JUTRO USKRSNUĆA
Nakon što je Isus pokopan u petak pred zalazak sunca, Pilat je postavio stražu i zapečatio kamen koji je zatvarao ulaz u grob. Učinio je to na zahtjev židovskih vođa koji su se bojali da učenici ne ukradu tijelo i prošire priču o uskrsnuću (Matej 27:62-66).
Prvog dana u tjednu, u nedjelju rano ujutro još za mraka, žene su došle pomazati Isusovo tijelo. Iako Ivan spominje samo Mariju Magdalenu, iz sinoptičkih evanđelja saznajemo da su na grob došle i druge žene; Marija Jakovljeva, Saloma i Ivana (Marko 16:1, Luka 24:10). Vjerojatno nisu znale da su Josip i Nikodem još u petak pomazali Isusovo tijelo. U subotu nisu bile na grobu jer je bio dan odmora (Marko 16:1).
Iako mnogi subotu nazivaju židovskom subotom, subota je dan kojeg je Bog posvetio po završetku stvaranja (Postanak 2:2-3), puno prije rođenja židovske nacije. Isus nije rekao da je subota dan za Židove, nego da je načinjena radi čovjeka (Marko 2:27). Bog je posvetio vrijeme za poseban susret s ljudima. Riječ subota dolazi od židovske riječi šabat, što znači odmor.
Svetkovanje subote jedna je od Deset Božjih zapovijedi. Božji zakon je univerzalan i odnosi se na sve ljude kroz sve generacije (Izlazak 20:8-11). Biblija nigdje ne spominje da je svetost subote prenešena na neki drugi dan. Isus je subotu smatrao svetom (Marko 12:8, Marko 1:21, Marko 6:2, Luka 4:16). Prvi kršćani svetkovali su subotu (Djela 13:42-44, Djela 18:4). Subota se spominje čak 61 put u Novom Zavjetu i to gotovo uvijek u kontekstu odmora i bogoslužja. Pavao je zabilježio rasprave među prvim kršćanima židovskog i poganskog porijeka koje su se odnosile na obrezanje i neke druge običaje, ali nikad na dan odmora. Da je postojalo različito shvaćanje među prvim kršćanima o tome koji dan je posvećen Bogu, rasprave bi sigurno bile zabilježene.
Iako mnogi kršćani smatraju da je Isus svojim uskrsnućem posvetio nedjelju, Biblija govori da je Stvoritelj posvetio subotu (Izlazak 20:8) i da je Isus gospodar subote (Luka 6:5). Bez obzira na rasprostranjenost, nauk o svetosti nedjelje nije utemeljen na Bibliji, nego dolazi iz poganskih običaja svetkovanja boga Sunca. Promjena svetkovanja subote na nedjelju službeno je uvedena u 4. stoljeću kada je Konstantin kao prvi rimski imperator koji je prihvatio kršćanstvo proglasio nedjelju - venerabili die Solis (˝časni dan Sunca˝) - kao obavezni dan svetkovanja. Svetkovanje nedjelje nije utemeljeno na Bibliji s čime se slaže i kardinal Gibbons: ˝Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja i nećete naći nijednog retka koji bi potvrdio posvećenje nedjelje. Pismo podržava jedino subotno bogoštovlje, koje mi (katolici) nikad ne posvećujemo službi Bogu. Nije moguće naći u Novom Zavjetu, da su Spasitelj i Njegovi učenici i najmanje kvarili originalnu subotu, nego nasuprot tome, nalazimo cjelokupnu sklonost originalnog uređenja. Nalazimo potpunu potvrdu od Njega, dok je živio na zemlji; a i stalno, aktivno sudjelovanje apostola u svetkovanju samo tog dana, trideset godina nakon Njegove smrti (i uskrsnuća), kao što su nam Djela apostolska obilno posvjedočila.˝ Kršćani bi trebali ozbiljno preispitati poštuju li Božju volju ili se drže ljudskog nauka. Isus je jasno rekao: ˝Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske˝ (Matej 15:9).
Iz evanđelja po Mateju saznajemo da se u jutru uskrsnuća dogodio jak potres jer je anđeo Gospodnji sišao s neba i odmaknuo kamen s groba. Vojnici su od straha izgubili svijest (Matej 28:2-4), a kad su došli k sebi pohitali su u grad i obavijestili svečenićke glavare što se desilo (Matej 28:11).
I žene, i učenici, i vojnici, u nevjerici su gledali prazan grob. Nisu pomišljali na uskrsnuće iako je Isus više puta najavio da će uskrsnuti (Ivan 2:18-22, Matej 12:39-40, Matej 16:21). Učenici su se vratili kući, a Marija je ostala kod groba plačući. Gledajući kroz suze prema grobu, vidjela je dva anđela. Nakon kratkog razgovora s njima, opazila je čovjeka za kojeg je pomislila da je vrtlar, ali kad ju je pozvao po imenu, prepoznala je Isusa i oslovila ga s Rabonni. Rabonni je hebrejska riječ koja znači ˝Moj Veliki Učitelj˝. Kao što je Isus pozvao Mariju po imenu, tako Bog svakog čovjeka zove poimence: ˝Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj.˝ (Izaija: 43:1). Mnogi ignoriraju Božji glas, ali Sveti Duh poziva na odgovor: ˝Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni.˝ (Hebrejima 3:7).
Iako je u filmovima Marija Magdalena prikazivana kao senzualna žena i bivša preljubnica, iz Biblije je poznato samo da je bila iz Magdale, malog mjesta na zapadnoj obali Galilejskog jezera, da je Isus na čudesan način promjenio njezin život istjeravši iz nje sedam demona, a ona je iz zahvalnosti odlučila slijediti ga tijekom njegove službe (Marko 16:9, Luka 8:2). Marija je ostala uz Isusa do kraja. Ljubav prema njemu bila je jača od straha. Ova je žena stajala ispod križa kada su se gotovo svi razbježali.
Marija je bila prva osoba koja je vidjela Isusa nakon uskrsnuća i dojavila učenicima sretnu vijest. Međutim, oni joj nisu povjerovali (Marko 16:9-11). U Isusovo vrijeme svjedočenje žena nije se smatralo vjerodostojnim što se vidjelo i iz činjenice da sud nije prihvaćao njihovo svjedočenje. Da je izvještaj o uskrsnuću izmišljen, malo je vjerojatno da bi žene bile spomenute kao prvi svjedoci praznog groba. O praznom grobu posvjedočili su i Isusovi neprijatelji, židovski vođe koji su potplatili stražare da po gradu prošire priču da su učenici ukrali Isusovo tijelo (Matej 28:11-15).
U nedjelju navečer Isus se pokazao učenicima koji su bili zatvoreni u kući u strahu od židovskih vođa. Pozdravio ih je sa Shalom što znači ˝Mir vam!˝ Isti pozdrav zapisan je nekoliko puta u Starom Zavjetu; npr. kada se Bog objavio Gideonu (Suci 6:23) ili kada je anđeo hrabrio Danijela (Daniel 10:19). U strahu, Isus donosi mir. U Izaiji 9:5 Mesija je nazvan Sar Shalom tj. ˝Knez mira˝*. Shalom je i danas uobičajeni židovski pozdrav.
Te večeri Isus je dao učenicima nalog da objave svijetu evanđelje - radosnu vijest o spasenju. Radosna vijest je da Bog oprašta onima koji prihvaćaju Isusa kao svog Spasitelja. Samo Bog može oprostiti grijehe. Učenici nikad nisu implicirali da oni mogu opraštati grijehe. Luka je Isusov nalog zabilježio slijedećim riječima: ˝Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: ˝Ovako je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.˝ (Luka 24:47). Propovjedajući kasnije u Cezareji, Petar je rekao: ˝Za nj svjedoče proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.˝ (Djela 10:43). Učenici su trebali prenijeti radosnu vijest o spasenju po vjeri u Isusa što vjernici trebaju činiti i danas.
Grčki glagol enefushsen (ἐμφυσάω) preveden kao ˝dahne u njih˝ (Ivan 20:22), upotrebljen je još samo u Postanku 2:7 gdje se opisuje kako je Bog udahnuo u čovjeka dah života. Kad Bog ljudima daje službu, on ih i osposobljava da ju izvrše. Božji posao ne može se raditi u ljudskoj snazi.
Te večeri Toma nije bio s ostalim učenicima pa nije vidio Isusa. Iako su presretni učenici posvjedočili da su ga vidjeli, on jednostavno nije mogao u to povjerovati. Morao se sam uvjeriti da je Isus živ. Bog je prepoznao iskrenost njegovog srca te mu se Isus javio nakon osam dana. Tomine sumnje su nestale i on je posvjedočio da je Isus Bog, ˝Gospodin moj i Bog moj!˝ (Ivan 20:28). Ovim riječima zaključuje se cjelina započeta u prvom poglavlju u kojem Ivan upoznaje čitatelje s Isusom i predstavlja ga kao Boga. Generacije kršćana povjerovale su da je Isus Bog i Spasitelj, bez da su ga vidjeli. Isus je za njih rekao: ˝Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.˝ (Ivan 20:29b).
Apostoli su bili spremni trpiti pa na kraju i život dati za širenje radosne vijesti o spasenju. Nešto vrlo upečatljivo moralo se dogoditi između nedjelje u kojoj su se skrivali u strahu od Židova i hrabrog svjedočenja o uskrsnuću zbog kojeg su bili spremni izgubiti slobodu i stradati (Djela 4:1-3).
Izvještaj o uskrsnuću napisali su očevici 30 do 70 godina nakon uskrsnuća. U pismu Korinćanima, Pavao spominje da je više od 500 ljudi vidjelo uskrslog Isusa, od kojih su mnogi u to vrijeme još bili živi (1. Korinćanima 15:6). U vrijeme širenja izvještaja o uskrsnuću, čitatelji su mogli provjeriti njihovu autentičnost od živih svjedoka.
Pisac na kraju rezimira svrhu pisanja ove knjige - da ljudi povjeruju da je Isus Mesija i Božji Sin (Ivan 21:30 i 31) te da vjerujući njemu imaju vječni život. Vjera u Isusovo uskrsnuće i Božju moć da vrati čovjeku vječni život najvažnije je kršćansko vjerovanje. Sva druga vjerovanja su nevažna ako Isus nije uskrsnuo iz mrtvih. ˝A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša.˝ (1. Korinćanima 15:17).
Isus je dragovoljno dao svoj život da bi mi mogli živjeti (Ivan 3:16). Mnogi ljudi su željeli postati bogovi, ali je samo jedan Bog odlučio postati čovjek.
Prvog dana u tjednu, u nedjelju rano ujutro još za mraka, žene su došle pomazati Isusovo tijelo. Iako Ivan spominje samo Mariju Magdalenu, iz sinoptičkih evanđelja saznajemo da su na grob došle i druge žene; Marija Jakovljeva, Saloma i Ivana (Marko 16:1, Luka 24:10). Vjerojatno nisu znale da su Josip i Nikodem još u petak pomazali Isusovo tijelo. U subotu nisu bile na grobu jer je bio dan odmora (Marko 16:1).
Iako mnogi subotu nazivaju židovskom subotom, subota je dan kojeg je Bog posvetio po završetku stvaranja (Postanak 2:2-3), puno prije rođenja židovske nacije. Isus nije rekao da je subota dan za Židove, nego da je načinjena radi čovjeka (Marko 2:27). Bog je posvetio vrijeme za poseban susret s ljudima. Riječ subota dolazi od židovske riječi šabat, što znači odmor.
Svetkovanje subote jedna je od Deset Božjih zapovijedi. Božji zakon je univerzalan i odnosi se na sve ljude kroz sve generacije (Izlazak 20:8-11). Biblija nigdje ne spominje da je svetost subote prenešena na neki drugi dan. Isus je subotu smatrao svetom (Marko 12:8, Marko 1:21, Marko 6:2, Luka 4:16). Prvi kršćani svetkovali su subotu (Djela 13:42-44, Djela 18:4). Subota se spominje čak 61 put u Novom Zavjetu i to gotovo uvijek u kontekstu odmora i bogoslužja. Pavao je zabilježio rasprave među prvim kršćanima židovskog i poganskog porijeka koje su se odnosile na obrezanje i neke druge običaje, ali nikad na dan odmora. Da je postojalo različito shvaćanje među prvim kršćanima o tome koji dan je posvećen Bogu, rasprave bi sigurno bile zabilježene.
Iako mnogi kršćani smatraju da je Isus svojim uskrsnućem posvetio nedjelju, Biblija govori da je Stvoritelj posvetio subotu (Izlazak 20:8) i da je Isus gospodar subote (Luka 6:5). Bez obzira na rasprostranjenost, nauk o svetosti nedjelje nije utemeljen na Bibliji, nego dolazi iz poganskih običaja svetkovanja boga Sunca. Promjena svetkovanja subote na nedjelju službeno je uvedena u 4. stoljeću kada je Konstantin kao prvi rimski imperator koji je prihvatio kršćanstvo proglasio nedjelju - venerabili die Solis (˝časni dan Sunca˝) - kao obavezni dan svetkovanja. Svetkovanje nedjelje nije utemeljeno na Bibliji s čime se slaže i kardinal Gibbons: ˝Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja i nećete naći nijednog retka koji bi potvrdio posvećenje nedjelje. Pismo podržava jedino subotno bogoštovlje, koje mi (katolici) nikad ne posvećujemo službi Bogu. Nije moguće naći u Novom Zavjetu, da su Spasitelj i Njegovi učenici i najmanje kvarili originalnu subotu, nego nasuprot tome, nalazimo cjelokupnu sklonost originalnog uređenja. Nalazimo potpunu potvrdu od Njega, dok je živio na zemlji; a i stalno, aktivno sudjelovanje apostola u svetkovanju samo tog dana, trideset godina nakon Njegove smrti (i uskrsnuća), kao što su nam Djela apostolska obilno posvjedočila.˝ Kršćani bi trebali ozbiljno preispitati poštuju li Božju volju ili se drže ljudskog nauka. Isus je jasno rekao: ˝Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske˝ (Matej 15:9).
Iz evanđelja po Mateju saznajemo da se u jutru uskrsnuća dogodio jak potres jer je anđeo Gospodnji sišao s neba i odmaknuo kamen s groba. Vojnici su od straha izgubili svijest (Matej 28:2-4), a kad su došli k sebi pohitali su u grad i obavijestili svečenićke glavare što se desilo (Matej 28:11).
 |
| Ulaz u grob iz 1. stoljeća u Jeruzalemu |
PRAZAN GROB
U razmišljanju kako će maknuti kamen s ulaza u grob, žene su stigle do groba i vidjele da je kamen otkotrljan s ulaza, a grob prazan. Marija je požurila javiti Petru i Ivanu uznemirujuću vijest o praznom grobu. Smatrala je da je Isusovo tijelo ukradeno. Obojica učenika potrčala su prema grobu da se sami uvjere o čemu se radi. Ivan je prvi došao do groba. Pogledao je kroz otvor i ugledao povoje u koje su Nikodem i Josip umotali Isusa. Ulazi u grobove isklesane u stijeni bili su oko metar visine pa se odrasla osoba morala sagnuti da bi ušla u grobnicu. Tek kad je Petar došao, oba učenika su zajedno zakoračila u grobnicu. Vidjeli su da je grob prazan i da su povoji uredno složeni što je bilo neobično. Malo je vjerojatno da bi u slučaju krađe tijela, netko skinuo povoje i ostavio ih uredno složene.I žene, i učenici, i vojnici, u nevjerici su gledali prazan grob. Nisu pomišljali na uskrsnuće iako je Isus više puta najavio da će uskrsnuti (Ivan 2:18-22, Matej 12:39-40, Matej 16:21). Učenici su se vratili kući, a Marija je ostala kod groba plačući. Gledajući kroz suze prema grobu, vidjela je dva anđela. Nakon kratkog razgovora s njima, opazila je čovjeka za kojeg je pomislila da je vrtlar, ali kad ju je pozvao po imenu, prepoznala je Isusa i oslovila ga s Rabonni. Rabonni je hebrejska riječ koja znači ˝Moj Veliki Učitelj˝. Kao što je Isus pozvao Mariju po imenu, tako Bog svakog čovjeka zove poimence: ˝Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj.˝ (Izaija: 43:1). Mnogi ignoriraju Božji glas, ali Sveti Duh poziva na odgovor: ˝Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni.˝ (Hebrejima 3:7).
Iako je u filmovima Marija Magdalena prikazivana kao senzualna žena i bivša preljubnica, iz Biblije je poznato samo da je bila iz Magdale, malog mjesta na zapadnoj obali Galilejskog jezera, da je Isus na čudesan način promjenio njezin život istjeravši iz nje sedam demona, a ona je iz zahvalnosti odlučila slijediti ga tijekom njegove službe (Marko 16:9, Luka 8:2). Marija je ostala uz Isusa do kraja. Ljubav prema njemu bila je jača od straha. Ova je žena stajala ispod križa kada su se gotovo svi razbježali.
Marija je bila prva osoba koja je vidjela Isusa nakon uskrsnuća i dojavila učenicima sretnu vijest. Međutim, oni joj nisu povjerovali (Marko 16:9-11). U Isusovo vrijeme svjedočenje žena nije se smatralo vjerodostojnim što se vidjelo i iz činjenice da sud nije prihvaćao njihovo svjedočenje. Da je izvještaj o uskrsnuću izmišljen, malo je vjerojatno da bi žene bile spomenute kao prvi svjedoci praznog groba. O praznom grobu posvjedočili su i Isusovi neprijatelji, židovski vođe koji su potplatili stražare da po gradu prošire priču da su učenici ukrali Isusovo tijelo (Matej 28:11-15).
U nedjelju navečer Isus se pokazao učenicima koji su bili zatvoreni u kući u strahu od židovskih vođa. Pozdravio ih je sa Shalom što znači ˝Mir vam!˝ Isti pozdrav zapisan je nekoliko puta u Starom Zavjetu; npr. kada se Bog objavio Gideonu (Suci 6:23) ili kada je anđeo hrabrio Danijela (Daniel 10:19). U strahu, Isus donosi mir. U Izaiji 9:5 Mesija je nazvan Sar Shalom tj. ˝Knez mira˝*. Shalom je i danas uobičajeni židovski pozdrav.
Te večeri Isus je dao učenicima nalog da objave svijetu evanđelje - radosnu vijest o spasenju. Radosna vijest je da Bog oprašta onima koji prihvaćaju Isusa kao svog Spasitelja. Samo Bog može oprostiti grijehe. Učenici nikad nisu implicirali da oni mogu opraštati grijehe. Luka je Isusov nalog zabilježio slijedećim riječima: ˝Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: ˝Ovako je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.˝ (Luka 24:47). Propovjedajući kasnije u Cezareji, Petar je rekao: ˝Za nj svjedoče proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.˝ (Djela 10:43). Učenici su trebali prenijeti radosnu vijest o spasenju po vjeri u Isusa što vjernici trebaju činiti i danas.
Grčki glagol enefushsen (ἐμφυσάω) preveden kao ˝dahne u njih˝ (Ivan 20:22), upotrebljen je još samo u Postanku 2:7 gdje se opisuje kako je Bog udahnuo u čovjeka dah života. Kad Bog ljudima daje službu, on ih i osposobljava da ju izvrše. Božji posao ne može se raditi u ljudskoj snazi.
Te večeri Toma nije bio s ostalim učenicima pa nije vidio Isusa. Iako su presretni učenici posvjedočili da su ga vidjeli, on jednostavno nije mogao u to povjerovati. Morao se sam uvjeriti da je Isus živ. Bog je prepoznao iskrenost njegovog srca te mu se Isus javio nakon osam dana. Tomine sumnje su nestale i on je posvjedočio da je Isus Bog, ˝Gospodin moj i Bog moj!˝ (Ivan 20:28). Ovim riječima zaključuje se cjelina započeta u prvom poglavlju u kojem Ivan upoznaje čitatelje s Isusom i predstavlja ga kao Boga. Generacije kršćana povjerovale su da je Isus Bog i Spasitelj, bez da su ga vidjeli. Isus je za njih rekao: ˝Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.˝ (Ivan 20:29b).
Apostoli su bili spremni trpiti pa na kraju i život dati za širenje radosne vijesti o spasenju. Nešto vrlo upečatljivo moralo se dogoditi između nedjelje u kojoj su se skrivali u strahu od Židova i hrabrog svjedočenja o uskrsnuću zbog kojeg su bili spremni izgubiti slobodu i stradati (Djela 4:1-3).
Izvještaj o uskrsnuću napisali su očevici 30 do 70 godina nakon uskrsnuća. U pismu Korinćanima, Pavao spominje da je više od 500 ljudi vidjelo uskrslog Isusa, od kojih su mnogi u to vrijeme još bili živi (1. Korinćanima 15:6). U vrijeme širenja izvještaja o uskrsnuću, čitatelji su mogli provjeriti njihovu autentičnost od živih svjedoka.
Pisac na kraju rezimira svrhu pisanja ove knjige - da ljudi povjeruju da je Isus Mesija i Božji Sin (Ivan 21:30 i 31) te da vjerujući njemu imaju vječni život. Vjera u Isusovo uskrsnuće i Božju moć da vrati čovjeku vječni život najvažnije je kršćansko vjerovanje. Sva druga vjerovanja su nevažna ako Isus nije uskrsnuo iz mrtvih. ˝A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša.˝ (1. Korinćanima 15:17).
Isus je dragovoljno dao svoj život da bi mi mogli živjeti (Ivan 3:16). Mnogi ljudi su željeli postati bogovi, ali je samo jedan Bog odlučio postati čovjek.
*prijevod: Ivan Ev.
Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.
NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.
NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.
Literatura:
1. Bob Deffinbaugh, The Burial and Resurrection of Jesus Christ
2. Albert Barnes, Barnes' Notes on the New Testament
3. W. Hall Harris III, Exegetical Commentary on John 20
4. The Student Bible, Notes by Philip Yancey and Tim Stafford, New International Version
5. Gibbons J. Faith of our Fathers, New York, 1917
6. Crews J., How the Sabbath was Changed
Nema komentara:
Objavi komentar