Evanđelje po Ivanu - komentar na 17. poglavlje

17. poglavlje Evanđelja po Ivanu

ISUSOVA MOLITVA

Nakon oproštajnog govora opisanog u 13. poglavlju, uslijedila je posrednička molitva. Isus se molio za dovršenje svoje misije (od 1. do 5. stiha), za učenike (od 6. do 19. stiha) i na kraju za sve buduće kršćane (od 20. do 26. stiha), ˝Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji… Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene˝ (Ivan 17:9 i 20). 

Ovo je Isusova najdulja i posljednja javna molitva. Zabilježena je samo u Evanđelju po Ivanu. Molitva je bila važan dio Isusovog života. U evanđeljima je na više mjesta zabilježeno da se Isus povlačio u osamu kako bi se molio (Matej 14:23, Marko 1:35, 6:46, Luka 5:16, 6:12 i 9:18).

Iako riječi većine Isusovih molitava nisu zabilježene, evanđelisti su ipak zabilježili neke od njih:
- na krštenju (Luka 3:21)
- kod preobraženja (Luka 9:29)
- kod poučavanja učenika o molitvi (Matej 6:9-13 i Luka 11:1-4)
- molitva za djecu (Matej 19:13)
- molitva za Petrovu vjeru (Luka 22:32)
- molitva za hranu prije čuda umnožavanja hrane (Ivan 6:11)
- molitva prije Lazarovog uskrsnuća (Ivan 11:41-44)

DOŠAO JE ČAS

Isus je znao da se približio trenutak njegove smrti, trenutak na kojeg su upućivali proroci, trenutak zbog kojeg je došao na zemlju da bi spasio čovječanstvo, "Oče, došao je čas˝ (Ivan 17:1b). U prethodnim poglavljima, Ivan je naglašavao da ˝još nije bio došao njegov čas˝ (Ivan 2:4; 7:8; 7:30; 8:20).

Kao i u molitvi ˝Oče naš˝ (Matej 6:9), prije bilo koje druge želje, Isus je na prvom mjestu molio da se očituje Božja slava. Želio je otkriti Božji karakter i njegovu ljubav ljudima, ˝da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.˝ (Ivan 17:23b). Kao što je na početku svoje misije Nikodemu jasno otkrio ˝Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.˝ (Ivan 3:16), tako je na kraju ponovio da je došao da ˝dade život vječni svima koje si mu dao.˝ (Ivan 17:2). 

Vječni život je dar. On se ne može steći ni zaslužiti, ˝Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.˝ (Rimljanima 8:23). Bog ga nudi svima, ali će ga primiti samo oni koji poznaju Boga i Isusa Krista, ˝A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.˝ (Ivan 17:3). U semitskoj misli, ˝poznati˝ ne znači znati činjenice o nečemu, nego imati iskustvo i odnos s nekim, shvatiti nečiji značaj. Grčka riječ ginosko koja je upotrebljena u trećem stihu, sugerira blizak odnos s Bogom i Isusom Kristom. Vječni život primit će oni koji poznaju Boga. Gledajući u vjeri dan susreta s Bogom, Job je rekao: ˝Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.˝ (Job 19:27).

Vječni život je centralna tema i razlog pisanja Evanđelja po Ivanu (Ivan 20:31). Iako je vječni život dar kojeg vjernici očekuju u budućnosti (Otkrivenje 21:1-7), on utječe na kvalitetu života već sada, ˝i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi.˝ (Ivan 17:13b), ˝Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.˝ (Ivan 10:10).

Kroz svoju službu Isus je proslavio Oca, ˝Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.˝ (Ivan 17:4). Isusova slava bila je vidljiva od početka njegove službe ˝Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.˝ (Ivan 2:11). Međutim, očito da će vrhunac slave biti vidljiv na kraju njegove službe, u trenutku smrti i uskrsnuća. I grčki junci su kroz smrt sticali slavu. Ali Isusova slava značajno se razlikovala od slave Homerovih junaka. U grčko-rimskom svijetu, junaci su zbog svojih zasluga u bitkama umirali ˝slavnom˝ smrću. I Isus je umro slavnom smrću, ali je njegova smrt bila drugačijeg karaktera. Za razliku od svjetovnih junaka koji su slavu stekli oduzimajući život drugima, Otac je proslavio Isusa jer je položio život svoj za druge. 

Isus nije tražio slavu koja dolazi od ljudi, ˝Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!˝ (Ivan 5:44). Mnogi uglednici nisu bili spremni priznati svoju vjeru da ne ugroze društveni status, ˝Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje.˝ (Ivan 12:43). Međutim, Isus nije mario za ovozemaljska priznanja.

Isus se obraća Bogu s ˝Oče sveti˝ (Ivan 17:11) i ˝Oče pravedni˝ (Ivan 17:25). Ovo je jedino mjesto u Bibliji gdje se spominje sintagma ˝Oče sveti˝ i odnosi se isključivo na Boga. Poučavajući učenike da ne slijede primjer tadašnje vjerske elite, Isus ih je uputio: ˝Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima.˝ (Matej 23:9). U duhovnoj obitelji Otac je sam Bog, ˝A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga˝ (Ivan 1:12-13).

Slijedeći Isusov primjer, mnogi kršćani se u molitvi obraćaju Bogu s ˝Oče˝, dok se u molitvama zabilježenim u Starom Zavjetu ne spominju tako blisko obraćanje Bogu (Postanak 18:3, 32:10, Izlazak 32:11, 1. Samuelova 2:1-3; 2. Kraljevima 19:5, Psalam 25). 

ŠTO JE ISTINA?

Po prvi put Isus se deklarirao kao Krist (Ivan 17:3). Krist nije ime, nego titula. Dolazi od grčke riječi Khristós koja je prijevod hebrejske riječi Māšîaḥ, što znači ˝Pomazanik˝. U Starom zavjetu, kraljevi, svećenici i proroci bili bi pomazani prije početka obavljanja svoje službe. Ulje koje se izljevalo na glavu pomazanika simboliziralo je Božju silu koja se izljeva na osobu koja se posvećuje za posebnu službu. Isus je objedinio sva tri poziva – kralja, svećenika i proroka. Njegovi sljedbenici nazivaju se kršćani jer vjeruju da je Isus obećani Mesija - Pomazanik.

Iako sva četiri evanđelja opisuju Isusov život, svaki pisac portretira ga na drugačiji način. Matej naglašava da je Isus kralj i Mesija kojeg su navjestili starozavjetni proroci, Marko ga opisuje kao Slugu, Luka kao Sina Čovječjeg, a Ivan kao Sina Božjeg. Za mnoge Isus je samo dijete iz betlehemskih jaslica, međutim svaka riječ njegove posredničke molitve potvrđuje da je Isus Bog.

Isus je tvrdio da je imao Božju slavu prije nego je svijeta bilo, ˝A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.˝ (Ivan 17:5). Ovu radikalnu izjavu mogao je izgovoriti ili sam Bog ili netko tko nije uravnotežen. Isus nam nije ostavio puno izbora. Ne možemo ga smatrati prorokom ili moralnim učiteljem jer je on za sebe nedvosmisleno tvrdio da je Bog. 

˝Što je istina?˝, pitao je Pilat prije dvije tisuće godina (Ivan 18:38). U postmodernom dobu u kojem je sve relativno, ovo pitanje još jače odzvanja. Isus je za sebe izjavio da je Istina (Ivan 14:6). Njegova tvrdnja bila bi groteksna da je bio samo čovjek jer je tvrdio da je Bog. Je li Isus Bog ili je kriv za bogohuljenje? To je pitanje na koje treba odgovoriti svaki čitatelj Evanđelja po Ivanu. Zbog toga je knjiga i napisana, ˝Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.˝ (Ivan 20:30 i 31).

MOLITVA ZA TEBE

U ovoj intimnoj molitvi, Isus se molio za sve buduće vjernike. To je najvažnija molitva za nas jer dolazi od onoga kojem su naši interesi na srcu. Ovo je molitva kojoj se trebamo vraćati, naročito kada se susrećemo s teškoćama i osjećamo odvojenima od Boga. 

I na drugim mjestim u Novom Zavjetu zabilježeno je da se Isus molio za druge:
    - Za Petra - ˝Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera.˝ (Luka 22:32).
    - Za one koji su ga razapeli - ˝Oče, oprosti im, ne znaju što čine!˝ (Luka 23:34).

Posrednička molitva je molitva za dobrobit drugih. Bila je uobičajena u Starom zavjetu. Patrijarsi i proroci poput Mojsija (Izlazak 34:9), Samuela (1. Samuelova 7:5) i Daniela (Daniel 9) upućivali su Bogu molitve za dobrobit drugih. 

Posrednička molitva nije privilegija vjerske elite. Biblija poziva da molimo za druge, ˝Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova.˝ (Jakov 5:16). 

Premda ljudi mogu posredovati pred Bogom za druge, Biblija jasno ukazuje da je jedini savršeni posrednik između Boga i čovjeka - Isus. (1. Timoteju 2:5 i Rimljanima 8:34).  

Ubrzo nakon što je završio posredničku molitvu, Isus je uputio Bogu još jednu molitvu u kojoj je do izražaja došla prava dubina njegove agonije zbog tereta grijeha kojeg će ponijeti i razdvajanja od Oca (Matej 26:38-44). Ipak, teškoće kroz koje je prolazio nisu umanjile njegovu brigu za one koje je ljubio. Uoči smrti, nije se molio za svoje izbavljenje, nego za našu dobrobit. 

Isus je znao je da će se uskoro razdvojiti od svojih učenika. On će se vratiti Ocu, a oni će ostati na zemlji, ˝Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.˝ (Ivan 17:11a). Bio je svjestan da ih ostavlja na neprijateljskom terenu, ˝Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.˝ (Ivan 17:15). Ali njegovi sljedbenici nisu pozvani na izolaciju. Isus ih je pozvao da nastave njegovu misiju, ˝Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.˝ (Ivan 17:18). Mnogi će ˝na njihovu riječ vjerovati u mene.˝ (Ivan 17:20).

Iako je znao da se privremeno mora razdvojiti od svojih, Isus je čeznuo za danom ponovnog susreta. Bio spreman proći kroz sve kako bi obnovio zajedništvo između Boga i čovjeka. Na kraju svoje službe na zemlji, zamolio je Oca za ono najvažnije, ˝Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.˝(Ivan 17:24). Ivan u više navrata naglašava da će se Isus vratiti po svoje, ˝Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.˝ (Ivan 14:3). Bez ove nade, sva vjera je uzaludna. 

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

NAPOMENA: Poveznice na komentare na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi bloga na dnu stranice

Literatura:

1. Bob Deffinbaugh, The High Priestly Prayer of Jesus: Part I (John 17:1-5)
2. David Guzik, Commentary on John 17
3. Roger Hahn and the Christian Resource Institute
4. James Burton Coffman, Commentary on John 17
5. John Darby, Commentary on John 17
6. Glorification in John's Gospel: Not only the Cross, From the SelectedWorks of Neil J Foster, June 2010