Evanđelje po Ivanu - komentari na 18. poglavlje

18. poglavlje Evanđelja po Ivanu

NAJVAŽNIJE SUĐENJE U POVIJESTI SVIJETA

Osamnaesto poglavlje opisuje Isusovo uhićenje i suđenje. Pisac se usredotočio na one detalje koji naglašavaju njegovu kontrolu nad svim događajima. Isus nije bio žrtva političkog sistema ni arogantnih vjerskih vođa. Bio je spreman dragovoljno se predati u ruke ljudima, ˝Isus odvrati: ˝Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu˝ (Ivan 18:8).

Nakon oproštajnog govora i posredničke molitve, Isus je krenuo s učenicima na mjesto izvan Jeruzalema koje je Juda dobro poznavao jer su često onamo zajedno odlazili. Prema Luki 21:37 Isus je danju poučavao u Hramu, a noći je provodio na Maslinskoj gori.

Da bi došao na Maslinsku goru, morao je prijeći potok Cedron. Tisuću godina ranije i David je prešao isti potok kada je s lojalnim pristašama bježao izvan grada, odbačen od svog naroda i izdan od prijatelja Ahitofela i sina Abšaloma (2. Samuelova 15:13-23). O usporedbi Isusa i Davida pogledati komentare na 12. poglavlje.

Današnji ulaz u pećinu

Ivan spominje da je Isus ušao u vrt, ali ne navodi njegovo ime. Evanđelja po Mateju (26:36) i Marku (14:32) ne spominju vrt nego ˝predio zvan Getsemani˝. Grčka riječ Getsemani dolazi od hebrejske ili aramejske riječi Gat-shemanim što znači ˝uljna preša˝. Očito da se radilo o mjestu s nasadima maslina. S obzirom da je ušao u vrt, vjerojatno se radilo o ograđenom zemljištu.

Uljne preše bile su u pećinama. Proljetne noći u Jeruzalemu su hladne, a takva je bila i noć u kojoj je Isus uhićen. S obzirom da je grad bio prepun hodočasnika, svaka vrsta zaklona koristila se za prenoćište pa je razumno pretpostaviti da je Isus namjeravao noć provesti u Getsemanskoj pećini. Danas je Getsemanska pećina u funkciji male kapelice i jedno od rijetkih mjesta koja posjećuju hodočasnici, a koje se s velikom vjerojatnošću može smatrati autentičnim. Uhićenje se vjerojatno odigralo na ulazu u pećinu ili ispred nje.

Židovski vođe na čelu s Judom bojali su se Isusove moći, a Rimljani pobune naroda pa je četa vojnika poslana da uhiti Isusa. Rimska četa brojila od 300 do 600 vojnika. Pisac je jasno naglasio da su Isusa uhitili i rimski vojnici i židovski sluge koji su bili na raspolaganju Sanhedrinu (tzv. ˝hramska policija˝), sugerirajući time da su obje skupine, i Židovi i neznabošci, sudjelovali u Isusovom uhićenju i osudi.

Rimski vojnici bili su pod izravnim zapovjedništvom rimskog prefekta ili prokuratora. U Isusovo vrijeme tu funkciju obnašao je Pilat. Dio vojnika bio je smješten u utvrdi Antonia u Jeruzalemu. Zbog velikog broja hodočasnika u Jeruzalemu, prefekt je bio posebno zainteresiran da se održi mir u gradu. To objašnjava njegovu voljnost da pošalje svoje vojnike da zajedno s ˝hramskom policijom˝ uhite Isusa.

Umjesto da se skriva, Isus je izišao pred vojnike i predstavio se s ˝Ja sam˝ aludirajući na svoje božansko porijeklo (Ivan 18:5 i 6). Istim riječima Bog se predstavio Mojsiju kad ga je pozvao da izvede Izraelce iz egipatskog ropstva (Izlazak 3:14). Snaga u Isusovom glasu, glasu koji može stišati vjetar i podići mrtve, toliko je prepala vojnike da su popadali na zemlju, ˝Kad im dakle reče: "Ja sam!" - oni ustuknuše i popadaše na zemlju.˝ (Ivan 18:6). Kad Sin Božji ponovno stane pred ljude, svako će koljeno kleknuti pred njegovim imenom, ˝Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca.˝ (Filipljanima 2:9-11).

Isus se nije se opirao uhićenju, nego se dragovoljno predao kao Sin Božji na milost i nemilost ljudima. Time je poštedio učenike od uhićenja i pokazao da je spreman dragovoljno stradati.

Židovi su imali odličan pravni sustav čija su načela ugrađena u pravne sustave modernih država. Međutim, tijekom Isusovog suđenja učinjeni su brojni propusti.

• Isus je bio uhićen bez podizanja optužnice (Ivan 18:29 i 30).
• Suđenje se nije smjelo odvijati noću niti za vrijeme blagdana kao ni izvan uobičajenih mjesta sastajanja Sanhedrina. Isusovo suđenje odvijalo se noću, izvan hramskog kompleksa, u vrijeme blagdana Pashe.
• Sanhedrin nije smio preuzeti ulogu tužitelja jer je imao ulogu suda i porote.
• Većina članova Sanhedrina trebala je biti pravno diskvalificirana jer su prije suđenja pokazali otvoreno neprijateljstvo prema Isusu i time onemogućili nepristrano odvijanje postupka.
• Presuda se znala unaprijed. Židovski vođe odlučili su smaknuti Isusa nakon Lazarovog uskrsnuća (Ivan 11:53).
• Sudac je bio pristran. I prije suđenja Kaifa je smatrao da Isusa treba osuditi na smrt, ˝I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!˝ (Ivan 11:49-50).
• Okrivljenik nije mogao sam sebe optužiti.
• Nije bilo dozvoljeno podmićivati svjedoke. Nekonzistentna svjedočenja trebala su biti odbačena, a lažni svjedoci kažnjeni smrću (Matej 26:59-61).
• Suđenje je vođeno s različitim optužnicama; pred židovskim sudom optužbe su bile vjerske prirode, a pred Rimom političke zbog navodnih poticaja na bunu protiv Rimskog carstva. (Ivan 18:19 i 33).
• Kazna se nije smjela izvršiti na dan izricanja presude. Presuda je trebala biti potvrđena treći dan nakon izricanja i tek tada se moglo pristupati izvršenju kazne.

Iako Ivan spominje tri sudska postupka, iz sinoptičkih evanđelja doznajemo da je Isus u samo nekoliko sati prošao čak 6 saslušanja; tri temeljena na vjerskim optužbama i tri na političkim. Bio je ispitivan ispred Ane, Kaife, Sanhedrina, Pilata, Heroda i ponovno Pilata (Luka 22:54 i 66; 23:1, 7, 11).

Nakon izricanja presude pred Sanhedrinom, presuda je trebala biti potvrđena od strane Rima koji je kao okupator bio prisutan u Izraelu već 100 godina (od 67. godine prije Krista). Sanhedrin je mogao donijeti smrtnu presudu, ali je nije smio izvršiti. Smrtne presude trebao je potvrditi Rim.

POLITIČKE IGRE

Pilat je bio peti po redu prokurator, tj. visoki dužnosnik u rimskoj carskoj administraciji zadužen za upravljanje problematičnim provincijama Judejom i Samarijom. Tu dužnost vršio je od 26. – 37. godine. Direktno je odgovarao Cezaru, a ne rimskom Senatu.

Utvrda Antonia na modelu Jeruzalema u Izraelskom muzeju

Pilat je mrzio Židove i oni njega. Bio je okrutan i pokazivao malo poštovanja prema židovskim običajima i vjerskoj tradiciji.

Glavna rezidencija prokuratora i administrativno središte rimske vlasti bilo je u Cezareji na obali Sredozemnog mora. U jeruzalemskoj rezidenciji prokurator je boravio za vrijeme blagdana i političkih nemira.

Osim vjerskog, Pasha je imala i politički značaj podsjećajući Židove na ostvarenu slobodu nakon izlaska iz egipatskog ropstva. Dolaskom rimske vlasti Židovi su izgubili samostalnost i slobodu pa je prisutnost prokuratora u Jeruzalemu za vrijeme Pashe bila očekivana zbog povećanog rizika od nemira.

Pilat je imao vojne ovlasti te djelomične sudske i financijske ovlasti vezane za prikupljanje poreza. Dnevna administracija bila je prepuštena lokalnoj aristokraciji koja je promicala interese Rima koji je zauzvrat štitio njihove privilegirane pozicije.

Rim je shvaćao važnost uloge Prvosvećenika pa ih je prokurator imenovao i razrješavao dužnosti. Za razliku od svog prethodnika koji je u 11 godina vladavine smijenio četiri Prvosvećenika, Pilat nije provodio smjene. Očito je u Kajfi imao dobrog saveznika.

MOŽEŠ LI PODNIJETI ISTINU?

˝Što je istina?˝, pitao se Pilat cinično. Pred njim je stajao Isus, utjelovljenje Istine (Ivan 14:6), ali Pilata nije zanimala istina. Bio je usmjeren na sebe i svoj probitak.

Njegovo pitanje bilo je uvod u kompromis na kojeg je bio spreman kako bi zaštitio svoju karijeru. Iako je u više navrata tijekom suđenja proglasio Isusa nevinim i pokušao ga osloboditi, na kraju je ipak izrekao smrtnu presudu. Bilo je očito da Isus nije politički pobunjenik (Ivan 18:39, 19:6 i 12). Izvršavajući nepravednu presudu zbog političke ucjene židovskih vođa i pritiska mase, osigurao si je nastavak karijere, daljnju suradnju s Kajfom i lojalnost naroda, ali ne zadugo. Zbog bezobzirnog smaknuća tisuća Samarijanaca 36. godine i protesta koji je uslijedio, Pilat je nakon 11 godina vladavine u Judeji konačno opozvan od strane Rima. Prema Euzebiju, povjesničaru i biskupu Cezarejskom, Pilat je za vrijeme vladavine Kaligule izvršio samoubojstvo. Ignoriranje istine i kompromis na štetu istine rezultiralo je katastrofalnim posljedicama i za Judu i za Pilata.

O sudbini nevinog čovjeka odlučivala je rulja. Mogli su birati između Barabe i Isusa. Baraba je bio poznati politički pobunjenik koji se borio za oslobođenje Židova od rimskog jarma. Bio je ubojica i pljačkaš (Marko 15:17). Njegovo ime složenica je dviju aramejskih riječi ˝Bar-Abbâ˝, što znači  ˝sin oca˝.

U Sirijskim prijevodima izvornog grčkog teksta zapisanog u Mateju 27:16-17, njegovo puno ime vjerojatno je bilo Isus Baraba. U to vrijeme, Isus odnosno Jeshua, bilo je često ime među Židovima. Pilat je pitao narod žele li da im pusti Isusa zvanog Baraba (grčki: Iesous ton Barabban) ili Isusa zvanog Krist (grčki: Iesous ton legomenon Christon).

Umjesto Isusa Krista, mnoštvo je odabralo Isusa Barabu koji je obećavao oslobođenje od rimskog jarma. Ironično je da je mnoštvo tražilo oslobođenje čovjeka zvanog Baraba, ˝sin oca˝, dok je pravi Sin kojeg je posalo nebeski Otac bio osuđen na smrt.

Iako se naizgled sudilo Isusu, Pilat i židovski vođe sudili su sebi samima, ˝Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.˝ (Ivan 3:18). Osudili su Sina Božjega koji će jednog dana suditi njima, ˝Gle, dođe Gospodin sa Desttisućama svojim suditi svima i pokarati sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožno sagriješiše i za sve drzovite riječi koje grešni bezbožnici izrekoše protiv njega. To su rogoborni nezadovoljnici koji hode putom svojih požuda, usta im zbore naduto, ulaguju se u lice radi dobitka.˝ (Juda 1:14-16).

Sud koji Biblija opisuje nije iskaljivanje Božjeg bijesa, već konačno zadovoljenje pravde koju toliko očekujemo kad smo na onoj strani koja prima ˝kraći kraj˝. Isus je podnio nevjerojatno poniženje i nepravdu kako bi nam osigurao oslobađajuću presudu. Učinio je to za nas jer nas je ljubio, ˝Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.˝ (Rimljanima 5:7-8).

Pilat je pokušao zauzeti neutralan stav prema Isusu. U više navrata odluku je htio prepustiti drugima, prvo židovskim vjerskim vođama (Ivan 18:31), a kasnije Herodu (Luka 23:7). Naposljetku je ipak sam morao odlučiti što će učiniti s Isusom. Nemoguće je ostati neutralan prema Isusu. Svjesno ili nesvjesno, svatko se odlučuje za Isusa ili protiv njega jer istina uvijek zahtijeva odgovor.

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Korisni linkovi:
Fotografije ostataka Cezareje, sjedišta rimskog prokuratora u Judeji
Fotografije nasada maslina, uljnih preša i spilje na Maslinskoj gori za koju se smatra da je mjesto Isusovog uhićenja

Literatura:

1. IVP New Testament Commentaries, Jesusis Arrested
2. John MacArthur, Jesus on Trial The Illegal, Unjust Trials of Jesus - Part 1
3. Thomas C Gallagher,The Trial of Jesus: A Criminal Law Perspective 
4. W. Hall Harris III, Exegetical Commentary on John 18

Evanđelje po Ivanu - komentar na 17. poglavlje

17. poglavlje Evanđelja po Ivanu

ISUSOVA MOLITVA

Nakon oproštajnog govora opisanog u 13. poglavlju, uslijedila je posrednička molitva. Isus se molio za dovršenje svoje misije (od 1. do 5. stiha), za učenike (od 6. do 19. stiha) i na kraju za sve buduće kršćane (od 20. do 26. stiha), ˝Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji… Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene˝ (Ivan 17:9 i 20). 

Ovo je Isusova najdulja i posljednja javna molitva. Zabilježena je samo u Evanđelju po Ivanu. Molitva je bila važan dio Isusovog života. U evanđeljima je na više mjesta zabilježeno da se Isus povlačio u osamu kako bi se molio (Matej 14:23, Marko 1:35, 6:46, Luka 5:16, 6:12 i 9:18).

Iako riječi većine Isusovih molitava nisu zabilježene, evanđelisti su ipak zabilježili neke od njih:
- na krštenju (Luka 3:21)
- kod preobraženja (Luka 9:29)
- kod poučavanja učenika o molitvi (Matej 6:9-13 i Luka 11:1-4)
- molitva za djecu (Matej 19:13)
- molitva za Petrovu vjeru (Luka 22:32)
- molitva za hranu prije čuda umnožavanja hrane (Ivan 6:11)
- molitva prije Lazarovog uskrsnuća (Ivan 11:41-44)

DOŠAO JE ČAS

Isus je znao da se približio trenutak njegove smrti, trenutak na kojeg su upućivali proroci, trenutak zbog kojeg je došao na zemlju da bi spasio čovječanstvo, "Oče, došao je čas˝ (Ivan 17:1b). U prethodnim poglavljima, Ivan je naglašavao da ˝još nije bio došao njegov čas˝ (Ivan 2:4; 7:8; 7:30; 8:20).

Kao i u molitvi ˝Oče naš˝ (Matej 6:9), prije bilo koje druge želje, Isus je na prvom mjestu molio da se očituje Božja slava. Želio je otkriti Božji karakter i njegovu ljubav ljudima, ˝da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.˝ (Ivan 17:23b). Kao što je na početku svoje misije Nikodemu jasno otkrio ˝Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.˝ (Ivan 3:16), tako je na kraju ponovio da je došao da ˝dade život vječni svima koje si mu dao.˝ (Ivan 17:2). 

Vječni život je dar. On se ne može steći ni zaslužiti, ˝Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.˝ (Rimljanima 8:23). Bog ga nudi svima, ali će ga primiti samo oni koji poznaju Boga i Isusa Krista, ˝A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista.˝ (Ivan 17:3). U semitskoj misli, ˝poznati˝ ne znači znati činjenice o nečemu, nego imati iskustvo i odnos s nekim, shvatiti nečiji značaj. Grčka riječ ginosko koja je upotrebljena u trećem stihu, sugerira blizak odnos s Bogom i Isusom Kristom. Vječni život primit će oni koji poznaju Boga. Gledajući u vjeri dan susreta s Bogom, Job je rekao: ˝Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.˝ (Job 19:27).

Vječni život je centralna tema i razlog pisanja Evanđelja po Ivanu (Ivan 20:31). Iako je vječni život dar kojeg vjernici očekuju u budućnosti (Otkrivenje 21:1-7), on utječe na kvalitetu života već sada, ˝i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi.˝ (Ivan 17:13b), ˝Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.˝ (Ivan 10:10).

Kroz svoju službu Isus je proslavio Oca, ˝Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.˝ (Ivan 17:4). Isusova slava bila je vidljiva od početka njegove službe ˝Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.˝ (Ivan 2:11). Međutim, očito da će vrhunac slave biti vidljiv na kraju njegove službe, u trenutku smrti i uskrsnuća. I grčki junci su kroz smrt sticali slavu. Ali Isusova slava značajno se razlikovala od slave Homerovih junaka. U grčko-rimskom svijetu, junaci su zbog svojih zasluga u bitkama umirali ˝slavnom˝ smrću. I Isus je umro slavnom smrću, ali je njegova smrt bila drugačijeg karaktera. Za razliku od svjetovnih junaka koji su slavu stekli oduzimajući život drugima, Otac je proslavio Isusa jer je položio život svoj za druge. 

Isus nije tražio slavu koja dolazi od ljudi, ˝Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!˝ (Ivan 5:44). Mnogi uglednici nisu bili spremni priznati svoju vjeru da ne ugroze društveni status, ˝Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje.˝ (Ivan 12:43). Međutim, Isus nije mario za ovozemaljska priznanja.

Isus se obraća Bogu s ˝Oče sveti˝ (Ivan 17:11) i ˝Oče pravedni˝ (Ivan 17:25). Ovo je jedino mjesto u Bibliji gdje se spominje sintagma ˝Oče sveti˝ i odnosi se isključivo na Boga. Poučavajući učenike da ne slijede primjer tadašnje vjerske elite, Isus ih je uputio: ˝Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima.˝ (Matej 23:9). U duhovnoj obitelji Otac je sam Bog, ˝A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga˝ (Ivan 1:12-13).

Slijedeći Isusov primjer, mnogi kršćani se u molitvi obraćaju Bogu s ˝Oče˝, dok se u molitvama zabilježenim u Starom Zavjetu ne spominju tako blisko obraćanje Bogu (Postanak 18:3, 32:10, Izlazak 32:11, 1. Samuelova 2:1-3; 2. Kraljevima 19:5, Psalam 25). 

ŠTO JE ISTINA?

Po prvi put Isus se deklarirao kao Krist (Ivan 17:3). Krist nije ime, nego titula. Dolazi od grčke riječi Khristós koja je prijevod hebrejske riječi Māšîaḥ, što znači ˝Pomazanik˝. U Starom zavjetu, kraljevi, svećenici i proroci bili bi pomazani prije početka obavljanja svoje službe. Ulje koje se izljevalo na glavu pomazanika simboliziralo je Božju silu koja se izljeva na osobu koja se posvećuje za posebnu službu. Isus je objedinio sva tri poziva – kralja, svećenika i proroka. Njegovi sljedbenici nazivaju se kršćani jer vjeruju da je Isus obećani Mesija - Pomazanik.

Iako sva četiri evanđelja opisuju Isusov život, svaki pisac portretira ga na drugačiji način. Matej naglašava da je Isus kralj i Mesija kojeg su navjestili starozavjetni proroci, Marko ga opisuje kao Slugu, Luka kao Sina Čovječjeg, a Ivan kao Sina Božjeg. Za mnoge Isus je samo dijete iz betlehemskih jaslica, međutim svaka riječ njegove posredničke molitve potvrđuje da je Isus Bog.

Isus je tvrdio da je imao Božju slavu prije nego je svijeta bilo, ˝A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.˝ (Ivan 17:5). Ovu radikalnu izjavu mogao je izgovoriti ili sam Bog ili netko tko nije uravnotežen. Isus nam nije ostavio puno izbora. Ne možemo ga smatrati prorokom ili moralnim učiteljem jer je on za sebe nedvosmisleno tvrdio da je Bog. 

˝Što je istina?˝, pitao je Pilat prije dvije tisuće godina (Ivan 18:38). U postmodernom dobu u kojem je sve relativno, ovo pitanje još jače odzvanja. Isus je za sebe izjavio da je Istina (Ivan 14:6). Njegova tvrdnja bila bi groteksna da je bio samo čovjek jer je tvrdio da je Bog. Je li Isus Bog ili je kriv za bogohuljenje? To je pitanje na koje treba odgovoriti svaki čitatelj Evanđelja po Ivanu. Zbog toga je knjiga i napisana, ˝Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.˝ (Ivan 20:30 i 31).

MOLITVA ZA TEBE

U ovoj intimnoj molitvi, Isus se molio za sve buduće vjernike. To je najvažnija molitva za nas jer dolazi od onoga kojem su naši interesi na srcu. Ovo je molitva kojoj se trebamo vraćati, naročito kada se susrećemo s teškoćama i osjećamo odvojenima od Boga. 

I na drugim mjestim u Novom Zavjetu zabilježeno je da se Isus molio za druge:
    - Za Petra - ˝Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera.˝ (Luka 22:32).
    - Za one koji su ga razapeli - ˝Oče, oprosti im, ne znaju što čine!˝ (Luka 23:34).

Posrednička molitva je molitva za dobrobit drugih. Bila je uobičajena u Starom zavjetu. Patrijarsi i proroci poput Mojsija (Izlazak 34:9), Samuela (1. Samuelova 7:5) i Daniela (Daniel 9) upućivali su Bogu molitve za dobrobit drugih. 

Posrednička molitva nije privilegija vjerske elite. Biblija poziva da molimo za druge, ˝Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova.˝ (Jakov 5:16). 

Premda ljudi mogu posredovati pred Bogom za druge, Biblija jasno ukazuje da je jedini savršeni posrednik između Boga i čovjeka - Isus. (1. Timoteju 2:5 i Rimljanima 8:34).  

Ubrzo nakon što je završio posredničku molitvu, Isus je uputio Bogu još jednu molitvu u kojoj je do izražaja došla prava dubina njegove agonije zbog tereta grijeha kojeg će ponijeti i razdvajanja od Oca (Matej 26:38-44). Ipak, teškoće kroz koje je prolazio nisu umanjile njegovu brigu za one koje je ljubio. Uoči smrti, nije se molio za svoje izbavljenje, nego za našu dobrobit. 

Isus je znao je da će se uskoro razdvojiti od svojih učenika. On će se vratiti Ocu, a oni će ostati na zemlji, ˝Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.˝ (Ivan 17:11a). Bio je svjestan da ih ostavlja na neprijateljskom terenu, ˝Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.˝ (Ivan 17:15). Ali njegovi sljedbenici nisu pozvani na izolaciju. Isus ih je pozvao da nastave njegovu misiju, ˝Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet.˝ (Ivan 17:18). Mnogi će ˝na njihovu riječ vjerovati u mene.˝ (Ivan 17:20).

Iako je znao da se privremeno mora razdvojiti od svojih, Isus je čeznuo za danom ponovnog susreta. Bio spreman proći kroz sve kako bi obnovio zajedništvo između Boga i čovjeka. Na kraju svoje službe na zemlji, zamolio je Oca za ono najvažnije, ˝Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.˝(Ivan 17:24). Ivan u više navrata naglašava da će se Isus vratiti po svoje, ˝Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.˝ (Ivan 14:3). Bez ove nade, sva vjera je uzaludna. 

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

NAPOMENA: Poveznice na komentare na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi bloga na dnu stranice

Literatura:

1. Bob Deffinbaugh, The High Priestly Prayer of Jesus: Part I (John 17:1-5)
2. David Guzik, Commentary on John 17
3. Roger Hahn and the Christian Resource Institute
4. James Burton Coffman, Commentary on John 17
5. John Darby, Commentary on John 17
6. Glorification in John's Gospel: Not only the Cross, From the SelectedWorks of Neil J Foster, June 2010