Dobro došli na portal Moja-Biblija

Dobro došli na blog Moja Biblija!

Potaknuta komentarima prijatelja i poznanika kako odustaju od čitanja Biblije jer ne razumiju njezin sadržaj, odlučila sam zabilježiti informacije do kojih sam došla detaljnijim proučavanjem pojedinih Biblijskih knjiga. Moja je namjera u sažetom formatu ponuditi informacije koje će olakšati razumijevanje kulturnog, povijesnog i političkog konteksta, bez interpretacije sadržaja i iznošenja teološke doktrine. Komentari nisu sveobuhvatni, nego su prilagođeni teološkim laicima za svakodnevno proučavanje Biblije.

Nema knjige poput Biblije, knjige koju mogu razumjeti mala djeca, dok je istovremeno izazov i inspiracija i vrhunskim intelektualcima. Kojoj god skupini pripadali, na kraju je najvažnije vjerujemo li da je Biblija Božja poruka i slijedimo li njezine upute.

Vjerujem da će sadržaj ovog bloga biti koristan onima koji odgađaju ili odustaju od čitanja Biblije jer misle da je ne mogu razumjeti, kao i onima koji poznaju Bibliju, ali žele dodatne informacije koje će unaprijediti njihovo razumijevanje i shvaćanje relevantnih poruka za svoj život.

petak, 30. rujna 2011.

Evanđelje po Ivanu - komentar na 14. poglavlje


OBEĆANI STAN


U 14. poglavlju zabilježen je nastavak Isusovog oproštajnog razgovora s učenicima u četvrtak navečer, dan prije raspeća. Nakon što im je rekao da odlazi, njihova velika očekivanja počela su se naglo urušavati. Sve svoje nade položili su u Isusa. Posvetili su mu tri godine života nadajući se visokoj poziciji u njegovom kraljevstvu (Matej 20:20-23, Marko 9:34). Još prije samo nekoliko dana sve je vodilo inauguraciji (Ivan 12:12-13), a sada je Isus govorio o svom odlasku. Iako im je to i prije spominjao (Ivan 13:33 i 7:33), oni očito nisu razumjeli njegove riječi. U više navrata postavljali su pitanja:

- ˝Kaže mu Šimun Petar: ˝Gospodine, kamo to odlaziš?˝ Isus mu odgovori: ˝Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije.˝ (
Ivan 13:36)

- ˝Reče mu Toma: ˝Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?˝ (Ivan 14:5)
- ˝Kaže mu Filip: ˝Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!˝ (Ivan 14:8)
- ˝Nato se neki od učenika zapitkivahu: ˝Što je to što nam kaže: `Malo, i nećete me vidjeti, i opet malo, pa ćete me vidjeti` i `Odlazim Ocu`?˝ (Ivan 16:17)

Te večeri postalo je jasno da se Isus neće proglasiti kraljem. Političke ambicije njegovih učenika pretvorile su se u prah, a rasplinute nade u uznemirenost i anksioznost. Znajući da dolaze teška vremena i da im dani na ovoj zemlji neće biti laki, Isus ih je pozvao da podignu pogled i s vjerom gledaju u konačnu stvarnost koja ih očekuje, ˝Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem pripraviti vam mjesto`? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.˝ (Ivan 14:2-3). Jedina prava utjeha je pogled u budućnost, na dan kada će Isus doći po svoje.
Govoreći o svom ponovnom dolasku, Isus je povukao analogiju sa židovskim svadbenim običajima. U Biblijsko vrijeme sklapanje braka započinjalo je mladoženjinim odlaskom iz kuće svog oca u mladenkin dom. Nakon prosidbe, otac bi platio dogovoreni miraz i time zakonski potvrdio neraskidiv bračni zavjet između djevojke i mladića koji su od tog trenutka smatrani mužem i ženom. U znak ovog neraskidivog saveza mladenci bi popili čašu vina uz izricanje blagoslova. Međutim, njihov zajednički život ne bi započeo u tom trenutku.

Nakon uspostave bračnog saveza, mladoženja bi se vratio u očev dom gdje je trebao pripremiti mjesto za zajednički život. Za to vrijeme mladenka se pripremala za svadbenu svečanost i čekala mladoženjin povratak. S obzirom da nije znala kada će mladoženja doći, uvijek je imala pripremljenu uljnu svjetiljku jer je po običaju mladoženja dolazio noću. Tek kada bi njegov otac utvrdio da je sve spremno, što je obično bilo nakon godinu dana, mladoženja bi došao po mladenku i odveo je na svadbenu svečanost u dom svog oca. Svoj dolazak noću najavio bi pokličem i trubljenjem u rog. I upravo tu sliku Isus je upotrijebio nekoliko dana ranije kako bi ilustrirao iznenadnost svog dolaska i spremnost, odnosno nespremnost onih koji bi ga trebali čekati (Matej 25:1-13).

Isusove riječi iz Ivana 14:2-3 aludiraju na obećanje koje bi mladoženja nakon prosidbe dao mladenki: ˝U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem pripraviti vam mjesto`? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.˝

Kao što bi mladoženja došao isprositi mladenku, tako je i Isus napustio kuću svog Oca na nebu i došao na ovu zemlju kako bi isprosio svoju mladenku – svoj narod (2. Korinćanima 11:2). 

Na Golgoti je platio miraz (1. Korinćanima 6:20, 1. Petrova 1:18-19) i vratio se Ocu da pripremi mjesto za svoju ženu (Ivan 16:2-3). 

Dok čeka njegov povratak, Božji narod je pozvan da se pripremi za svadbenu gozbu, ˝Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.˝ (Matej 24:42 i 44). Vrijeme povratka odredit će Otac (Marko 13:32), a njegov dolazak najavit će zvuk trube (1. Solunjanima 4:16-18). Isus će odvesti svoj narod na mjesto koje je posebno pripremio za nj. Nakon svadbene svečanosti (Otkrivenje 19:6-9) on će zauvijek boraviti s njima, ˝I začujem jak glas s prijestolja: ˝Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.˝ (Otkrivenje 21:3).

Ova prelijepa slika u kojoj Isus kao ženik dolazi na ovu zemlju da bi isprosio svoju mladu i platio za nju miraz, naglašava Božji osobni odnos prema svakom čovjeku. Svatko za sebe odlučuje hoće li prihvatiti ili odbiti njegovu ruku. Oni koji su je prihvatili znaju da će se mladoženja vratiti i odvesti ih u zajednički dom. Ovo je najvažnije obećanje dano ljudskom rodu.

Kao što je mladoženja obećao mladenki da će se vratiti po nju, tako je i Isus obećao učenicima da će ponovno doći, ˝Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.˝ (Ivan 14:3). 

Njegov ponovni dolazak najavljen je i u drugim dijelovima Novog zavjeta:

- ˝Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.˝ (Matej 24:24)
- ˝I tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu. I tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.˝ (Matej 24:30)
- ˝Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.˝ (Djela 1:11)
- ˝Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen.˝ (Otkrivenje 1:7).
˝Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!˝ (Otkrivenje 22:11)
- ˝Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.˝ (Filipljanima 3:20-21).

U posljednjim satima provedenim sa svojim učenicima, Isus je ponovio isto obećanje koristeći još jednu obiteljsku sliku, ˝Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.˝ (Ivan 14:18). Ove riječi kao da se nastavljaju na riječi proroka Izaije kojima je opisao Božju ljubav prema svom narodu, ˝Može li žena zaboravit` svoje dojenče, ne imat` sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao…˝ (Izaija 49:15;16a).   

Puno godina nakon što je čuo ove riječi, apostol Ivan zapisao je jedno od najljepših biblijskih proročanstava, ˝I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer - prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora* više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža. I začujem jak glas s prijestolja: ˝Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu. Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: Evo, sve činim novo!˝ I doda: ˝Napiši: Ove su riječi vjerne i istinite.˝ (Otkrivenje 21:1-5).

JEDAN PUT

Do ovog trenutka Ivan je naglašavao Isusovo božansko porijeklo, njegovo poslanje s neba i misiju da objavi Oca, ali sada se pozornost usmjerava na obrnuti smjer. Isus će se vratiti k Ocu da bi pripremio mjesto za svoj narod.

Nasuprot brojnim zagovornicima vjerskog pluralizma prema kojima sve religije vode k Bogu, Isus je eksplicitno izjavio suprotno: ˝Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.˝ (Ivan 14:6). To je srž poruke Evanđelja po Ivanu.

Premda vjerski vođe ili drugi pojedinci mogu biti posvećeni ljudi, pred Bogom su svi jednako grešni, ˝Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja.˝ (Rimljanima 3:22b i 23), ˝Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro - nikoga nema.˝ (Psalam 14:2-3).

Iako moderni judaizam naučava da nije potreban posrednik između Boga i ljudi, koncept posredovanja duboko je ukorijenjen u hebrejskoj Bibliji (Starom zavjetu). Stari Izraelci bili su svjesni ponora kojeg su njihovi grijesi stvorili između Boga i njih, ˝Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.˝ (Izaija 59:1-2).

Prije osnivanja židovske nacije, glave obitelji poput Noe, Abrahama, Izaka, Jakova i Joba, posredovali su pred Bogom za svoje obitelji (Postanak 8:20, 12:7-8; 15:9-11, 26:25, 31:54, Job 1:5). Mojsije je bio prvi posrednik na nacionalnoj razini. Iz straha pred Bogom, narod ga je molio da posreduje za njih i on je to činio tijekom čitave svoje službe (Izlazak 20:18-19, 32:12-14, 30-32). Ipak, i sam je bio nedostojan Božje prisutnosti, ˝A ti˝, doda, ˝moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.˝ (Izlazak 33:22). Slično je osjećao i prorok Izaija, ˝Rekoh: ˝Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!˝ (Izaija 6:5). Job koji je bio ˝neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla˝ (Job 1:1), bio je duboko svjestan svoje neadekvatnosti pred Bogom, ˝Zaista, dobro ja znadem da je tako: kako da pred Bogom čovjek ima pravo? Ako bi se tkogod htio preti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću…. Nije čovjek k`o ja da se s njime pravdam i na sud da idem s njim se parničiti.˝ (Job 9:2-3, 32).

Iako nesavršeni, ljudski posrednici poput proroka (1. Samuelova 7:5-12, 2. Kraljevima 19:4, Jeremija 14:19-22), svećenika (Izlazak 28:29-30, Joel 2:17, Ezra 9:5-15) i kraljeva (2. Samuelova 24:17, 1. Kraljevima 8:22-61, 2. Ljetopisa 30:18-20), zastupali su narod pred Bogom i prenosili Božje poruke. Njihovo posredovanje nije se temeljilo na njihovoj moralnoj superiornosti, nego na ceremonijalnom značenju njihove uloge. I oni sami trebali su oproštenje grijeha. Tako su prvosvećenici ulazili u Svetinju nad svetinjom na Dan očišćenja (Yom Kipur) noseći uže oko pojasa da bi ih mogli izvući, ukoliko bi zbog svoje nedostojnosti izgubili život. Svojom službom ukazivali su na pravog posrednika koji je trebao doći, na obećanog Mesiju, ˝Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.˝ (Izaija 53:12).

Isus je u svojoj službi objedinio sve tri uloge – i ulogu svećenika, i proroka, i kralja.
Poput svećenika, prinio je žrtvu za grijehe svog naroda (Hebrejima 7:24-27). Dobrovoljno se žrtvovao i platio visoku cijenu pomirenja s Bogom, ˝Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.˝ (Rimljanima 5:1), ˝Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.˝ (Matej 26:28), ˝Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.˝ (2. Korinćanima 5:19).

Poput proroka (Luka 24:19), prenio je ljudima Božju riječ, ˝Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.˝ (Ivan 14:10b). Svojim karakterom i djelima Isus je utjelovio Božju poruku ljudima, on sam bio je najrječitija poruka i zato ga Ivan naziva ˝Riječ˝, ˝I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.˝ (Ivan 1:14).

Iako je po svom zemaljskom porijeklu pripadao židovskoj kraljevskoj lozi, Isus nije imao ambiciju postati ovozemaljski vladar. Njegov patnički životopis nije upućivao na njegovo pravo na krunu, ˝Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.˝ (Marko 10:45). Pa ipak, premda je došao kao sluga, on je bio vladar svemira, ˝Isus im pristupi i prozbori: ˝Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!˝ (Matej 28:18), ˝Na ogrtač, o boku, napisano mu ime: ˝Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.˝ (Otkrivenje 19:16). Prvi put došao je kao sluga, ali će se vratiti kao kralj, ˝I tada će se pojaviti znak Sina Čovječjega na nebu. I tada će proplakati sva plemena zemlje. I ugledat će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom.˝ (Matej 24:30).

I kao svećenik, i kao prorok i kao kralj, Isus se zauzima za svoje pred Bogom, ˝A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo. Zato i može do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ da se za njih zauzima. Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa - koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe.˝ (Hebrejima 7:24-27). Nitko drugi nije dostojan te uloge, nitko drugi nema kredibilitet pred Bogom. 

Prema biblijskom učenju samo je jedan posrednik između Boga i ljudi – Isus Krist.

- ˝Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve.˝ (1. Timoteju 2:5-6a).
- ˝I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.˝ (Djela apostolska 4:12).
- ˝Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas!˝ (Rimljanima 8:34).
- ˝Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca - Isusa Krista, Pravednika.˝ (1. Ivanova 2:1).


ŠTO GOD ZAIŠTETE

Stihovi zapisani u Ivanu 14:12-14 čine jednu cjelinu. Započinjući misao sa ˝Zaista, zaista˝, odnosno u izvorniku s ˝Amen, amen˝, Isus je naglasio značaj poruke koja slijedi, ˝Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.˝ (Ivan 14:12-14).
Mišljenja se razlikuju oko toga što znači činiti veća djela od Isusovih, ali sasvim je sigurno da su učenici svojim djelovanjem dosegli značajno veći broj ljudi i šire područje tadašnjeg svijeta, o čemu svjedoče izvještaji zapisani u Djelima apostolskim.

Tijekom tri godine učenici su se izravno obraćali Isusu kad god su trebali savjet i pomoć. Gledajući njihovu zabrinutost zbog fizičkog razdvajanja, Isus im je obećao da će se od sada moći obraćati Ocu pozvajući se na njegovo ime i da će im molitve biti uslišane. I na drugim mjestima u Novom Zavjetu ponovljena je slična misao.

Slijedeći Isusove upute, molitve mnogih kršćana završavaju riječima ˝sve ovo molimo u Isusovo ime˝. Ali moliti za nešto u Isusovo ime ne znači izgovoriti čarobnu formulu niti ritualnu frazu na kraju molitve. Takva ideja dolazi iz poganskih religija u kojima poznavanje ˝tajne šifre˝predstavlja ključ za ispunjenje vlastitih želja. Vjerojatno su pod utjecajem takvih ideja bili Skevini sinovi kad su zaključili da su otkrili tajnu Pavlovih čuda, što se pokazalo netočnim (Djela apostolska 19:11-16). U židovskoj kulturi ime nije samo oznaka identiteta, već opisuje karakter i prirodu neke osobe. Moliti za nešto u Isusovo ime, znači tražiti u skladu sa svime što njegovo ime predstavlja. 

Isus je upozorio narod da je pozivanje na njegovo ime pa čak i činjenje čudesnih djela u konačnici bezvrijedno bez prave poslušnosti, ˝Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: `Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?` Tada ću im kazati: `Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!` ˝Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni.˝ (Matej 7:21-24). Bog je puno više zainteresiran za pravo stanje srca, nego za rječitost naših molitvi i vanjsko pokazivanje pobožnosti (Matej 6:1-8).

Bog zna naše svakodnevne potrebe i prije nego što ga zatražimo,˝Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.˝ (Ivan 15:16).

Premda smo pozvani iznijeti Bogu svoje potrebe i probleme (1. Petrova 5:7), molitva ne garantira ispunjenje svih naših želja niti izostanak problema, ˝To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!.˝ (Ivan 16:33). Nemoguće je izbjeći teške trenutke na ovoj zemlji, ali oni koji vjeruju znaju da će im Bog dati snagu da prežive teške dane, ˝Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.˝ (1. Korinćanima 10:13).

U najtežim trenucima svog života Isus je tri puta tražio za sebe lakši put, ali je naposljetku bio spreman poći težim jer je iznad njegovih želja bila odluka da proslavi Boga i izvrši njegovu volju, ˝Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!˝ (Luka 22:42).

Uputiti molbu Bogu s ispravnim stavom i čistim srcem ima veliku moć, ˝Mnogo može žarka molitva pravednikova.˝ (Jakov 5:16). Prije spektakularne pobjede nad znatno jačim neprijateljem, David se pozvao na Božje ime, njegovu snagu i autoritet, ˝A David reče Filistejinu: ˝Ti ideš na me s mačem, s kopljem i sa sulicom. A ja idem na te u ime Gospoda nad vojskama, Boga vojske Izraelove, koje si ti pogrdio… da spozna sav svijet, da ima Bog u Izraelu.˝** (1. Samuelova 17:45 i 46b).

Ipak, Bog ne uslišava a priori sve molitve upućene u Isusovo ime. Ponekad su molitve samo lista sebičnih želja i svakodnevnih potreba, ˝Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite.˝ (Jakov 4:2-3). 

- ˝U onaj me dan nećete ništa više pitati. Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime. Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna!˝ (Ivan 16:23-24)
- ˝U onaj dan iskat ćete u moje ime i ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas.˝ (Ivan 16:26)
- ˝I ovo je pouzdanje koje imamo u njega: ako što ištemo po volji njegovoj, uslišava nas.˝ (1. Ivanova 5:14)
- ˝Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.˝ (Matej 6:6-8)
- ˝Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!˝ (Matej 7:11)
- ˝Nemojte dakle zabrinuto govoriti: `Što ćemo jesti?` ili: `Što ćemo piti?` ili: `U što ćemo se obući?` Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.˝ (Matej 6:31-32).


Oni koji s povjerenjem dolaze Bogu neće se okrenuti od njega niti kad On ne odgovori na njihove molitve onako kako su očekivali. U agoniji nakon bratove smrti Marta je rekla: ˝Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!˝ (Ivan 11:27). I prorok Habakuk je u turbulentnom povijesnom razdoblju, kada se već predosjećao tragični pad Jeruzalema pred babiloncima, u Bogu našao mir i radost usprkos lošim objektivnim okolnostima, ˝Jer smokvino drvo neće više cvasti niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti ni goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju. Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih i vodi me na visine.˝ (Habakuk 3:17-19a).

I u molitvi ˝Oče naš˝ (Matej 6:9-13) kao i u drugim molitvama, Isus se prvenstveno molio za duhovne vrijednosti; za pomirenje ljudi s Bogom i za izvršenje svoje misije na zemlji. U središtu naših molitava trebale bi biti molbe koje se odnose na našu vječnu sudbinu, ˝Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.˝ (Matej 6:33). U svojim molitvama trebali bi tražiti ispunjenje Božjeg plana za naš život, Isusov ponovni dolazak (Matej 6:10) i ˝da se proslavi Otac u Sinu˝ (Ivan 14:13b).

Time što je poslao svog Sina da plati kaznu za naše grijehe, Bog nam je dao ono što je iz perspektive vječnosti jedino važno, ˝Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.˝ (Izaija 53:5), ˝Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?˝ (Rimljanima 8:32).



NA NAŠOJ STRANI

Premda ni u snu nisu očekivali da će njihov učitelj uskoro biti raspet na križ, učenike je obuzela neka tamna slutnja. Vidjevši njihovu zbunjenost i strah, Isus je više puta ponovio obećanje o dolasku drugog Branitelja, grčki allos paraklētos (Ivan 15:26, 16:7-15), ˝I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek˝ (Ivan 14:16). Paraklētos je branitelj, zastupnik, zagovornik, pomoćnik, tješitelj i savjetnik, onaj koji je pozvan stati na nečiju stranu. Umjesto Isusa, Otac će im poslati Svetog Duha da se zauzima za njih i ostane s njima zauvijek (Ivan 14:16 i 26).

Osim u Evanđelju po Ivanu, grčka riječ paraklētos u izvorniku se koristi još samo u 1. Ivanovoj 2:1, ali ne za opis Svetog Duha, nego za opis Isusovog posredovanja između Boga i ljudi, ˝Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca, Isusa Krista, Pravednika˝. Nigdje drugdje u Bibliji ne koristi se taj termin. Kao i Sveti Duh i Isus je paraklētos. Zanimljivo je da je kod spominjanja drugog Branitelja u grčkom izvorniku upotrebljena riječ allos koja označava ˝drugog koji je iste vrste˝, za razliku od riječi heteros koja označava ˝drugog koji je različit˝. Npr. alogeni transplantat označava presadak uzet s jedinke iste vrste (s čovjeka na čovjeka) dok heterologni transplantant označava presadak uzet s jedinke različite vrste (npr. sa životinje na čovjeka). Kad je obećao drugog Branitelja, Isus je obećao poslati allos paraklētos - branitelja sličnog sebi. Učenici su znali o kome govori. Sveti Duh koji je bio s Isusom od početka njegove službe (Ivan 1:32), sada je obećan i njima, ˝… kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.˝ (Ivan 14:17)

Time što nam je poslao dva Branitelja, Otac je jasno pokazao na čijoj je strani.


- ˝Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas!˝ (Rimljanima 8:33-34).

- ˝Gle, Gospod mi Jahve pomaže, tko će me osuditi? Svi će se oni k`o haljina izlizati, moljac će ih razjesti.˝ (Izaija 50:9). 

Bez branitelja smo bespomoćni. ˝Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.˝ (Ivan 3:18). 


Oni koji vjeruju u Isusov povratak s radošću čekaju dan kada će Bog stati na kraj tužitelju ljudi, ˝I začujem glas na nebu silan: ˝Sada nasta spasenje i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim.˝ (Otkrivenje 12:10). Pogledati Job 1:1-12.

Kao što su Adam i Eva bili pozvani živjeti u skladu s božanskim zakonima, Isus je na isto pozvao i svoje učenike. Ali to nije bio poziv na puko držanje slova zakona. Isus je takvu praksu osudio, ˝Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati.˝ (Matej 23:23). Istinska usklađenost s božanskim zakonima proizlazi iz bliskog odnosa sa Stvoriteljem, ˝Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.˝ (Ivan 14:15), ˝Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.˝ (Ivan 14:21).

Iako je čežnja za Bogom usađena u svakog čovjeka (Psalam 42:1-3; 63:2), nemoguće ga je pronaći bez Svetog Duha. Oni koji su pokušavali završili su u slijepim ulicama. Vjersku elitu svog vremena Isus je nazvao slijepim vođama, ˝Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe. Jao vama! Slijepe vođe!˝ (Matej 23:15 i 16a). Ni učeni Nikodem nije razumio Isusove riječi, ˝Odgovori mu Isus: ˝Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?˝ (Ivan 3:10). Učenici su tri godine proveli u Isusovoj neposrednoj blizini, ali bez Svetog Duha nisu mogli razumjeti bit njegove službe na zemlji, ˝To učenici njegovi isprva ne razumješe. Ali pošto je Isus bio proslavljen, prisjetiše se da je to bilo o njemu napisano i da mu baš to učiniše.˝ (Ivan 12:16). Bez Svetog Duha, Božja poruka jednako je nerazumljiva vrhunskim intelektualcima kao i skromno obrazovanima, duhovnim vođama kao i teološkim laicima.

Sveti Duh vodi ljude prema Bogu, ˝Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.˝ (1. Korinćanima 2:9-14). 


Bog ga je poslao da bude s vjernicima do njegovog drugog dolaska, da ih poučava, podsjeća, savjetuje, osnaži prosvijetli.
- ˝Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.˝ (Ivan 14:26)
- ˝Na njemu će duh Jahvin počivat`, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg.˝ (Izaija 11:2).
- ˝Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.˝ (Ezekiel 36:27).
- ˝Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.˝ (Djela 1:8).

Pred vratima nevolja koje su ih očekivale, Isus je ponudio svoj mir, ˝Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.˝ (Ivan 14:27). Apostol Pavao je iskusio taj mir i u Filipljanima 4:6-7 zapisao: ˝Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu - molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.˝


Tijekom tri godine učenici su se direktno obraćali Isusu kad god su trebali njegovu pomoć ili vodstvo i nije čudo što su sada bili zabrinuti, svjesni da Isus više neće fizički biti uz njih. Želeći ih ohrabriti, obećao im je silu za nastavak njegove misije na zemlji, pristup k Ocu u molitvi (Ivan 14:12-14) i dolazak drugog Branitelja koji će biti uz njih sve do njegovog ponovnog dolaska (Ivan 14:16Ivan 14:3). Ova obećanja trebala su hrabriti učenike pred promjenama koje su ih očekivale. 

*  Ivan je bio zatočen na otoku Patmosu i more ga je razdvajalo od slobode.
** prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006. 


Napomena: Poveznice na komentare na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi bloga na dnu stranice.


Literatura:
  1. IVP New Testament Commentaries
  2. James Burton Coffman, Commentary on John 14 Abilene Christian University Press, Abilene, Texas, USA, 1983-1999 
  3. Greg Herrick, The Theological Message of John 14:15-31
  4. Thayer and Smith, Greek Lexicon for Parakletos
  5. Bill Risk, Ancient Jewish Marriage Traditions, Their Fulfilment in Jesus the Messiah, Lambert Dophin's Library, 1996
  6. Another, Trench's New Testament Synonyms
  7. Rich Robinson, The Yom Kippur Dilemma, Jews for Jesus Publications, Issues Volume 4, Number 4
  8. Bob DeWaay,  Greater Work Than These, Critical Issues Commentary 


   
     



utorak, 9. kolovoza 2011.

Evanđelje po Ivanu - komentari na 13. poglavlje

LJUBAV DO KRAJA

Za razliku od prethodnih poglavlja koja opisuju Isusovu javnu službu, slijedećih pet poglavlja opisuju privatne trenutke provedene s učenicima dan prije suđenja i raspeća. Manje od 24 sata dijelilo ga je od smrti pa je razumljivo da ih je proveo s onima koje je najviše volio pripremajući ih za rastanak.

Lajtmotiv Isusovih posljednjih riječi bila je ljubav. Spominje se puno češće nego u prethodnih dvanaest poglavlja. Iako će ih uskoro napustiti, njegova ljubav prema učenicima neće se umanjiti. Za razliku od ljudskih ljubavi koje blijede i pucaju, Isus je ˝ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.˝ (Ivan 13:1). To je pokazao ne samo riječima, nego i djelima poniznosti i samopožrtvovnosti.

U Starom zavjetu postoje brojni opisi Božje ljubavi prema posrnulom ljudskom rodu. Prorok Izaija usporedio ju je s majčinom ljubavi, ˝Može li žena zaboravit` svoje dojenče, ne imat` sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao…˝ (Izaija 49:15, 16a). Pisci Starog zavjeta bili su duboko uvjereni u Božju ljubav prema čovjeku, ˝Nek` se pokrenu planine i potresu brijezi, al` se ljubav moja neće odmać` od tebe, nit` će se pokolebati moj Savez mira,˝ kaže Jahve koji ti se smilovao.˝ (Izaija 54:10), ˝Iz daljine mu se Jahve ukaza: Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.˝ (Jeremija 31:3).

Božja ljubav nije apstraktna, nego konkretna, izražena u Isusovoj žrtvi koja svakom čovjeku daje drugu šansu, ˝Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.˝ (Rimljanima 5:7-9), ˝Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.˝ (Ivan 3:16).


PASHA

Pasha je jedan od najvećih židovskih blagdana. Slavi se u rano proljeće na početku žetve, u sjećanje na izlazak Izraelaca iz Egipta i oslobođenje od 400-godišnjeg ropstva. Započinje zalaskom sunca 14. dana mjeseca Nisana (ožujak/travanj). Nakon Pashe slijedi Blagdan beskvasnih kruhova koji traje 7 dana i Blagdan prvine uroda. 


Prva Pasha slavila se u Egiptu. Svaka obitelj trebala je zaklati muško janje, bez mane, staro godinu dana, ispeći ga na vatri i pojesti s beskvasnih kruhom i gorkim biljem (Izlazak 12:1-29 i 42-51). Riječ Pasha dolazi od hebrejske riječi Pessach što znači ˝proći pokraj˝ ili ˝zaobići˝. U Egiptu je anđeo smrti prošao pokraj, odnosno zaobišao židovske obitelji koje su dovratnike ulaznih vrata svojih kuća namazale janjećom krvi. Svi koji su krvlju označili svoje domove izbjegli su smrtonosni pohod u kojem su stradali egipatski prvorođenci (Izlazak 12:29-35). Ovaj simbolični čin ukazivao je na
Isusovu buduću žrtvu koja će onima koji vjeruju omogućiti slobodu i vječni život. 

Pripremajući se tih dana za Pashu, malo tko je razumio da će ovog puta biti žrtvovano pravo Janje. Kao što je janjeća krv spasila život židovskim prvorođencima i zajamčila oslobođenje od ropstva, tako će i Isusova žrtva, žrtva Janjeta Božjeg, osigurati vječni život i oslobođenje od ropstva grijeha onima koji vjeruju, ˝Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: ˝Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!˝ (Ivan 1:29), ˝Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Izaija 53:5). 

Janje za žrtvu trebalo je odabrati pet dana prije Pashe. Iako se u početku janje žrtvovalo u kućnom krugu, u Isusovo vrijeme žrtvovanje pashalnih janjaca provodilo se isključivo u Hramu. Janjci za žrtvu dopremani su iz Betlehema, a u grad su ulazili kroz Ovčja vrata. Isus je ušao u Jeruzalem vjerojatno kroz ista vrata upravo onoga dana kada je svaka obitelj trebala osigurati janje za žrtvu. Pashalno janje je jedina žrtva koju je prinosio predstavnik obitelji. Sve ostale žrtve prinosili su svećenici. Pashalna večera priređivala se uvijek u krugu obitelji, čak i u vrijeme kad su se pashalni janjci žrtvovali u Hramu. 

Svaka obitelj temeljito se pripremala za Pashu. Tjedan dana prije Pashe, kuća se trebala detaljno očistiti od kvasca. Kvasac je simbol grijeha, korumpiranosti i uznositosti. Beskvasni kruh (hebrejski matzah) jeo se sedam dana, koliko je trajao blagdan. Beskvasni kruh nazvan ˝kruh nevoljnički˝ (Ponovljeni zakon 16:3) i gorko bilje podsjećali su na teške dane provedene u Egiptu. Beskvasni kruh simbolizira bezgrešnost.

Pasha se i danas slavi kao ˝praznik slobode˝ koji obilježava rođenje židovske nacije. Janjci se ne prinose na žrtvu jer je Hram razoren, ali se i dalje jedu beskvasni kruhovi. Iako je za mnoge Pasha samo podsjetnik na doslovno oslobođenje iz Egipta, Egipat je simbol većeg ropstva, ropstva grijehu. 

KRALJ KOJI SLUŽI 

Ivan ne opisuje sve detalje posljednje večere. Kao i obično, fokusirao se samo na ono što je želio naglasiti. 

Zbog prašnjavih puteva i nošenja sandala, posao najniže rangiranog sluge bio je oprati noge gostima u znak gostoljubivosti i dobrodošlice. Uskraćivanje takve dobrodošlice signalizirao je neprijateljski stav prema gostu. Isus je oprao noge učenicima i time dao poduku iz poniznosti. Osim poniznosti, pranje nogu simbolizira i duhovno čišćenje što je vidljivo iz razgovora s Petrom (Ivan 13:6-10). 

Za vrijeme večere učenici su se prepirali oko toga tko će od njih biti najveći u Kristovom kraljevstvu (Luka 22:24-27). Potaknut njihovim sebičnim ambicijama i zavišću, Isus je preuzeo posao sluge i oprao noge učenicima, uključivši Petra koji će ga se odreći, Tomu koji će posumnjati u uskrsnuće i Judu koji će ga izdati. 

Iako je bio potpuno svjestan nepravde, poniženja i agonije koja slijedi, fokusirajući se na božanski plan i povratak Ocu, bio je spreman služiti i izvršiti svoju zadaću na zemlji. Sustav vrijednosti u Božjem kraljevstvu značajno se razlikuje od uobičajenog ovozemaljskog vrednovanja. Ljudi po Božjem srcu spremni su služiti, ˝Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. ˝Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.˝ (Matej 20:26b, 27-28). 

POSLJEDNJA VEČERA S UČENICIMA 

Isus je s učenicima blagovao pashalnu večeru vjerojatno večer prije nego što je to učinio ostatak naroda jer je znao da će umrijeti na sam blagdan Pashe. Detalji posljednje večere opisani u Mateju 26:17-29, Marku 14:12-26 i Luki 22:7-20 potvrđuju da se radilo o pashalnom obroku, a ne samo o oproštajnoj večeri. 

Pashalna večera sastojala se od četiri slijeda jela i četiri čaša vina od kojih je svaka imala drugu simboliku. Prije blagovanja beskvasnog kruha, Isus je izgovorio riječi blagoslova za kruh koje Židovi izgovaraju već stoljećima: ˝Blagoslovljen si Gospode Bože naš, Kralj svemira, koji daješ kruh iz zemlje.˝. 

Iako je janje bilo neizostavni dio pashalne večere sve do razorenja Hrama, ni jedan evanđelist ne spominje da su Isus i učenici jeli janje na posljednjoj večeri. Isus je znao da će svojom smrti na križu dokinuti potrebu žrtvovanja pashalnog janjeta pa je za simbol svog slomljenog tijela i prolivene krvi uzeo beskvasni kruh i vino, a ne žrtvovano janje koje je do tada očito upućivalo na njegovu smrt kojom je platio kaznu za naš grijeh. Nakon zahvale, objasnio je simboliku beskvasnog kruha, ˝Uzmite, ovo je tijelo moje.˝ (Marko 14:22). Zanimljivo je da je Isus rođen u Betlehemu čije ime znači ˝grad kruha˝ te da se za vrijeme svoje službe metaforički predstavio kao ˝kruh života˝ (Ivan 6:35 i 48).

Smatra se da je običaj pijenja vina u sklopu pashalnog obroka uveden otprilike 200 godina prije Krista. Svaka čaša predstavlja po jedno obećanje iz Izlaska 6:6 i 7 gdje Bog obećaje da će izbaviti Izraelce iz Egipatskog ropstva, ˝Zato navijesti sinovima Izraelovim: ˝Ja sam Gospodin! Ja ću vas izbaviti iz egipatskog ropstva, oslobodit ću vas od njihova sužanjstva, spasit ću vas visoko podignutom rukom žestokim kaznenim sudovima. Izabrat ću vas za svoj narod i bit ću vaš Bog. I spoznat ćete, da sam ja, Gospodin, Bog vaš, onaj, koji vas izbavljam od pritiska egipatskog ropstva.˝*.

1. čaša ˝Ja ću vas izbaviti iz egipatskog ropstva.˝
2. čaša ˝Oslobodit ću vas od njihova sužanjstva.˝
3. čaša ˝Spasit ću vas visoko podignutom rukom žestokim kaznenim sudovima.˝
4. čaša ˝Izabrat ću vas za svoj narod i bit ću vaš Bog

S obzirom da se prije Pashe kuća detaljno čistila od kvasca i da je za vrijeme Pashe bilo zabranjeno konzumirati kvasac jer simbolizira grijeh i korumpiranost, razumno je smatrati da je vino na pashalnoj večeri bio nefermentirani grožđani sok. Za dodatne informacije o vinu, pogledati komentare na 2. poglavlje. Nakon vina Isus je rekao: ˝Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.˝ (Marko 14:24). 

Zanimljivo je da Isus nije popio posljednju čašu, ˝čašu hvale˝ koju će popiti tek u kraljevstvu nebeskom (Marko 14:25). Time je najavio da pashalna večera završava u budućnosti, u kraljevstvu Božjem. Izlazak iz egipatskog ropstva slika je konačnog izbavljenja Božjeg naroda od ropstva grijeha. Nakon večere Isus je s učenicima otpjevao Hallel, Psalme od 113-118. 

SAMO NAIZGLED BLIZU 

Juda je bio jedan od Isusovih najbližih suradnika (Marko 3:14-19). Isus ga je odabrao i povjerio mu brigu o budžetu i nabavi (Ivan 13:29). Ali on je kao i mnogi drugi, iznevjerio ukazano povjerenje, ˝Odgovori im Isus: ˝Nisam li ja vas dvanaestoricu izabrao? A ipak, jedan je od vas đavao. Govoraše to o Judi, sinu Šimuna Iškariotskoga, jednom od dvanaestorice, jer on ga je imao izdati. (Ivan 6:70, 71). 

Ništa u Judinom ponašanju nije odavalo njegove namjere i pravu orijentaciju njegovog srca. Nitko nije sumnjao u njega, ˝Učenici se zgledahu među sobom u nedoumici o kome to govori.˝ (Ivan 13:22). Bilo je lako zavarati ljude, ali ne i Boga. Ipak, tajno potkradanje (Ivan 12:6) na kraju se pretvorilo u javnu izdaju (Luka 22:2-6, 47-48). Zle misli postepeno su se pretvarale u zla djela, ˝I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda.˝ (Ivan 13:2), ˝Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga. Nakon zalogaja uđe u nj Sotona. Nato mu Isus reče: ˝Što činiš, učini brzo!˝ (Ivan 13:27). 

Vođen pohlepom, Juda je izdao Isusovo prijateljstvo i povjerenje. Umjesto da slijedi misiju koju mu je Isus povjerio, on je slijedio vlastitu agendu. Vjerovao je da će uživati u dobrima koja si je priskrbio, a na kraju je u grizodušju skončao svoj život, ˝Braćo! Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. On, eto, steče predio cijenom nepravednosti pa se stropošta, raspuče po sredini i razli mu se sva utroba. I svim je Jeruzalemcima znano da se onaj predio njihovim jezikom zove Akeldama, to jest Predio smrti.˝ (Djela 1:16-19). Bio je među odabranima, da bi se na kraju našao na suprotnoj strani, ˝A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica.˝ (Ivan 18:5 i 3). 

Juda je bio spreman uzeti ponuđeni kruh, ali ne i istinski prihvatiti Isusa (Ivan 13:27). Isusova prijateljska gesta davanja zalogaja, trebala ga je slomiti. Ali umjesto da stane na zlom putu i okrene se prema Spasitelju, on je otišao od njega u noć koja se, figurativno govoreći, više nikada neće pretvoriti u dan, ˝On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć.˝ (Ivan 13:30). Juda je okrenuo svoja leđa svjetlosti, ˝Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.˝ (Ivan 3:19). 

LJUBAV ZA DRUGE 

Ne samo da je znao da se neprijateljski obruč oko njega steže, Isus je bio svjestan da ni prijatelji neće ostati uz njega kao što je i bilo prorečeno u Starom zavjetu ˝Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže.˝ (Psalam 41:10). Ništa ne boli više od izdaje najbližih, ˝Rekavši to, potresen u duhu Isus posvjedoči: ˝Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!˝ (Ivan 13:21). Nedugo prije toga plakao je nad Jeruzalemom, ˝Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim˝ (Luka 19:41). Svjestan svega, ipak je bio spreman pokazati svoju ljubav, ljubav do kraja (Ivan 13:1). Bog ljubi ljubavlju koja ne podrazumijeva reciprocitet, ˝A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.˝ (Rimljanima 5:8).

Iako je Isus naziva novom, ljubav prema drugima bila je stara zapovijed, ˝Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.˝ (Ivan 13:34). Židovima je bila poznata više od tisuću godina. Zapisana je još u Levitskom zakoniku 19:18: ˝Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!˝. Svojim životom Isus je pokazao njezino pravo značenje. Perući noge učenicima, pokazao je da ljubav znači poniznost. Koračajući prema križu, pokazao je da ljubav podrazumijeva žrtvu. U priči o dobrom Samarijaninu (Luka 10:25-37) pokazao je da bližnji nije samo susjed, nego svaka osoba u potrebi. Ljubiti druge ne znači biti samo uljudan i drag. Ljubav podrazumijeva poniznost i žrtvu, bez vjerskih, rasnih i drugih izuzeća, bez reciprociteta… ˝kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. (Ivan 13:34b).

˝KAD DOĐEŠ K SEBI…˝ 

Petar je mislio da bi za Isusa učinio sve. Međutim, njegove dobre namjere izrečene nakon večere u krugu prijatelja brzo će splasnuti u mraku Getsemanskog vrta. Iako je njegova odanost bila iskrena, uvelike je precijenio svoju snagu. Pao je na svojim jakim točkama. 

Petar se pouzdao u sebe i vrlo brzo iskusio gorčinu poraza, ˝Nato će mu Petar: ˝Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikada neću!˝. Međutim, brzo je postalo jasno da je njegova snaga insuficijentna, ˝I spomenu se Petar riječi koju mu Isus reče: ˝Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.˝ I iziđe te gorko zaplaka.˝ (Matej 26:33 i 75). U kritičnim trenucima njegova neustrašivost, hrabrost i odvažnost pokazali su se nedostatnima. Njegova odanost Isusu privremeno se poljuljala, ali se nikada nije u potpunosti urušila. Petar je bio čovjek uspona i padova. 

Sotona nikad ne miruje. On aktivno traži svoje žrtve. Kao što je želio uništiti Joba (Job 1:6-12), tako je želio uništiti i Petra, ˝Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.˝ (Luka 22:31-32). Isus je vidio iza njegovih pogrešaka. Vidio je Petrov potencijal i usprkos njegovim slabostima i posrtanju, povjerio mu važnu službu. Petrov pad pretvorit će se u pobjedu, ˝Ali im Petar i Ivan odgovoriše: ˝Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.˝ (Djela 4:19, 20).

Petar je iskusio isto što i David. Vjerovao je da Bog može podignuti posrnulog čovjeka, ˝Jahve vodi i učvršćuje korake čovjeku i mio mu je put njegov. Ako i posrne, ne pada jer ga Jahve drži za ruku.˝ (Psalam 37:23-24). ˝Jahve podupire sve koji posrću i pognute on uspravlja.˝ (Psalam 145:15).

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice

Korisni link: