Dobro došli na portal Moja-Biblija

Dobro došli na blog Moja Biblija!

Potaknuta primjedbama prijatelja i poznanika kako odustaju od čitanja Biblije jer ne razumiju njezin sadržaj, odlučila sam zabilježiti informacije do kojih sam došla detaljnijim proučavanjem pojedinih Biblijskih knjiga. Moja je namjera u sažetom formatu ponuditi informacije koje će olakšati razumijevanje kulturnog, povijesnog, biblijskog i političkog konteksta, bez interpretacije sadržaja i iznošenja teološke doktrine. Komentari nisu sveobuhvatni, nego su prilagođeni teološkim laicima za svakodnevno proučavanje Biblije.

Mislim da nema knjige poput Biblije, knjige koju mogu razumjeti mala djeca dok je istovremeno izazov i inspiracija i vrhunskim intelektualcima. Kojoj god skupini pripadali, na kraju je najvažnije vjerujemo li da je Biblija Božja poruka i slijedimo li njezine upute.

Nadam se da će sadržaj ovog bloga biti koristan onima koji su odgađali ili odustajali od čitanja Biblije misleći da je ne mogu razumjeti, kao i osobama koje poznaju Bibliju, ali žele dodatne informacije koje će unaprijediti njihovo razumijevanje i shvaćanje relevantnih poruka za svoj život.

nedjelja, 1. veljače 2015.

Evanđelje po Ivanu - komentari na 19. poglavlje

Evanđelje po Ivanu - komentari na 19. poglavlje


ECCE HOMO

U 19. poglavlju nastavlja se opis Isusovog suđenja. Ivan je opisao dva suđenja pred židovskim vođama Anom i Kaifom (Ivan 18: 12-14 i 19-24), ali je naviše mjesta posvetio suđenju pred rimskim upraviteljom Pilatom (Ivan 18: 29-38 i 19: 1-16). Suđenje je započelo u petak u ranim jutarnjim satima i trajalo je sve do podne (Ivan 18:28 i Ivan 19:14). 

Pred rimskom vlasti, židovski vođe optuživali su Isusa da je politički agitator. Tvrdili su da je kriminalac, da se ˝pravi kraljem˝ iako je sam Isus u više navrata odbio inicijativu naroda da ga proglase kraljem. 

Pilatu je od početka bilo jasno da je Isus nevin (Ivan 18:39, 19:4, 6, 12). Otezao je postupak šest sati ne bi li pronašao način da oslobodi Isusa. Pod svaku cijenu želio je izbjeći izricanje smrtne presude. U trenutku se ponadao da će kazna bičevanjem zadovoljiti židovske vođe. Rimljani su na kožnim bičevima imali pričvršćene dijelove metala ili kostiju koji su stvarali razderotine i intenzivno krvarenje. Nadao se da će izranjavano tijelo i ironični kraljevski simboli - kruna od trnja i girmizni plašt, zadovoljiti židovske vođe (Ivan 19:1-3). Međutim, inzistiranje na smrtnoj presudi, nije jenjavalo.

Vojnici su šamarali Isusa, nemajući pojma tko je on (Ivan 19:2-3). I danas ljudi čine isto, bilo kroz psovke, mudrovanja ili predrasude - udaraju nekog kog' nikada nisu upoznali.

Tri put je Pilat izlazio iz pretorija ne bi li kroz pregovore sa židovskim vođama poštedio Isusa smrtne kazne. ˝Ecce homo˝, ˝Evo čovjeka˝ (Ivan 19:5), izgovorio je Pilat kad je po drugi put s Isusom izišao pred narod. Njegove riječi nesvjesno su aludirale na riječi iz Zaharije 6:12 ˝Evo čovjeka komu je ime Izdanak; ispod njega će proklijati i on će sazdati Svetište Jahvino.˝*

Optužbe su prvo bile političke prirode, a kasnije teološke. Saduceji su tvrdili da je Isus zaslužio smrt jer je hulio na Boga, jer se predstavio kao Božji Sin. Prema Petoknjižju, hula je zahtijevala smrtnu kaznu ˝… tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne - neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti.˝ (Levitski zakonik 24:16).

Iako su Isusa optužili za hulu, sami su počinili hulu izjavivši: ˝Mi nemamo kralja osim cara!˝ (Ivan 19:15). Prema Starom Zavjetu sam Bog trebao je biti kralj Izraela (Suci 8:23, 1. Samuelova 8:7, 10:19). U ovom sramnom trenutku, odrekli su se Boga čije je vodstvo obilježilo njihovu povijest. Premda su prezirali rimsku vlast, vođeni vlastitim bezumljem, u potpunosti su izgubili dostojanstvo dvolično izjavivši lojalnost Cezaru koji će niti 40 godina kasnije na zidinama razorenog Jeruzalema ubiti više od 30.000 Židova.

Suđenje je bilo nakaradno. Mijenjane su optužbe, a iz drugih evanđelja doznajemo da su dovedeni i lažni svjedoci. Videći da Pilat nastoji osloboditi Isusa, židovski vođe poslužile su se političkom ucjenom, ˝ Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.˝(Ivan 19:12b).

Dvoumeći se između izricanja pravedne presude i čuvanja svoje političke pozicije, Pilat je sudio samome sebi. Znao je da je Isus predan iz zavisti (Matej 27:18). Da bi zaštitio svoju karijeru, izrekao je smrtnu presudu bez obzira na čvrsto uvjerenje da je Isus nevinU vrijeme izricanja smrtne presude, svećenici su u Hramu započeli s prinošenjem pashalnih janjaca na žrtvu


GOLGOTA

Stijena u Jeruzalemu nalik lubanji
Nakon sramotne sudske farse, ismijavanja i bičevanja, Isus je krenuo prema Golgoti. Razapinjanje je bila rimska metoda izvršenja smrtne kazne koju su usvojili od Kartaržana, odnosno od Perzijanaca. Židovi su smrtnu kaznu izvršavali kamenovanjem, spaljivanjem, odrubljivanjem glave ili gušenjem. Izvršenje kazne razapinjanjem ukinuo je Konstantin 337. godine.

Razapinjanja su bila javna, u blizini glavnih prometnica kako bi upozorila i zastrašila ljude. Isus je razapet na Golgoti, što znači lubanja. Je li se mjesto tako zvalo jer je morfološki sličilo lubanji ili zato što je bilo mjesto smaknuća na kojem su se nalazile kosti i lubanje smaknutih osoba, ne može se sa sigurnošću utvrditi. Iako lokacija Golgote nije precizno utvrđena, sigurno je da je Isus razapet izvan gradskih zidina, u blizini ceste koja je vodila prema gradu (Matej 27:39).

Bilo je uobičajeno da se na križ napiše ime raspete osobe i zločin koji je učinila. Natpis iznad Isusove glave bio je na hebrejskom - jeziku Židova, latinskom - službenom jeziku Rima i grčkom koji je bio lingua franca, uobičajen jezik na bliskom istoku u tom razdoblju. Iznad Isusove glave Pilat je dao napisati ˝Isus Nazarećanin - kralj židovski.˝ (Ivan 19:19b). Time je pokazao kako će završiti oni koji se pokušaju nazvati kraljem židovskim. Ovime je istaknuo podaničku ulogu Židova prema rimskoj vlasti. Naravno da su židovski vođe pokušali promijeniti ovaj natpis, ali Pilat ih je s prezirom odbio.

Bilo je uobičajeno da vojnici među sobom podjele stvari raspete osobe. Za Isusovu donju haljinu bacali su kocku. Ali osim rugača, bilo je tu i ljudi koje je prizor Krista na križu potaknuo na razmišljanje, proučavanje Pisma i vjeru.

Mnogi su vidjeli Isusa na križu. Neki su bili tu zbog znatiželje, neki da bi se rugali (Matej 27:39-44), a neki, poput rimskih vojnika, iz dužnosti (Ivan 19:20. Samo je nekolicina stajala uz križ iz pijeteta i povezanosti s Isusom. Bila je tu Isusova majka, njezina šogorica, Marija Magdalena i sam Ivan (Ivan 19:25). Ni opasnost, ni tuga, ni vrijeđanje, nisu ih mogli odvojiti od Isusa. Gledajući svog sina Marija je shvatila Šimunove riječi koje joj je uputio tridesetak godina ranije: ˝Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!˝ (Luka 2:35). 

Od djetinjstva Isus je poštivao svoj roditelje (Luka 2: 51-52). I u posljednjim trenucima pokazao je brigu i ljubav za svoju majku povjerivši je na skrb ljubljenom učeniku Ivanu (Ivan 19:26). Do samoga kraja, Isus je pokazao da je savršeni Sin Božji i Sin Čovječji. Nakon ovog događaja, Marija je spomenuta samo jedanput u Djelima apostolskim u prvom poglavlju gdje se spominje zajedno s drugim vjernicima (Djela 1:14)Prema tradiciji, Ivan se brinuo za Isusovu majku do njezine smrti, nakon čega se preselio u Efez, u Malu Aziju gdje je dugo i uspješno propovijedao radosnu vijest.

Bez obzira na izigravanje pravde, Isus nije bio žrtva svirepih vojnika niti beskrupuloznih vođa. Dragovoljno se predao da bi nas spasio. Njegovo dragovoljno stradanje bilo je na više mjesta prorečeno u Starom zavjetu, ˝Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.˝ (Izaija 53:12).

Tisuću godina ranije David je prorekao niz detalja u vezi Isusove smrti, ˝Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše; srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim. Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene. Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.˝ (Psalam 22:15-19).˝A oni mi staviše žuč u jelo i u mojoj žeđi me poje octom.˝* (Psalam 69:22).

PLAĆENO U CIJELOSTI
Jedne od Isusovih posljednjih riječi bile su: ˝Dovršeno je!˝ (Ivan 19:30).  U grčkom izvorniku stoji samo jedna riječ - ˝tetelestaio˝. U jednoj riječi rečeno je sve.

Izraz tetelestaio upotrebljavao se u poslovnim dokumentima i računima kako bi označio da je račun plaćen u cijelosti. Nakon što bi dužnik platio dug, dobio bi potvrdu na kojoj je pisalo tetelestaio - plaćeno u cijelosti. Dajući svoj život za našu otkupninu, Isus je u cijelosti platio račun za naše prijestupe. 

Isti izraz upotrebljavao se i kada bi sluge obaviještavale gospodara o dovršenom poslu. I Isus je kao Sluga izvršio misiju koju mu je Otac povjerio, ˝Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.˝ (Ivan 17:4). 

Tetelestaio se upotrebljavao i kada bi svećenici našli janje bez mane, prikladno za žrtvu, ˝... niste otkupljeni nečim raspdaljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvi Krista, Jaganjca nevina i bez mane˝ (1. Petrova 1: 18-19). Prinošenjem nevinih janjaca na žrtvu kroz mnoga stoljeća, Židovi su trebali razmišljati o brutalnim posljedicama grijeha. U tim trenucima prinešeno je bezgrešno Janje Božje za život grešnika.

Kada bi rimski građanin bio osuđen za zločin na vrata njegove tamnice bila bi pričvršćena lista zločina zbog kojih je osuđen. Nakon što bi u cijelosti odslužio kaznu, preko liste zločina otisnule bi se riječi tetelestaio - kazna za zločine plaćena je u cijelosti. Kada je Isus s križa povikao ˝tetelestaio˝ - ˝dovršeno je˝, očevidci su mogli razmjeti konotaciju ove riječi. Isus je dovršio misiju koju mu je Otac dao, ispunio je starozavjetna proročanstva, obećanja o otkupu i u cijelosti platio naš dug. 

Osamsto godina ranije prorok Izaija je napisao: ˝A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.˝ (Izaija 53: 4 i 5). Znajući da je učinio sve da nas otkupi, Isus je dragovoljno dao svoj život (Ivan 19:30) kao što je i najavio, ˝Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga. (Ivan 10: 17 i 18).

Umiranje na križu trajalo je dugo i bilo je brutalno. Raspeti bi umirali nakon više od dana, najčešće od posljedica gušenja. I stoga ne čudi da se Pilat iznenadio saznavši da je Isus umro nakon samo šest sati (Marko 15:44). Druga dvojica raspetih bili su još živi. 

Obzirom da se bližila subota i blagdan Pashe, Židovi su zamolili Pilata da ubrza smrt raspetih kako bi bi se njihova tijela uklonila prije zalaska sunca jer se prizor nije uklapao u blagdan Pashe. Lomljenje kostiju nogu ubrzavalo je smrt jer se osoba nije mogla podupirati nogama da bi održala disanje. Dvojici osuđenika slomljene su kosti, ali ne i Isusu jer je već umro, točno kako je prorečeno u Starom Zavjetu (Psalam 34:21). Vojnik je došao do Isusa s namjerom da mu slomi kosti, ali umjesto toga, probo mu je bok, vjerojatno kako bi bio siguran da je mrtav. Ovi detalji vezani za Isusovu smrt prorečeni su u Starom Zavjetu tisuću godina ranije (Psalam 22:15-19).

Prorok Zaharija je prorekao da će njegov narod gledati onog koga su proboli, ˝A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.˝ (Zaharija 12:10). Ivan se referira na Zaharijino proročanstvo (Ivan 19:37) koje se ispunilo u trenutku Isusove smrti. Međutim, konačno ispunjenje Zaharijinog proročanstva je u budućnosti, kad će se Židovski narod pogledati prema križu i okrenuti se Isusu u pokajanju. O tome je pisao i Pavao u Rimljanima 11:25-29. Pogled prema križu, puni suzama naše oči i potiče na pokajanje. Vrijeme za pokajanje je sad jer dolazi dan, dan Isusovog povratka kada će biti prekasno za suze pokajnice,˝Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen.˝ (Otkrivenje 1:7). Slična proročanstva zapisana su u Ezekielu 30:3 Mateju 24:30.

Više od tisuću godina Židovi su prinosili na žrtvu pashalnu janjad kojoj se prema Mojsijevim uputama nisu smjele slomiti kosti (Izlazak 12:46). Stoljećima su ponavljali obred koji je upućivao na ovaj trenutak, na Isusovu žrtvu i plan izbavljenja. U vrijeme kad su židovske obitelji prinosile savršene pashalne janjce da nevini budu žrtvovani radi njihovih grijeha, Isus je dao svoj život na Golgoti kao savršeno pashalno janje. 

Rimljani nisu dozvoljavali pokapanje raspetih osoba, nego su tijela ostavljali na križu kao hranu životinjama. Za razliku od njih, Židovi su pokapanje mrtvih smatrali svojom svetom obavezom čak i kad se radilo o smaknutim kriminalcima koji nisu pokapani u obiteljske, nego u zajedničke grobnice. Prema židovskom zakonu, tijelo je trebalo biti pokopano unutar 24 sata od smrti (Ponovljeni zakon 21:22-23).

Više razloga moglo je motivirati Pilata da odstupi od uobičajene rimske prakse; ili zato što je započinjao veliki židovski blagdan Pasha pa nije bilo primjereno ostaviti tijela na križu ili zbog uvjerenja da je Isus nevin ili pak zato što ga je za ustupak zamolio ugledni židovski vijećnik - Josip iz Arimateje.

Prema izvještajima sinoptičkih evanđelja, Josip iz Arimateje bio je bogati Židov i član Sanhedrina koji se nije složio s presudom vijeća (Matej 27:57, Marko 15:43, Luka23:50-51). Uz njega bio je i Nikodem koji je donio velike količine smirne i aloje (oko 32 kilograma; 1 libra = 327 grama). Vjerojatno su oboje bili Isusovi ˝tajni˝ učenici (Ivan 12:42-43) koji su svojom hrabrom gestom, u trenutku kad su se gotovo svi razbježali, javno pokazali ljubav prema njemu. Kakve li razlike u odnosu na prvi susret Isusa i Nikodema koji se odvijao u tajnosti (Ivan 3. poglavlje).

Samo su bogati Židovi imali grobove isklesane u stijeni. Ostali su za pogrebna mjesta koristili male, prirodne pećine. Židovski pogrebni običaji podrazumijevali su pranje tijela, mazanje uljem i mirisnim biljkama. Isus je pokopan u petak oko 6 sati, neposredno prije zalaska sunca i početka subote i blagdana Pashe.

Grobovi isklesani u vapnenačkim stijenama pripadali su bogatim obiteljima. Isus je položen u novi grob u vrtu, u grob koji je Josip pripremio za sebe i svoju obitelj. Arheolozi su dosada pronašli oko 900 grobnica iz tog razdoblja. Običaj je bio bi se nakon raspadanja tijela, kosti stavljale u kamene posude, tzv. urne za kosti (lat. ossuārium), koje su odlagane u manje niše u grobnicama. 

Sedamsto godina ranije prorok Izaija je prorekao da će Isusovo tijelo biti položeno u grob bogataša, ˝Ukop mu odrediše među zločincima, a grob njegov bi s bogatima, premda nije počinio nepravde nit` su mu usta laži izustila.˝ (Izaija 53:9).

U Edenskom vrtu prvi ljudi su pokleknuli pred grijehom (Postanak 3.poglavlje). Dugi put vodio je do drugog vrta u blizini Golgote gdje je Sin Božji otkupio čovjeka i vratio mu dar vječnog života (Ivan 19:41).

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Literatura:


Korisni linkovi: