti svjetlost danju nit` će ti svijetlit` mjesečina, nego će Jahve biti tvoje vječno svjetlo i tvoj će Bog biti tvoj sjaj. Sunce tvoje neće više zalaziti nit` će ti mjesec pomrčati, jer će Jahve biti tvoje vječno svjetlo, i okončat će se dani tvoje žalosti.˝ (Izaija 60:19, 20).

Cijeli tjedan noćni prizor Hrama koji je obasjavao Jeruzalem, oduzimao je dah svakome u gradu. Prvog dana nakon blagdana, u zoru, na mjestu gdje su prethodnih noći sjali veliki svječnjaci, Isus se predstavio riječima: ˝Ja sam svjetlost svijeta˝ (Ivan 8:12). To je druga od sedam tvrdnji koje započinju s ˝Ja sam…˝. Nema sumnje da su slušatelji, s još svježim sjećanjima na blagdanske rituale, razumjeli ovu metaforu. Predstavljajući se kao svjetlost, Isus je tvrdio da je Mesija i Bog.

Na početku knjige, pisac je predstavio Isusa kao Svjetlo koje tama ne može nadvladati i koje prosvjetljuje svakog čovjeka (Ivan 1:4, 5, 7-9). Bog daje svjetlo svakoj osobi i svatko za sebe donosi odluku; ili dolazi k Svjetlu ili se okreće od njega, ˝Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.˝ (Ivan 3:19-21).

PRAVA SLOBODA

Prema Tori, presuda se mogla izreći samo temeljem iskaza najmanje dva svjedoka (Ponovljeni zakon 17:6 i 19:15).

U prethodnom posjetu Jeruzalemu, Isus je nabrojao pet svjedoka koji su potvrdili njegovu vjerodostojnost; Otac, Ivan Krstitelj, njegova djela, Pismo i Mojsije (Ivan 5:31-47). Sada se pozivao samo na Oca (Ivan 8:18).

Tri puta je upozorio svoje sugovornike: ˝umrijet ćete u grijesima svojim˝; ne zbog počinjenih grijeha, nego zbog toga što ne vjeruju u njega, Boga koji oprašta grijehe (Ivan 8:21 i 24).

Od prve do posljednje knjige, kroz Bibliju se neprekidno provlači tema osobnog izbora između života i smrti. Mojsije je pozvao narod na izbor: ˝Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj…˝ (Ponovljeni zakon 30:19). I njegov naljednik Jušua, ponovio je sličan poziv: ˝Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Jahvi.˝ (Jošua 24:15). 

Izbor je odgovornost svakog pojedinca. Tko vjeruje da je Isus Spasitelj, dobit će vječni život, a onaj koji ne vjeruje, sam si je izrekao presudu, ˝Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.˝ (Marko 16:16; pogledati i Ivan 3:16 i 18 i 5:40). U vezi vječnog života pogledajte komentare na 5. poglavlje. 

Govoreći o sebi kao o Sinu Čovječjem, Isus je aludirao na opis Mesije iz Daniela 7:13-14 (pogledajte komentare na 6. poglavlje). Uzdizanje Sina Čovječjeg odnosilo se na uzdizanje na križ (raspeće), uzdizanje na život (uskrsnuće) i uzdizanje na nebo (uznesenje) (Ivan 8:28).

Isusove univerzalno poznate riječi: ˝…upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi˝ (Ivan 8:32) često se upotrebljavaju ili zloupotrebljavaju kao slogani različitih organizacija i pokreta. Međutim, Isus nije rekao da bilo koja istinita informacija donosi slobodu. Iz konteksta je jasno da je govorio o duhovnoj istini koju je objavio, o radosnoj vijesti spasenja koja donosi slobodu. Isus je objavio svijetu istinu o Božjoj ljubavi prema ljudima, prema svakom pojedincu. Svako poglavlje Evanđelja po Ivanu otkriva tu istinu.

Iako su bili pod rimskom okupacijom, Židovi su ponosno tvrdili da nikad nisu nikome robovali (Ivan 8:33). Realnost je ipak bila drugačija. Do tog vremena čak 600 godina proveli su pod vlašću stranih sila; Babilona, Perzije, Makedonije, Sirije i Rima. Moguće je da su mislili da u duhovnom smislu nikada nikome nisu robovali. Kao Abrahamovi potomci smatrali su da su u savezu s Bogom i da im zbog pripadnosti izabranom narodu ne treba duhovno oslobođenje. Međutim, Isus im je pokazao da istinska sloboda ne proizlazi iz vjerskog ili nacionalnog nasljeđa, već iz onoga što je on učinio za ljude.

ABRAHAMOVA PRAVA DJECA

Židovi su Abrahama nazivali svojim ocem (heb. Avraham Avinu). Smatrali da je njihovo genetsko porijeklo i pripadnost izabranom narodu jamstvo spasenja. Isus im nije osporavao da su Abrahamovi potomci (Ivan 8:37), ali je tvrdio da nisu njegova djeca u punom smislu te riječi. Abraham je imao puno vrlina, ali je najistaknutija bila njegova vjera, ˝Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost.˝ (Postanak 15:6).

Vjera je puno više od intelektualne uvjerenosti u nešto. Hebrejski koncept vjere (emunah) podrazumijeva vjernost nekome. Abraham se oslonio na Božja obećanja, odazvao Božjem pozivu i krenuo na put na koji ga je Bog pozvao (Postanak 12:1). Prema apostolu Pavlu, vjera je putovanje s Bogom do Grada ˝kojemu je graditelj i tvorac Bog˝ (Hebrejima 11:8-10).

Vjera je u središtu teologije i Starog i Novog zavjeta. Prema židovskoj tradiciji, svih 613 zakona Tore sažeto je u riječima proroka Habakuka, ˝a pravednik živi od svoje vjere˝ (Habakuk 2:4).

Iako je bio ponosan na svoje židovsko porijeklo, Pavle je razumio da Abrahamova djeca nisu isključivo njegovi genetski potomci, nego svi koji vjeruju Bogu i na taj način slijede Abrahamove korake, ˝koji uz to idu stopama vjere još neobrezana oca našeg Abrahama.˝ (Rimljanima 4:9-13). Pravi vjernik svakoga dana učvršćuje svoje povjerenje u Boga, ˝Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici;˝ (Ivan 8:31).

Židovi su smatrali da su kao Abrahamovi potomci, Božji sinovi (Izlazak 4:22; Ponovljeni zakon 14:1-2). Međutim, Isus je zanjekao njihov sinovski status i nazvao ih robovima (Ivan 8:34-36). Uspoređujući status roba i sina, aludirao je na Abrahamove sinove, Izaka i Išmaela. Kao zakoniti sin, Izak je ostao u kući, dok je Išmael kao sin ropkinje, morao napustiti dom (Ivan 8:35; Postanak 21:9-14). Istu ilustraciju Pavao koristi u Galaćanima 4:22-31. Onaj tko ne vjeruje da je Isus došao od Boga da bi spasio svijet, ostaje rob grijeha. Onaj koji vjeruje, dobiva slobodu, dobiva status sina kojem Otac priprema dom (Ivan 14:1-3). 

Abraham je prihvatio Božje izaslanike (Postanak 18:1-22), njegovi potomci nisu. Odbacili su onoga koga je Bog poslao, ˝K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.˝ (Ivan 1:11). Zbog odbacivanja Isusa, Židovi su izgubili sinovski status, ˝Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili.˝ (Ivan 7:39). Duhovni otac onih koji odbacuju Isusa je Đavao, ˝čovjekoubojica od početka˝ i ˝otac laži˝ (Ivan 8:44).

Zbog samopravednosti i arogancije Židovi kao narod nisu prihvatili Isusa za svog Mesiju i Spasitelja. Zbog nevjerstva, izgubili su privilegirani status Božjih sinova. Njihova tvrdokornost prorečena je na više mjesta u Starom zavjetu, ˝Da, bezuman je moj narod, ne poznaju me, djeca su oni nerazumna, ništa ne shvaćaju, mudri su tek za zlodjela, al` činiti dobro ne umiju.˝ (Jeremija 4:22), ˝I reče Jahve: ˝Nadjeni mu ime Ne-narod-moj, jer više niste narod moj i ja vama nisam više Onaj koji jest.˝ (Hošea 1:9).  

Isus ih je upozoravao da će izgubiti sinovski status, ˝A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.˝ (Matej 8:11 i 12; Luka 3:8 i 9). I Ivan Krstitelj ih je upozorio da pripadnost izabranom narodu ne štiti od Božjeg suda (Matej 3:7-9 i Luka 3:7-9).

Isus je duboko volio židovski narod i zato je sa suzama promatrao svoje koji su ga odbacili, ˝Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste.˝ (Matej 23:37;  Luka 13:34), ˝Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom.˝ (Luka 23:28). Isus je učinio sve za svoj narod, ˝a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate.˝ (Ivan 5:40).

Abrahamova djeca su oni koji vjeruju, ˝Shvatite dakle: oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi.˝ (Galaćanima 3:7), ˝Jer nisu Izrael svi koji potječu od Izraela; i nisu svi djeca Abrahamova zato što su njegovo potomstvo, nego po Izaku će ti se nazivati potomstvo; to jest: djeca tijela nisu i djeca Božja, nego - djeca obećanja računaju se u potomstvo.˝ (Rimljanima 9:6-8).

Iako Stari zavjet ne otkriva jasno na koji način je Abraham anticipirao Isusov Dan koji se spominje u 56. stihu, najčešće se spominje obećanje dano u Postanku 12:3, ˝sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.˝ Abraham je znao da će kroz njegovo potomstvo doći blagoslov na cijeli svijet, ˝da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri. (Galaćanima 3:14).

Isus je želio da njegov narod povjeruje da je on ˝Ja jesam˝, (grč. ego eimi). Tri puta zaredom im se predstavio sa ˝Ja jesam˝ (Ivan 8:28 i 58). U kontekstu u kojem je izrečen, ovaj izraz imao je duboke teološke konotacije. Isus se predstavio imenom kojim se Bog predstavljao Izraelu u Starom zavjetu (Izlazak 3:14; Ponovljeni zakon 32:39; Izaija 43:10 i 13; 48:12). Njegova snažna izjava ostavila je samo dvije opcije; ili povjerovati da je Isus Bog i Spasitelj ili ga odbaciti.

Židovi su izjednačavanje s Bogom smatrali bogohuljenjem, a ono se kažnjavalo smrću. Na isti način reagirali su i kad je Isus tvrdio da je jedno s Ocem (Ivan 10:30-33).

Iako su kao nacija odbacili Isusa, pojedinci iz židovskog naroda kroz sva stoljeća, prihvaćali su ga kao obećanog Mesiju i osobnog Spasitelja, ˝Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru.˝ (Rimljanima 11:5). Upravo su Židovi pronijeli glas o Isusu kao Spasitelju svijeta. Prvi kršćani bili su Židovi, apostoli su bili Židovi, svi pisci Novog zavjeta, osim Luke, bili su Židovi.

Bog nije odbacio izabrani narod (Rimljanima 11:1-2). Ohrabrujuće je znati da raste broj Židova koji iskreno tragaju za istinom i prihvaćaju Isusa za svog osobnog Spasitelja. Govoreći o svom narodu kojem je s ponosom pripadao, apostol Pavao je zapisao: ˝Pa ako je njihov posrtaj bogatstvo za svijet, i njihovo smanjenje bogatstvo za pogane, koliko li će više to biti njihov puni broj?... A i oni, ako ne ostanu u nevjeri, bit će pricijepljeni; ta moćan je Bog da ih opet pricijepi. Doista, ako si ti, po naravi divlja maslina, odsječen pa mimo naravi pricijepljen na pitomu maslinu, koliko li će lakše oni po naravi biti pricijepljeni na vlastitu maslinu!... djelomično je otvrdnuće zadesilo Izraela dok punina pogana ne uđe. I tako će se cio Izrael spasiti, kako je pisano: Doći će sa Siona Otkupitelj, odvratit će bezbožnost od Jakova.˝ (Rimljanima 11:12, 23-24, 25b-26).

Židovi su bili izabrani radi posebne misije (Postanak 12:3; Izaija 42:6). Bogu su bili posebno važni, ali to ne znači da on preferira određenu naciju. Bog jednako ljubi svakog pojedinca (Ivan 3:16). Jednog dana pred njim će se okupiti njegova djeca iz svih nacija, ˝Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.˝ (Otkrivenje 7:9).

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice

Literatura:
1. Bob Deffinbaugh, The Savior and the Sinner
2. Dr. Thomas L. Constable, Notes on John, 2008 Edition
3. David Guzik, Commentary on John 8
4. B. W. Johnson, The New Testament Commentary: Vol. III--John (1886)
5. W. Hall Harris III; Exegetical Commentary on John 8

Evanđelje po Ivanu - komentari na 7. poglavlje

7. poglavlje Evanđelja po Ivanu

RASPRAVE O ISUSOVOM IDENTITETU

Ivan je bio selektivan u odabiru događaja koje je opisao. Prošlo je otprilike 6 mjeseci od čudesnog hranjenja mnoštva zabilježenog u prethodnom poglavlju. Isus je još uvijek bio na sjeveru, u Galileji jer je znao da vjerski i politički vrh u Jeruzalemu traži način kako da ga likvidira.

Bližio se Blagdan sjenica i brojni Galilejci spremali su se za hodočašće u Jeruzalem. Isusova braća smatrala su da je to dobra prilika za publicitet i Isusovo javno predstavljanje. Marko poimence spominje četiri Isusova brata: Jakova, Josipa, Judu i Šimuna (Marko 6:3). Tek nakon njegovog uskrsnuća (Djela apostolska 1:14), braća će biti spomenuta i kao njegovi učenici, a Jakov kao vođa crkve u Jeruzalemu.

Međutim, Isus je imao svoju agendu. Znao je da ga dodatni publicitet može prerano odvesti u smrt. Nakon što je još neko vrijeme ostao u Galileji, sam se potajice uputio u Jeruzalem. Osim kratkog povlačenja u Pereju, Jeruzalem i Judeja ostat će u središtu njegovog djelovanja sve do smrti. Tek nakon uskrsnuća, Isus će ponovno otići u Galileju.

Iako je u Jeruzalemu vladalo veliko zanimanje za njega, držao se in cognito sve do sredine blagdana kada je počeo poučavati u Hramu. 

Blagdan sjenica ili hebrejski Sukot bio je jedan od velikih vjerskih blagdana koji je zahtijevao hodočašće Židova u Jeruzalem. Brojni hodočasnici s Mediterana i Bliskog istoka pristigli su u Jeruzalem. O Isusu se potajno razgovaralo na svakom koraku (Ivan 7:12 i 32). Mišljenja su bila podjeljena. Jedni su smatrali da je dobar čovjek, drugi da zavodi ljude, treći da ima zloduha, a bilo je i onih koji su smatrali da je prorok, pa čak i Mesija (Ivan 7:31). Iznenada, sredinom sedmodnevnog Blagdana sjenica, Isus je počeo poučavati u Hramu.

Svitak s Mrtvog mora (Kumranski spisi)

Ljudi su bili zadivljeni njegovim naukom. U židovskoj kulturi onog vremena učitelji su poučavali isključivo Mojsijev zakon. Kredibilitet učitelja ovisio je o ugledu njegovog mentora. Međutim, Isus nije pohađao glasovite rabinske škole niti je citirao druge rabine. Tvrdio je da je njegov nauk od Boga, ˝Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla.˝ (Ivan 7:16). I danas, u moru religija i doktrina, Isusove riječi zvuče jednako aktualno, ˝Ako tko hoće vršiti volju njegovu, prepoznat će da li je taj nauk od Boga ili ja sam od sebe govorim.˝ (Ivan 7:17). Onaj tko iskreno traži, prepoznat će ispravan nauk, ˝Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.˝ (Matej 7:7 i 8). Slično obećanje zapisao je i prorok Jeremija, ˝Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.˝ (Jeremija 29:13).

Koliko religija počiva na ljudskoj nauci? Koliko se ljudi pouzdaje u ljudski nauk, u intrepretaciju svećenika, crkve, istaknutih vjerskih vođa? Isus je jasno rekao da je ispravna doktrina božanskog porijeka. Osim toga, ispravan nauk upućuje na proslavljanje Boga, a ne veličanje čovjeka. Premda je bio Božji Sin, Isus nije tražio vlastiti publicitet ni slavu (Ivan 5:41 i 44, 7:18, 8:50 i 54, 11:4 i 40, 12:28, 13:31 i 32, 14:13, 17:1 i 4). Želio je da se Otac proslavi kroz njegovo djelovanje.

Upravo one koji su se najviše hvalili držanjem Zakona, Isus je optužio za njegovo kršenje (Ivan 7:19). Bili su slijepi za smisao zakona. U svojoj revnosti, optužili su ga za kršenje zakona jer je liječio subotom. Sporno izlječenje vjerojatno se odnosilo na ozdravljenje oduzetoga na kupalištu Bethesda (Ivan 5:21-24). Isus im je pokušao ukazati na njihovu nedosljednost u tumačenju zakona pa je koristeći rabinski način raspravljanja, povukao paralelu između ozdravljanja i obrezanja.

Židovi su obrezivali mušku djecu osmog dana nakon rođenja (Levitski zakonik 12:3). Abrahamov nalog o obrezanju smatrali su do te mjere obavezujućim da su ga vršili i subotom (Postanak 17:9 i 10). Koristeći rabinsku logiku, Isus je pitao zbog čega nije dozvoljeno liječiti subotom, ako je dozvoljeno obrezati muško dijete (Ivan 7:22 i 23)? Zbog čega je iscjeljenje subotom neprihvatljivo, a izvesti kirurški zahvat koji oslabljuje tijelo prihvatljivo? 

PORIJEKLO

Isus je rođen u judejskom gradiću Betlehemu, a odrastao u Galileji, točno kako je bilo prorečeno (Mihej 5:1). Njegovi su neprijatelji očito to previdjeli (Ivan 7:52), međutim Isus nije mario da im ukaže da je rođen u Betlehemu. Raspravu o njegovom zemaljskom porijeklu iskoristio je da bi im otkrio svoj pravi identitet, svoje božansko porijeklo.

Ignorirajući istinu, brojni Židovi i dalje uzaludno čekaju Mesiju. Na Zidu plača, stotine ljudi svakoga dana moli za obnovu Hrama i dolazak Mesije. Usredotočeni na pogrešne ideje o tome što je Mesija trebao učiniti, propustili su sagledati dokaze koji jasno upućuju da je Isus obećani Mesija. Kao narod, Židovi su propustili prepoznati Spasitelja svijeta. 

Umjesto njih, prihvatili su ga neznabošci, kao što je i bilo prorečeno, ˝Potražiše me koji ne pitahu za me, nađoše me koji me ne tražahu; rekoh: ˝Evo me! Evo me!˝ narodu koji ne prizivaše ime moje.˝ (Izaija 65:1).

Isus je jasno najavio svoj povratak Ocu, ˝Tražit ćete me i nećete me naći; gdje sam ja, vi ne možete doći.˝ (Ivan 7:34). Samo oni koji vjeruju da je Isus Spasitelj, jednog će dana doći k Ocu, ˝Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći… Kaže mu Šimun Petar: ˝Gospodine, kamo to odlaziš?˝ Isus mu odgovori: ˝Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije.˝ (Ivan 13:33 i 36). Slična misao ponovljena je i u slijedećem poglavlju (Ivan 8:21-24).

Pišući kršćanima u Rimu apostol Pavao je najavio povratak Židova k Isusu upotrijebivši prekrasnu sliku pricjepljenja odlomljenih grana masline (Rimljanima 11:11-24). Bez obzira na nacionalnost, dobro se prisjetiti riječi proroka Izaije upućene prije gotovo tri tisuće godina, ˝Tražite Jahvu dok se može naći, zovite ga dok je blizu.˝ (Izaija 55:6). Ohrabrujuće je da svakodnevno raste broj Židova koji iskreno tragaju za istinom i proučavaju Bibliju, knjigu koju nam je Bog poslao upravo preko njih. Pojedinci prihvaćaju Isusa kao Mesiju, Boga i svog Spasitelja.

BLAGDAN SJENICA - SUKOT

U Levitskom zakoniku u 23. poglavlju opisani su blagdani koje je Bog odredio kao posebno vrijeme za susret sa svojim narodom. Osim subote koja se slavila kao tjedni blagdan, opisano je još sedam godišnjih vjerskih blagdana.

Rabin u sjenici sa stručkom palminih grana

Židovi su se ravnali po lunarnom kalendaru, a religijska godina započinjala je mjesecom Nisanom, što odgovara našem ožujku ili travnju. U mjesecu Nisanu slavila su se tri blagdana - Pasha, Blagdan beskvasnih kruhova i Blagdan prvine uroda. Pedeset dana nakon Pashe slavila se Pedesetnica. Preostala tri blagdana - Dan truba, Dan očišćenja i Blagdan sjenica, slavili su se u mjesecu Tišre koji odgovara našem rujnu ili listopadu.

Vjerski blagdani podsjećali su na važne događaje iz povijesti izraelskog naroda i upućivali na buduće događaje koji će doći. Svaki od sedam vjerskih blagdana simbolizirao je jedan dio Božjeg plana spasenja za ljudski rod.

Sukot je posljednji godišnji vjerski blagdan. Bio je toliko značajan da se često nazivao samo ˝blagdan˝. Trajao je sedam dana i bio praćen velikim veseljem. Za vrijeme blagdana narod je živio u sjenicama. Sjenice, odnosno šatore gradili su od smokvinog, mirtinog i palminog lišća i granja (Levitski zakonik 23:40-43 i Nehemija 8:14-16). Time su se prisjećali da su 40 godina živjeli u šatorima u pustinji, ali i da je Bog cijelo vrijeme putovanja do obećane zemlje bio prisutan među njima. Razmišljajući o prošlosti i Božjoj čudesnoj brizi i skrbi za njihove potrebe, podsjećali su se da Bog može ispuniti svaku ljudsku potrebu i da su na ovoj zemlji tek putnici prema obećanoj zemlji, Božjem kraljevstvu.

Sukot je bio i blagdan zahvalnosti za sadašnje blagoslove i žetvu. Svake godine narod se iznova podsjećao na krhkost života i važnost potpunog pouzdanja u Boga. Potreba za oslanjanjem na Boga nije prestala dolaskom u obećanu zemlju. Sukot je bio blagdan zahvalnosti za materijalne i duhovne blagoslove.

Upravo na Sukot, Salamun je posvetio Hram u Jeruzalemu (1. Kraljevima 8:2). Sukot je bio prvi blagdan kojeg su Izraelci proslavili nakon povratka iz babilonskog ropstva, što je opisano u Ezri (Ezra 3:1-4) i Nehemiji (Nehemija 8: 14-18). Iako su danas brojni Židovi sekularni, Sukot i dalje predstavlja vrijeme radosti, slavlja i zahvalnosti.

Blagdan sjenica jedini je blagdan za kojeg su Židovi smatrali da nije namijenjen isključivo njima, nego i drugim narodima. U dane blagdana, u Hramu se žrtvovalo sedamdeset volova za sedamdeset naroda svijeta nabrojanih u Postanku 10. Za dodatne informacije u vezi simbolike Sukota pogledajte komentare na 1. poglavlje.

Premda nisu bile dio biblijske legislative, dvije važne ceremonije naknadno su uvedene u obilježavanje Sukota; paljenje svijeća i procesija s vodom. Oba rituala simbolizirala su buduće mesijansko doba. Naime, za vrijeme blagdana čitalo se 14. poglavlje knjige proroka Zaharije koje opisuje ˝dan Jahvin˝ koji će doći (Zaharija 14:1). Ovo poglavlje očito opisuje mesijansko doba i naglašava dva aspekta; neprestano svijetlo i živu vodu, ˝Bit će to dan čudesan - znade ga Jahve - ni dan ni noć; i u vrijeme večeri bit će svjetlo. U onaj dan žive će vode poteći iz Jeruzalema, pola k moru istočnom, pola k moru zapadnom. Bit će tako ljeti i zimi.˝ (Zaharija 14:7 i 8).

Svake večeri palile su se baklje na četiri velike menore (svječnjaka) u hramskom dvorištu. Četiri menore simbolizirale su četiri strane svijeta, odnosno zemljopisnu cjelovitost. Cijeli svijet trebao je biti obasjan dolaskom Mesije. I sami hodočasnici nosili su manje baklje plešući i pjevajući u procesiji. Leviti su pjevali Psalme od 120 do 134, po jedan Psalam na svakoj od petnaest stepenica između dvorišta Izraelaca i ženskog dvorišta u Hramu. Svjetlo je bilo simbol Božje prisutnosti.

Svakog jutra svećenici su u pratnji naroda silazili iz Hrama do Siloamskog bazena i punili zlatnu posudu s vodom dok je narod izgovarao tekst iz Izaije 12:3, ˝I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.˝ Nakon toga, povorka se penjala ponovno prema Hramu gdje su svećenici izlijevali vodu u posudu kod žrtvenika. Istovremeno su u drugu posudu izlijevali vino. Vrhunac ovog rituala bio je posljednji Veliki dan (heb. Hoshana Rabba) kada su svećenici sedam puta obilazili žrtvenik prije izlijevanja vode. Za vrijeme rituala pjevali su Psalme od 113 do 118 ni ne sluteći da se riječi tih pjesama upravo ispunjavaju, ˝Zahvalit ću ti što si me uslišio i moj postao spasitelj. Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Jahvino je to djelo: kakvo čudo u očima našim! Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu! O Jahve, spasenje nam daj! Jahve, sreću nam daj! Blagoslovljen koji dolazi u imenu Jahvinu! Blagoslivljamo vas iz Doma Jahvina!˝ (Psalam 118:21-26).

Ceremonija s vodom trebala je prizvati Božje blagoslove i ranu kišu. U Izraelu kiše prestaju u ožujku i ukoliko nema rane kiše u listopadu i studenom, neće biti ni proljetne žetve, a to znači glad.

IZVOR ŽIVE VODE

Ein Gedi izvor (zapadno od Mrtvog mora)

U vrijeme kulminacije blagdanskog slavlja, vjerojatno neposredno nakon što su svećenici izlili vodu oko žrtvenika prizivajući Boga da se pobrine za vodu i pjevajući Hossanah što znači ˝spasi nas˝, Isus kao da odgovara na njihovu molitvu nudeći živu vodu, ˝Tko je žedan neka dođe k meni. Neka pije koji vjeruje u mene!˝ (Ivan 7:37 i 38). Sličan poziv Isus je uputio i ženi Samarijanki (Ivan 4:10-14). 

Živa voda je svježa izvorska voda, najdragocjeniji izvor vode u Izraelu. Kišnica iz cisterni i voda iz bunara bili su manje cijenjeni izvori vode. Kako fizička, tako je i duhovna žeđ imanentna čovjekova potreba, ali je zbog preokupiranosti fizičkim potrebama, često nismo svjesni. Slično je bilo i sa ženom Samarijankom. (Za dodatne informacije pogledajte komentare na 4. poglavlje).

Isus poziva ljude k sebi nudeći nešto posebno. On nudi kvalitetu i istinsko ispunjenje duhovnih potreba. Predstavljajući se kao izvor žive vode, predstavio se izvor života, kao Stvoritelj. Njegova radikalna izjava nikog nije mogla ostaviti neutralnim.

U 39. stihu Ivan objašnjava da živa voda predstavlja dar Duha kojeg će vjernici primiti. Živa voda simbol je Svetog Duha koji se upotrebljavao i u Starom Zavjetu (Izaija 44:3-4). Sveti Duh, poput vode, ima preobražavajuću silu koja pustinju može pretvoriti u vrt.

DALJNJE RASPRAVE O ISUSOVOM PORIJEKLU

Kao što je Samarijanka postepeno shvaćala Isusov identitet, tako su i neki iz naroda počeli shvaćati da je Isus puno više od učitelja. Dio prisutnog mnoštva postao je uvjeren da je Isus Prorok čiji je dolazak najavljen u Ponovljenom zakonu 18:15-19 (Ivan 7:40). Mojsije je najavio dolazak Proroka poput njega samoga.

Mojsije je bio jedinstveni vođa židovskog naroda objedinivši ulogu vođe, izbavitelja, svećenika i proroka. Dio Židova smatrao je da će Mesija biti Prorok poput Mojsija i da će ponoviti neka starozavjetna čuda koje je učinio Mojsije.

Postoje brojne sličnosti između Isusa i Mojsija. 
- Mojsije je u pustinji hranio narod s manom (Izlazak 16), Isus je rekao ˝Ja sam kruh života˝(Ivan 7:34).

- Mojsije je dao vodu (Izlazak 17), Isus je osigurao živu vodu.

- Mojsije je vodio narod imajući pred sobom stup od ognja (Izlazak 13:21), Isus je rekao ˝Ja sam svjetlo svijeta˝ (Ivan 8:12).

- Mojsije je posredovao između Boga i ljudi, Isus i danas čini isto.

Postoje i druge sličnosti, ali je najznačajnija ona da su obojica bila spremna dati svoj život zbog grijeha svog naroda (Izlazak 32:30-33 i Ivan 17).

Neki su se otvoreno pitali nije li Isus Krist (Ivan 7:41). Krist je riječ grčkog porijekla, ekvivalentna hebrejskoj riječi Masijah (Mesija), što znači Pomazanik. Još od Mojsijevog doba, Židovi su očekivali dolazak Mesije - Izbavitelja.

U Biblijsko vrijeme pomazivali su se kraljevi (1. Knjiga ljetopisa 29:22), proroci (1. Kraljevima 19:15-16) i veliki svećenici (Izlazak 29:4-8) izlijevanjem ulja na glavu što je označavalo silazak Svetog Duha na te ljude. Pomazanikom je smatrana osoba koja je ispunjavala Božansku posebnu misiju. Čak je i jedan nežidovski kralj smatran pomazanikom – perzijski kralj Kir koji je dozvolio povratak Židova iz Babilonskog ropstva (Izaija 45:1).

Iako knjige Starog Zavjeta na puno mjesta najavljuju dolazak Mesije, očekivanje Mesije intenziviralo se tek za vrijeme izgnanstva Židova u Babilon. Mesijanizam je postala glavna tema literature koja se pojavljuje za vrijeme drugog Hrama (od 6. stoljeća prije Krista do razorenja Jeruzalema 70. godine). Kako se povećavala rimska opresija nad Židovima, tako je rastao entuzijazam u vezi dolaska Mesije.

VEĆINA ŽIDOVSKIH VOĐA ODBACUJE ISUSA

Isusova nauka nije bila kompatibilna sa životnim stilom vjerskih vođa i intelektualne elite. Svojim riječima i djelima, Isus je razotkrivao njihovu oholost, korumpiranost, ambicije i licemjerstvo. To je bio glavni razlog njihove mržnje prema njemu (Ivan 7:7). Pisac je naglasio da je opozicija prema Isusu rasla i da mu je sigurnost postala ugrožena (Ivan 7:1, 13, 19, 25, 30, 32, 44), kulminirajući pokušajem kamenovanja (Ivan 8:59).  

Sanhedrin je učvrstio svoju odluku da ubiju Isusa. Ipak, nisu se svi članovi vijeća slagali s mišljenjem većine. Nikodem je dao do znanja da se ne slaže s odlukom vijeća (Ivan 7:51). Njegovo se ime posljednji put spominje u 19. poglavlju kada je zajedno s Josipom iz Arimateje pripremao Isusovo tijelo za pokop i time pokazao veliku hrabrost. Iako je prvi puta Isusu došao incognito (Ivan 3. poglavlje), na kraju je hrabro stao na njegovu stranu. 

Intelektualna i vjerska elita Isusovog vremena oslanjala se na rabinsku tradiciju, vlastitu mudrost i interpretaciju zakona i proroka. Bili su preponosni preispitati vlastite stavove u svjetlu Isusovih izjava. S druge strane, suprimirali su pravo pojedinca da sam razluči što je istina. Prezirali su mišljenje ˝običnih ljudi˝ i prisvojili si pravo da određuju što je doktrinarno ispravno, a što nije (Ivan 7:49). Bili su spremni kazniti one koji su mislili drugačije (Ivan 7:13). O disciplinskim postupcima pogledajte komentare na 8. poglavlje.

U pomanjkanju argumenata kojima bi diskreditirali Isusa, pozvali su se na društveni i vjerski ugled onih koji su povjerovali u njega (Ivan 7:48). Točno je da je malo ljudi iz tadašnje elite povjerovalo u Isusa. Međutim, je li to mjerilo po kojem se određuje što je istina, a što ne, je li Isus poslan od Boga ili ne? Vrijednosti koje je Isus isticao; poniznost, milosrđe, služba bližnjima i samopožrtvovnost, nisu bile kompatibilne sa sustavom vrijednosti onih koji su imali političku, gospodarsku i vjersku moć. Intelektualna oholost i životni stil sprječavali su ih da preispitaju i revidiraju vlastite stavove i sustav vrijednosti.

Premda su bili skeptični, ni vođe ni narod, nisu mogli zatomiti divljenje prema Isusu, ˝Kako ovaj znade Pisma, a nije učio?˝ (Ivan 7:15). Bilo je očito da ˝Nikada nitko nije ovako govorio.˝ (Ivan 7:46). Ipak, većina se, kao što je to i danas, oslanjala na vjerske autoritete, ˝Da nisu možda i glavari doista upoznali da je on Krist?˝ (Ivan 7:26b).

Iako su već stoljećima bili u obećanoj zemlji, debata između Isusa i Židova promatrana u kontekstu Blagdana sjenica, pokazuje da su oni još uvijek bili u pustinji, nespremni napustiti šatore i ući u pravi hram, u zajednicu s Isusom.

Literatura:

1. W. Hall Harris III, Exegetical Commentary on John 7
2. Samuele Bacchiocchi, Ph. D, God's Festivals i Scripture and History, Volume 2: The Fall Festivals, Festival Typology
3. Fred Klett, Sukkot: A Promise of Living Water
4. John J. Parsons,  The Festival of Sukkot – The Feast of Tabernacles, Hebrew for Christians
5. John J. Parsons, Moses' Prophesy of Messiah, Jesus as the Prophet like unto Moses 
6. The Jewish Holidays - A Simplified Overview of the Feasts of the Lord
7. Roger Hahn, John 7:1-36, Christian Resource Institute
8. Bruce K. Satterfield, John 7-9 in Light oft he Feast of Tabernacles