Evanđelje po Ivanu - komentari na 12. poglavlje

12. poglavlje Evanđelja po Ivanu

DATI BOGU NAJBOLJE

Isus je došao u Betaniju u petak, točno tjedan dana prije raspeća, uoči velikog židovskog blagdana Pashe. Betanija se nalazila na istočnom obronku Maslinske gore, 2 kilometra od Jeruzalema. Isus je bio gost u domu Šimuna koji je bolovao od gube, a večeri su prisustvovali i Isusovi prijatelji, Marija, Marta i Lazar (Matej 26:6). Marta je po običaju posluživala, a Marija je bila kod Isusovih nogu (Ivan 12:2). Nije bilo uobičajeno da žena bude za stolom za kojim su objedovali muškarci. Jelo se u poluležećem položaju na način da su glava i ruke bili do stola, a noge ispružene u suprotnom smjeru.

Za vrijeme večere Marija je pomazala Isusa s pola litre aromatičnog nardovog ulja (Matej 26:7). I sinoptička evanđelja opisuju ženu koja je Isusa pomazala uljem  (Matej 26:6-13; Marko 14:3-9), ali zbog niza različitih detalja smatra se da događaj opisan u Evanđelju po Luki (Luka 7:36-50) nije isti događaj opisan u ostala tri evanđelja.

Nard raste u podnožju Himalaje, a njegovo ulje koje se dobiva iz podzemnog djela biljke bilo je vrlo rijetko i dragocjeno. Sadnjom narda u mediteranskom podneblju nastala je lavanda. Vrijednost izlivenog ulja odgovarala je godišnjoj plaći od 300 denara. Dnevnica za 12 sati rada iznosila je 1 denar.

Istočnjački narodi poznavali su dobrobit aromaterapije. Mirisno ulje koristilo se u svakodnevnom životu u kozmetičke svrhe za njegu tijela (Estera 2:12, Ruta 3:3), u svrhu pripreme za blagdane i proslave, ali i kao znak gostoljubivosti prema gostu (Luka 7:43-46). U vjerskim ritualima, ulje se koristilo kod inauguracije prvosvećenika, svećenika, proroka i kraljeva (Izlazak 40:13-15, 2. Samuelova 2:4, 1. Kraljevima 1:39, 19:16). Ulje se koristilo i u medicinske svrhe za previjanje rana (Izaija 1:6) i pripremu tijela za pokop (Marko 14:8). Metaforički, primjena ulja predstavljala je radost (Propovjednik 9:8). Za vrijeme žalovanja, privremeno bi se prestalo s korištenjem ulja u kozmetičke svrhe (2. Samuelova 14:2; 10:3).

Iako je pranje nogu gostima i stavljanje kapi ulja na glavu bio uobičajen znak gostoljubivosti na bliskom istoku, izlijevanje veće količine skupocjenog nardovog ulja bila je nesvakidašnja gesta kojom se dodatno iskazivala čast. Matej i Marko spominju pomazanje glave. Samo Ivan spominje da je Marija pomazala Isusu noge i otrla ih svojom kosom čime je naglasio njezinu duboku poniznost. Žene u javnosti nisu raspuštale kosu. Kosa je bila ženin ponos (1. Korinćanima 11:15).

Iako se ne može sa sigurnošću utvrditi je li Marija razumjela da će Isus kroz nekoliko dana umrijeti, Isus je njezinu gestu protumačio kao čin pomazanja prije smrti (Ivan 12:7). Nakon smrti, Isusovo tijelo su pomazali su Josip iz Arimateje i Nikodem (Ivan 19:38-40).

Juda je imao je istančan smisao za materijalne vrijednosti, dok je ljudske i moralne vrijednosti malo cijenio. Bio je spreman kritizirati Marijin čin iako je bio najmanje kvalificiran uputiti kritiku jer je krao iz zajedničke blagajne. Njegova hinjena briga za siromašne implicira da Isus nije bio vrijedan ovog posebnog dara. Uskoro se pokazalo da je Isus za njega vrijedio samo 30 srebrnika, koliko i jedan rob.

I učenici su Marijinu gestu smatrali neracionalnom ne shvaćajući da je pred njima onaj koji je itekako vrijedan najboljih darova i najveće žrtve. Ekskluzivan tretman zemaljskih uglednika bio uobičajen dio protokola. Npr. kad je kraljica od Sabe došla posjetiti kralja Salamuna, donijela je ekskluzivne darove i dragocjene miomirise. Protokol je očito podrazumijevao donošenje posebno vrijednih darova jer su sličan običaj slijedili i drugi posjetitelji prilikom audijencije kod Salamuna (2. Ljetopisa 9:1, 22-24). Ako su zemaljski uglednici darivani skupocjenim poklonima, koliko je primjerenije bilo učiniti to za Kralja nad kraljevima.

Isus je oštro osudio kritiku učenika (Matej 26:10, Marko 14:6; Ivan 12:7). Time nije obezvrijedio plemenita nastojanja da se pomogne siromašnima. Nijedna knjiga drevne bliskoistočne literature ne ističe toliko brigu za siromašne kao Stari zavjet (Ponovljeni zakon 15). I sam Isus naglašavao je važnost pomaganja ljudima u potrebi. Međutim, Isus je ovdje ukazao na značaj posljednjih trenutaka koje je provodio sa svojim sljedbenicima. Ti trenuci bili su jedinstveni i prioritet mimo svih drugih plemenitih aktivnosti.

Kako su malo učenici znali o davanju. Više od tri godine gledali su Isusa kako odgovara na ljudske potrebe. Kad je pretvorio vodu u vino (Ivan 2:6-11), kad je nahranio mnoštvo (Ivan 6:11-13), kad je uskrsnuo Lazara (Ivan 11:32-44), učinio je značajno više nego što se od njega inicijalno tražilo. Božju velikodušnost iskusio je i apostol Pavao, ˝A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu.˝ (Filipljanima 4:19). Bilo je lako obilno primati iz Božje ruke. Davati je bilo znatno teže. Tek kasnije, učenici će biti spremni dati Bogu najbolje od sebe, ˝Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. I svaki su dan u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa.˝(Djela apostolska 5:41-42; 1. Korinćanima 4:9-13).

Marija je dala najbolje što je imala. Znala je da je Isus vrijedan najvećeg dara. Pomazavši ga skupocjenim mirisnim uljem iskazala mu je bezuvjetnu ljubav, samopožrtvovnost i zahvalnost za život svog brata. Ona je primjer pravog Isusovog sljedbenika. Upijati njegove riječi i iskazati mu zahvalnost i poštovanje bili su njezin prioritet. I u drugim prilikama ona je bila kod Isusovih nogu i slušala, ˝Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu.˝ (Luka 10:39; Ivan 11:32).

Kao što je David, tako je i Marija je razumjela da prava služba uključuje požrtvovnost (2. Samuelova 24:24) i zato je upotrijebila sve resurse da bi iskazala svoju zahvalnost, ˝Učinila je što je mogla˝ (Marko 14:8). Iako je miris kojim je pomazala Isusa odavno ishlapio, njezin čin poniznosti i poštovanja prenosio se kroz povijest sve do danas, ˝Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini - njoj na spomen.˝ (Marko 14:9). Veličina njezine geste nije bila u vrijednosti njezinog dara, nego u stavu njezinog srca. Ona je dala najbolje od sebe. Isus je na sličan način pohvalio još jednu ženu čiji je dar imao realno malu vrijednost, ˝Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.˝ (Marko 12:43, 44).  

SPASI NAS

Maslinska gora - put prema Jeruzalemu

Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem zabilježen je u sva četiri evanđelja, a zbio se u proljeće, u nedjelju 10. dana mjeseca Nisana (naš travanj). Toga dana židovske obitelji trebale su odabrati janje koje će žrtvovati na blagdan Pashe. Jeruzalem je bio krcat hodočasnicima iz cijele zemlje i dijaspore.

Pasha je jedan od tri blagdana zbog kojeg su muškarci bili obavezni hodočastiti u Jeruzalem (Ponovljeni zakon 16:16). Često su ih pratile i njihove obitelji. Tako je i Isus kao dijete hodočastio s roditeljima u Jeruzalem (Luka 2:41-51).

Pasha je podsjećala na izlazak iz egipatskog ropstva i budila nadu u dolazak Mesije i izbavljenje. Neki su smatrali da će se Mesija pojaviti upravo na blagdan Pashe. Nakon što je uskrsnuo Lazara, mnogi su u Isusu vidjeli Mesiju koji će ih izbaviti od rimskog jarma i obnoviti slavu Davidovog kraljevstva. Gotovo sto godina bili pod rimskom vlašću i zato su gorljivo čekali izbavitelja, ˝Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.˝ (Luka 3:15).

Vijest o Lazarovom uskrsnuću brzo se pronosila gradom (Ivan 12:17-18). Hodočasnici su željeli vidjeti obojicu, i Isusa i Lazara. U toj euforiji, na brežuljcima Maslinske gore, između Betanije i Jeruzalema, formirala se povorka koja je oduševljeno pozdravljala Isusa kao Mesiju i osloboditelja, ˝Kad je sutradan silan svijet koji dođe na Blagdan čuo da Isus dolazi u Jeruzalem, uze palmove grančice i iziđe mu u susret. Vikahu: ˝Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov.˝ (Ivan 12:12-13). 

Za vrijeme blagdanskih svečanosti narod je pjevao hallel, pjesme hvale zapisane u Psalmima od 113 do 118. Svaki Židov od najranije dobi znao je te stihove napamet. Te nedjelje uoči Pashe, okupljeno mnoštvo pozdravljalo je Isusa riječima 118. Psalma, pjesmom zahvale za spasenje. Hosana dolazi od hebrejske riječi hoshana što znači ˝spasi nas˝. Pozdravljali su ga kao kralja (Ivan 12:13). Tradicionalno se 118. Psalam povezivao s izlaskom iz egipatskog ropstva i budućim dolaskom Mesije. Njegovi stihovi podsjećali su na Mojsijevu pjesmu zahvale Bogu nakon izlaska iz Egipta. Tako stihovi ˝Jahve je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj.˝ (Psalam 118:14) podsjećaju na Mojsijeve riječi: ˝Moja je snaga, moja pjesma - Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati.˝ (Izlazak 15:2). 118. Psalam se pjevao i nakon izlaska iz Babilonskog ropstva za vrijeme gradnje drugog Hrama, ˝I pjevahu Jahvi hvalu i slavu: ˝Jer je dobar, jer je vječna njegova ljubav prema Izraelu.˝ I sav je narod klicao hvaleći Jahvu, jer je Dom Jahvin bio postavljen na svoje temelje.˝ (Ezra 3:11). Upravo to je bila posljednja pjesma koju je Isus otpjevao prije svog stradanja (Matej 26:30).

Još od Mojsijevog doba palmine grančice koristile su se u obilježavanju nacionalnih praznika (Levitski zakonik 23:40). U vrijeme Makabejaca one su postale simbol židovskog nacionalizma i upotrebljavale su se za doček heroja. Euforično mnoštvo mahalo je palminim grančicama pozdravljajući Isusa kao političkog vođu, a ne kao duhovnog izbavitelja. To isto mnoštvo koje ga je u nedjelju oduševljeno pozdravljao, za koji dan vikat će: ˝Raspni ga˝ (Ivan 19:15).

Ulazeći u grad na magarcu ispunilo se proročanstvo iz Zaharije 9:9 zapisano 500 godina ranije, ˝Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.˝. ˝Kćer sionska˝ je poetski izraz za stanovnike Jeruzalema. Taj izraz implicira nježnost kojom se Bog kao Otac odnosi prema svom narodu. I druge događaje iz Isusovog života Ivan povezuje sa Zaharijinim proročanstvima, npr.:

- istjerivanje trgovaca iz Hrama opisano u Ivanu 2:16 bilo je prorečeno u Zahariji 14:20

- bijeg Isusovih sljedbenika uoči njegove smrti zabilježen u Ivanu 16:32 bio je prorečen u Zahariji 13:7

- smrt na križu (Ivan 19:36) bila je prorečena u Zahariji 12:10

Smatra se da je Isus ušao u Jeruzalem kroz Ovčja vrata koja su ime dobila po tome što su kroz njih ulazile ovce koje su dovođene iz Betlehema radi žrtvovanja. U figurativnom smislu Isus je bio janje za žrtvu iz betlehemskog stada. 

Ušao je u grad istim putem kojim je prije gotovo tisuću godina kralj David bio prisiljen bježati, ˝David se uspinjao na Maslinsku goru, sve plačući, pokrivene glave i bos, i sav narod koji ga je pratio iđaše pokrivene glave i plačući.˝ (2. Samuelova 15:30). Osedlana magarica s mladunčetom dočekala ga je na gotovo istom mjestu gdje su i Davida dočekale osedlane magarice (2. Samuelova 16:1). Iako ga je na putu prema Jeruzalemu pratilo euforično mnoštvo, vrlo brzo je iskusio progonstvo i bio izdan od bliskog prijatelja, kao i David kojeg je izdao njegov najbliži suradnik Ahitofel koji je skončao život samoubojstvom kao i Juda (2. Samuelova 17:23).

Isusov ulazak u grad izazvao je komešanje među hodočasnicima, ˝Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: ˝Tko je ovaj?˝ (Matej 21:10). S obzirom da se ne opisuje reakcija rimske vojske, vjerojatno nisu bili previše fascinirani ni zabrinuti jer se iz njihove perspektive cijeli događaj teško mogao opisati kao trijumfalan. Ulasci rimskih vođa bili daleko spektakularniji i raskošniji. Isus je ušao u grad na magarcu, životinji koja simbolizira mir, a ne na ratnom konju.

Zbog porasta Isusove popularnosti i oduševljenja naroda, židovski vođe bili su prisiljeni promijeniti strategiju. Prema prvotnom planu, Isus je trebao biti ubijen nakon Pashe kako bi se izbjegla pobuna naroda s obzirom da je bio vrlo popularan (Matej 26:1-5). Međutim sada su, suočeni sa strahom zbog gubitka svojih pozicija, bili spremni i na najriskantnije poteze. Njihova frustracija sve je više dolazila do izražaja. Bili su nemoćni zaustaviti Isusa (Ivan 11:47-48; 12:10 i 19). Bivšeg slijepca izbacili su iz sinagoge, Isusa su odlučili ubiti, a isto su namjeravali i s Lazarom. Kasnije će privoditi i kažnjavati Isusove učenike, ali ništa neće moći zaustaviti širenje radosne vijesti (Djela apostolska 5:17-18, 28, 33). Veliki rabin Gamalilel znao je da je uzaludno boriti se protiv Boga. Bio je svjestan da će se Isusov nauk prije ili kasnije ugasiti ako se radi o samo ljudskoj ideologiji. Međutim ako je njegov nauk od Boga, znao je da ga ništa neće moći zaustaviti, ˝I sad evo kanite se, velim vam, tih ljudi i otpustite ih. Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti - da se i s Bogom u ratu ne nađete.˝ (Djela apostolska 5:38-39).

Iako su mnogi u Isusu vidjeli obećanog Mesiju, oni nisu razumjeli prirodu njegovog poslanja. Nisu razumjeli implikacije ulaska u Jeruzalem ni nužnost njegove smrti i uskrsnuća. Fokusirani na svoju ovozemaljsku sudbinu, previdjeli su proročanstva o Mesiji patniku (Danijel 9:26, Psalam 22:17-19, Izaija 53). Tek kasnije učenici će shvatiti da je prije krune morala doći žrtva, ˝To učenici njegovi isprva ne razumješe. Ali pošto je Isus bio proslavljen, prisjetiše se da je to bilo o njemu napisano i da mu baš to učiniše.˝ (Ivan 12:16).

BOG JE ŽRTVOVAO SVE

I dok su židovski vođe planirali Isusovo smaknuće, Grci su ga željeli upoznati. Nije poznato je li se radilo o bogobojaznim neznabošcima ili o preobraćenicima na judaizam, tzv. prozelitima. Mogli su biti iz Decapolisa ili sjeveroistočne Galileje ili iz neke dalje destinacije. Pristupili su Filipu jer je govorio grčki kao i drugi Galilejci. Kao što su na početku Isusovog života neznabošci došli s istoka (Matej 2:1-12), tako su sada, na kraju njegove službe došli sa zapada. Ponizna želja nekih neznabožaca da upoznaju Isusa u kontrastu je s tvrdoglavim odbacivanjem većine Židova.

Prošlo je više od tri godine otkada je Isus rekao: ˝Još nije došao moj čas!˝ (Ivan 2:4b). Isto je ponovio i uoči Blagdana sjenica, ˝Moje vrijeme još nije došlo,˝ (Ivan 7:6). Spominje se više neuspjelih pokušaja njegovog hapšenja jer ˝još nije bio došao njegov čas.˝ (Ivan 7:30b i 8:20). Ali u trenutku kad su ga Filip i Andrija obavjestili da ga neznabošci žele vidjeti, Isus je postao svjestan da je došao trenutak zbog kojeg je došao na ovaj svijet. Njegova misija više nije bila usmjerena samo ˝izgubljenim ovcama doma Izraelova ˝ (Matej 15:24), nego  svim ljudima, ˝A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.˝ (Ivan 12:32).

Ivan je u više navrata naglasio da je Isus došao, ne samo za spas Židova, nego cijeloga svijeta (Ivan 3:16, 10:16). Petsto godina ranije Zaharija je prorekao da će Mesija donijeti mir svim narodima, ˝On će navijestit` mir narodima; vlast će mu se proširit` od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.˝ (Zaharija 9:10). Želja neznabožaca da ga upoznaju dala je naslutiti slavu budućeg kraljevstva o kojem je, govoreći o kraju povijesti ovog svijeta, Ivan zapisao: ˝Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.˝ (Otkrivenje 7:9).

Riječima ˝Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.˝, Isus je evocirao sjećanja na proročanstvo iz Danijela 7:13-14, ˝Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.˝ I dok se u umovima učenika rađala slika krunidbe i zlatnog doba kojeg su čekali, Isus je nastavio govoriti o žrtvi, a ne o kruni. Kao što sjeme pšenice treba doći u zemlju da bi urodilo plodom tako je i Isus morao umrijeti da bi donio rod. Njegova smrt donijet će mnogima vječni život. On je morao stradati da bi mi mogli živjeti. Božje kraljevstvo puno je paradoksa: 

- Prvi su posljednji, a posljednji prvi, ˝A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.˝ (Marko 10:31), ˝Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!˝ (Marko 9:35b).

- Bogati su siromašni, ˝Govoriš: `Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!` A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.˝ (Otkrivenje 3:17).

- Smrt donosi život, ˝Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.˝ (Ivan 12:24-25).

Od prvog do posljednjeg dana svog života, Isus je proslavljao Boga. Učinio je to izvršivši od Boga povjerenu misiju. Najavljujući njegovo rođenje anđeli su rekli: ˝Slava Bogu na visini…˝ (Luka 2:14a). Na kraju njegovog života, glas s neba ponovno je prozborio, ˝Proslavio sam i opet ću proslaviti!˝ (Ivan 12:28). To je bio treći put da je glas s neba potvrdio Isusov identitet i njegovu misiju. Prvi put glas se čuo za vrijeme krštenja (Matej 3:13-17), a drugi put tijekom preobraženja (Matej 17:1-8).

I u stradanju, Isus je proslavio Boga. Učinio je to pokazavši Božji karakter i njegovu ljubav prema posrnulom čovječanstvu. Svjestan patnje koja ga je čekala, instinktivno je želio pobjeći od tog mračnog trenutka. Međutim, usredotočen na misiju koju mu je Bog povjerio, bio je spreman proći kroz sve, ˝i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas!˝ (Ivan 12:26b).

Isus je znao da nakon patnje dolazi slava, kao što je Izaija prorekao 500 godina ranije: ˝Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit` i proslaviti! Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka - tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim usta stisnuti videć` ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć` ono o čemu nikad čuli nisu˝ (Izaija 52:13-15). Njegov put od Mesije patnika (Mashiach ben Yosef) do Mesije pobjednika (Mashiach ben David) apostol Pavao opisao je slijedećim riječima: ˝On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ˝oplijeni˝ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ˝Isus Krist jest Gospodin!˝ - na slavu Boga Oca.˝ (Filipljanima 2:6-11).

Isus se nikada nije dodvoravao masama. Njegove poruke jasno su naglašavale visoku cijenu učeništva. Princip samopožrtvovnosti utkan je u živote Isusovih sljedbenika, ˝Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.˝ (Matej 10:38; Luka 14:33). Usmjerenost na sebe vodi k samouništenju, ˝Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.˝ (Marko 8:35).

Tek kasnije Isusovi učenici shvatili su značaj njegovog stradanja. Osvjedočeni u istinu bili su spremni podnijeti sve jer su u vjeri gledali na dan velikog preokreta, dan kada će Mesija doći kao Kralj nad kraljevima i kada će slava zamijeniti sadašnju patnju, ˝Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.˝ (Rimljanima 8:18). ˝Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno.˝ (2. Korinćanima 4:17-18).

TVRDO SRCE

Judejska kamena pustinja

Ivan povezuje nespremnost svog naroda da prihvati Isusa kao Boga i Spasitelja svijeta, s proročanstvom iz Izaije 6:10: ˝Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio.˝ Isus je učinio toliko toga pred njihovim očima, ali svakim novim čudom njihovo srce bilo je sve manje spremno poslušati. Isti obrazac ponašanja jednom davno pokazao je i faraon, kada je bez obzira na brojna čuda, odbio poslušati Mojsija i Arona (Izlazak 8:11, 9:12, 34, 35, 10:20, 14:4, 8, 17).

Bilo je i onih koji su intelektualno spoznali istinu, ali je nisu bili spremni javno priznati niti živjeti u skladu s njom, ˝Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje.˝ (Ivan 12:43), ˝Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!˝ (Ivan 5:44). Isusovim sljedbenicima prijetilo je izbacivanje iz sinagoga (Ivan 9:22), a to je značilo društvenu, vjersku i poslovnu izoliranost. Mnogi su radi toga posustajali. Samo istinski sljedbenici rekli su: ˝Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje.˝ (Djela apostolska 20:24).

Gotovo nitko od prisutnih hodočasnika koji su pjevali 118. Psalam nije razumio da se stihovi ˝Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.˝ (Psalam 118:22), odnose upravo na njih i na događaje koji će uslijediti za koji dan. O zaglavnom kamenu pisao je i prorok Izaija: ˝Stog ovako govori Jahve Gospod: ˝Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje neće propasti.˝ (Izaija 28:16). Kad se gradio Salamunov hram, kamenje se klesalo i u potpunosti obrađivalo u kamenolomu jer se smatralo neprimjerenim stvarati buku na svetom mjestu. Svaki kamen obrađivao se točno prema nacrtu. Ukoliko bi graditelji na licu mjesta zaključili da se ne uklapa u građevinu, kamen bi bio odbačen.

U jednoj od svojih parabola Isus je rekao da je ˝kamen što ga odbaciše graditelji˝ ljubljeni sin kojeg je gospodar vinograda poslao u vinograd, a kojeg su vinogradari ubili (Luka 20:9-18). Govoreći pred Židovskim uglednicima, Petar će za Isusa reći: ˝On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.˝ (Djela apostolska 4:11-12).

Nekome je taj kamen dragocjen, a nekome uzrok spoticanja, ˝Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete - čast! A onima koji ne vjeruju - kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni.˝ (1. Petrova 2:6-8), ˝Evo postavljam na Sionu kamen spoticanja i stijenu posrtanja. Ali tko u nj vjeruje, neće se postidjeti.˝ (Rimljanima 9:33b).

Premda isprva odbačen od ljudi, Isus je postao temeljni kamen doma kojeg gradi Bog. Svaki kamen koji se ugrađuje dolazi iz kamenoloma gdje se oblikuje točno po Božjem nacrtu, ˝… pogledajte stijenu iz koje ste isječeni i jamu duboku iz koje ste izvađeni.˝ (Izaija 51:1). Oni koji slijede Isusa spremni su se oblikovati se po Božjem nacrtu, ˝Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.˝ (1. Petrova 2:4-6).

Dani milosti za židovski narod bili su na izmaku. Jedno za drugim ispunjavala su se starozavjetna proročanstva o Mesiji patniku, ˝Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.˝ (Izaija 53:3). Svjestan da ne razumiju svrhu njegovog dolaska, Isus je zaplakao, ˝Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim…˝ (Luka 19:41). Njegov narod je olako odbacio proročke riječi: ˝Dajte slavu Jahvi, Bogu svojemu, prije nego što se smrkne, prije nego što se noge vaše spotaknu po planinama mračnim. Vi se nadate svjetlosti, a on će je u mrak pretvoriti, prometnuti u crnu tamu! Ako ovo ne poslušate, potajno će mi duša plakati zbog oholosti vaše, suze će roniti, oko će mi suze prolijevati, jer Jahvino stado u izgnanstvo odlazi.˝ (Jeremija 13:16-17). Vrlo brzo čitav njihov život pretvorit će se u ruševine. A moglo je biti drugačije, ˝O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir!˝ (Ivan 19:42).

Kao nekada Josip (Postanak 37:13-28), tako je i Isus je bio izdan i odbačen od svoje braće. Privremeno je postao sluga (Postanak 39:1) da bi ga faraon postavio za upravitelja cijelog Egipta (Postanak 41:41-43). Prošao je težak put da bi svoju obitelj i čitav svijet spasio od pomora (Postanak 41:57, 45:5-8). Zavidna braća koja su ga se urotom riješila, kasnije su klečala pred njim tražeći spas za svoje obitelji (Postanak 42:6). Vidjevši njihovu promjenu, sa suzama u očima i dubokim emocijama, zagrlio je i izljubio svoje za kojima je čeznuo kroz sve vrijeme razdvojenosti (Postanak 44:15-45:15). Poput Josipa, i Isus je napustio svoj dom, pretrpio nepravdu i postao sluga da bi se susreo sa svojima i dao im oprost, ˝... dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane... Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti.˝ (Ivan 12:46b i 47b).

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice

Literatura:

1. J. Hampton Keathley, III, The Anointing at Bethany
2. David Guzik, Study Guide for John 12
3. James Burton Coffman, Commentary on John 12
4. W. Hall Haris III, Exegetical Commentary on John 12
5. Dr. Thomas L. Constable, Notes on John, 2020 Edition
6. Bob Deffinbaugh, The Sweet Smell of Love and the Stench of Greed (John 12:1-8)
7. Risto Santala, The Messiah in the Old Testament in the Light of Rabbinical Writings  
8. John J. Parsons, Mashiach ben Yosef – Joseph as type of Messiah, Hebrew for Christians

Evanđelje po Ivanu - komentari na 11. poglavlje

11. poglavlje Evanđelja po Ivanu

LAZAROVA SMRT I USKRSNUĆE

Isus je bio u Pereji kad je primio vijest o bolesti svog prijatelja Lazara. Pereja je područje današnje kraljevine Jordan, udaljena dan hoda od Lazarovog sela Betanije. Betanija (˝kuća patnje˝) nalazila se na istočnom obronku Maslinske gore, oko 2 km istočno od Jeruzalema. Današnji naziv mjesta je al-Eizariya (˝Lazarovo mjesto˝) i nalazi se na području Zapadne obale.

Za vrijeme posjeta Jeruzalemu, Isus je običavao prenoćiti u Betaniji (Matej 21:17, Marko 11:11), a Luka spominje i da je poučavao u domu Marije i Marte, Lazarovih sestara (Luka 10:38-42). Dobro je poznavao ovu obitelj i više puta boravio u njihovom domu. Svi troje bili su njegovi bliski prijatelji (Ivan 11:3, 5, 11, 36). Upravo iz Betanije Isus će krenuti na svoj posljednji put prema Jeruzalemu, a dan ranije večerat će u domu svojih prijatelja (Ivan 12:1-2). Nedaleko od Betanije Isus će biti uznesen na nebo (Luka 24:50-51).

Lazar se spominje samo u Evanđelju po Ivanu, dok se Marta i Marija spominju i u sinoptičkim evanđeljima. Lazar je grčka verzija židovskog imena Eleazar što znači - ˝Bog pomaže˝. Za pretpostavit je da je Lazarovo uskrsnuće opisano samo u Evanđelju po Ivanu jer su pisci sinoptičkih evanđelja željeli izbjeći dalje rasplamsavanje mržnje prema njemu i planirano ubojstvo (Ivan 12:10). Evanđelje po Ivanu pisano je najvjerojatnije nakon Lazarove smrti.

KAD NEMA ODGOVORA

Premda je bio Isusov bliski prijatelj, Lazar nije bio pošteđen ljudskih patnji (Ivan 11:3). Njegova bolest bila je akutna i terminalna. Iako Bog može učiniti spektakularna čuda da bi zaštitio svoje (Daniel 3:19-27), brojni ljudi vjere su patili (Hebrejima 11:35-38). Ivan Krstitelj umro je mlad, a Herod je živio. Stjepan je kamenovan, a njegovi krvnici su nastavili živjeti.

Vidjevši da im je brat teško bolestan, Lazarove sestre svoj su problem iznijele pred Isusa (Ivan 11:3). Biblija spominje i druge ljude koji su svoje probleme predali Bogu. Kad se narod bunio protiv Mojsija ˝A on zazva Jahvu.˝ (Izlazak 15:25). Slično je učinio i Ezekia. Primivši Sanheribovo prijeteće pismo on ˝uđe u Dom Jahvin i razvi ga ondje pred Jahvom.˝ (Izaija 37:14). Oni koji vjeruju znaju da svoje brige mogu povjeriti Bogu, ˝Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.˝ (1. Petrova 5:7).

Iako je situacija bila žurna, Isus je svoj dolazak odgodio. Shrvane tragedijom svoje obitelji, sestre nisu razumjele zbog čega je Isus dozvolio da njihov brat umre, ˝Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.˝ (Ivan 11:21b; 11:32). I drugi ožalošćeni su se pitali: ˝Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?˝ (Ivan 11:37). Teško je ostati vjeran Bogu kad On ne odgovara na molitvu onako kako smo očekivali, ˝Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene? Dokle ću nositi bol u duši; tugu u srcu obdan i obnoć? Dokle će se dušmanin dizat` na me?˝ (Psalam 13:2-3).

Svrhu svojih ili tuđih patnji često ne možemo razumjeti. Ali oni koji se u svojoj boli okrenu Bogu, ojačat će svoj karakter i vjeru, ˝nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!˝ (Rimljanima 5:3b-5). Apostol Pavao razumio je taj prividni paradoks, ˝Jer kad sam slab, onda sam jak.˝ (2. Korinćanima 12:10b).

Tek naknadno sestre će razumijeti da je bolest i smrt njihovog brata bila prilika za proslavu Sina Božjeg, ˝Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.˝ (Ivan 11:4). Slično je bilo i s urođenom sljepoćom prosjaka kojem je Isus vratio vid, ˝Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.˝ (Ivan 9:3). Međutim, patnje nisu uvijek povod za božanske čudesne intervencije. Teško je shvatiti zbog čega Bog ponekad čudesno intervenira, a nekad kao da ne odgovara na naše molitve,  ˝Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.˝ (Ivan 13:7).

Isus nije došao da bi uklonio svu ljudsku patnju, čak ni među onima koji su mu bili posebno bliski. On će to jednoga dana učiniti, ali do tada je potrebna vjera u njegova obećanja, ˝I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu.˝ (Otkrivenje 21:4), ˝Al` Jahve čeka čas da vam se smiluje, i stog izgleda da vam milost iskaže, jer Jahve je Bog pravedan - blago svima koji njega čekaju.˝ (Izaija 30:18).

Job koji je iskusio niz tragedija i neobjašnjive gubitke, svoju vjeru u Boga kao Izbavitelja izrazio je prekrasnim riječima: ˝Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.˝(Job 19:25-27).

SLIJEDITI BOŽJU AGENDU

Isus je radio po božanskoj agendi i ništa ga nije moglo odvratiti od tog puta, ˝Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo.˝ (Ivan 4:34). Iako je bilo rizično vratit se u Judeju zbog animoziteta židovskih vođa, on ipak nije odustao od svoje misije (Ivan 11:8). Ozbiljna opozicija prema njemu započela je one subote kada je iscijelio paraliziranog čovjeka (Ivan 5:18). S obzirom da je već nekoliko puta bio izložen pokušajima kamenovanja (Ivan 8:59, 10:31 i 39), učenici nisu mogli razumijeti zbog čega se dovodi u opasnost (Ivan 11:8). Međutim, oni koji rade po božanskoj agendi nemaju razloga za strah, ˝Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.˝ (Izreke 3:5).

Isus je bio duboko svjestan da će doći vrijeme kad više neće biti prilike za djelovanje i zato nije propuštao niti jedan trenutak za rad, ˝Odgovori Isus: ˝Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta.˝ (Ivan 11:9), ˝Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.˝ (Ivan 9:4).

Slijedeći Božju agendu Isus je odlučio otići u Betaniju bez obzira na opasnost koja mu je prijetila i zdvajanje učenika. Iako ga prati reputacija ˝nevjernog˝, Toma je pokazao više hrabrosti i lojalnosti od ijednog drugog učenika, ˝Hajdemo i mi da umremo s njime!˝ (Ivan 11:16). Ali ljudi su češće etiketirani po svojim manama, nego po vrlinama.

Misleći na Lazarovu smrt, Isus je govorio o snu (Ivan 11:11). U sjećanje na ove Isusove riječi milijuni kršćana na grobove svojih bližnjih daju uklesati riječi ˝Zaspao u Gospodu.˝.

Lazar je umro najvjerojatnije onoga dana kada su sestre poslale glasnika da javi Isusu da im je brat bolestan. Zbog tople klime, bilo je uobičajeno da se mrtvi pokapaju istoga dana kada su umrli. Tijelo se trebalo oprati, pomazati uljima i mirodijama i poviti u platno (Matej 27:59). Svatko je imao pravo na dostojanstven pogreb, čak i zločinci. Tkogod je mogao trebao se priključiti pogrebnoj procesiji (Luka 7:12) koju je ponekad pratila i glazba (Matej 9:23). Žene su predvodile povorku jer je preko ženinog grijeha smrt došla na zemlju. Bogatiji su pokapani u kamene pećine u kojima su bile isklesane niše ili police na koje su se polagala tijela. Siromašniji su pokapani u zemlju. Godinu dana nakon sprovoda obitelj bi ušla u grobnicu, pokupila kosti i stavila ih u kamenu kutiju tzv. ossuarium na koju bi uklesali ime pokojnika i upozorenje da se kutija ne otvara. Žalovanje je trajalo 7 dana. Iskazivanje poštovanja prema umrlome i sućuti prema tugujućima bilo je sastavni dio židovskih običaja.

Isus je stigao u Betaniju četvrtog dana žalovanja. Lazar je bio pokopan i njegovo tijelo već se raspadalo (Ivan 11:39). Sestre su bile okružene brojnim prijateljima i to je bila prilika da pred očima mnogih svjedoka Isus učini svoje posljednje čudo (Ivan 11:19). Ove okolnosti isključile su bilo kakvu sumnju o tome je li Lazar doista bio mrtav, a broj prisutnih svjedoka onemogućio je očekivanu diskreditaciju od strane židovskih vođa. Već ranije u svojoj službi Isus je uskrsnuo dvoje djece prije pokopa; Jairovu kćer (Marko 5:35-40) i dječaka iz Naina (Luka 7:11-15).

I BOG PLAČE

Pred smrću smo bespomoćni. Ona budi nelagodu i strah koji idu tako daleko da o tome ne želimo ni razmišljati. Skloniji smo upotrijebiti eufemizme poput ˝otišao˝ ili ˝napustio˝ ne bi li izbjegli nelagodne riječi. Lazarove sestre mogle su plakati i tugovati, ali ga nisu mogle vratiti u život. Suosjećajni prijatelji i rodbina mogli su uputiti riječi utjehe i biti podrška, ali nisu mogli vratiti Lazara u život.

Slomljenog srca Marta je došla pred Isusa (Ivan 11:20). Nije mogla razumijeti zbog čega nije čudesno intervenirao kao toliko puta do tada. Ali njezina bol i pitanja bez odgovora nisu umanjila njezinu vjeru. Bez obzira na gubitak, ona je i dalje vjerovala da je Isus Spasitelj svijeta. U najtežem trenutku svog života, sa suzama u očima ona je jasno rekla: ˝Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!˝ (Ivan 11:27).

Prve riječi upućene ožalošćenoj Marti bile su riječi utjehe, ˝Kaza joj Isus: ˝Uskrsnut će brat tvoj!˝ (Ivan 11:23). Ove riječi utjeha su svima koji kroz suze gledaju svog Spasitelja koji je obećao ˝vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna.˝ (Izaija 61:3a).

Jedan od najljepših odlomaka u Bibliji i najvažnija utjeha za čovječanstvo započinje Isusovom izjavom ˝Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.˝ (Ivan 11:25).

I ranije u svojoj službi Isus je govorio o uskrsnuću: ˝Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.˝ (Ivan 5:28-29).

Kao što nakon sna dolazi buđenje, tako i nakon smrti dolazi uskrsnuće. Prorok Daniel je zapisao: ˝Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.˝ (Daniel 12:2).

U Bibliji se nalaze brojni primjeri manifestacije Božje sile koja je nadvladala okolnosti koje su ugrožavale opstanak - poput ropstva, gladi, neplodnosti, gubitka djece pa i smrti.

Groblje na Maslinskoj gori

Premda mnogi smatraju da je koncept uskrsnuća prvenstveno kršćansko vjerovanje, nada u uskrsnuće bila je središnje vjerovanje rabinskog judaizma ukorijenjeno u židovskoj Bibliji (Starom zavjetu) puno dublje, nego što se obično percipira. Prema tradiciji, Židovi su vjerovali da će se Mesija pojaviti na Maslinskoj gori i da će uskrsnuće započeti upravo ondje. Zbog toga je Maslinska gora već 3.000 godina mjesto pokapanja mrtvih i najsvetije židovsko groblje sa 150.000 grobova. Naravno, bilo je i onih koji poput Saduceja, nisu vjerovali u uskrsnuće (Luka 20:27, Djela apostolska 23:8).

Marta je, kao i većina Židova Isusovog vremena, vjerovala u uskrsnuće (Ivan 11:24). Njihovo vjerovanje temeljilo se na nadi koja se stoljećima oblikovala i o kojoj su pisali brojni pisci Starog zavjeta. Prorok Izaija pisao je o uskrsnuću, ˝Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja - rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.˝ (Izaija 26:19). U uskrsnuće su vjerovali i Job (Job 19:25-27) i Ezekiel  (Ezekiel 37:13-14), i Daniel (Daniel 12:2) i kralj David, ˝A ja ću u pravdi gledati lice tvoje, i jednom kad se probudim, sit ću ga se nagledati.˝ (Psalam 17:15). Pavao navodi da je već i Abraham vjerovao u uskrsnuće (Hebrejima 11:17-19).

Prema Bibliji, uskrsnuće nije ezoteričan individualni događaj, nego zajedničko uskrsnuće ljudi na kraju povijesti ovog svijeta i obnova kompletnog čovjeka, uključujući i tijelo. Uskrsnuće nema nikakve veze s grčkom filozofskom idejom života poslije smrti. Smrt će biti pobijeđena tek na kraju povijesti ovog svijeta ˝Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt˝ (1. Korinćanima 15:26). Ali Sotona kao da i dalje ponavlja svoju prvu laž ˝Ne, nećete umrijeti!˝ (Postanak 3:4). Ipak, stvarnost je drugačija. Čovjek umire jer ga je grijeh odvojio od izvora života. Jedina nada je vjera u Isusa i uskrsnuće, ˝Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.˝(Rimljanima 6:23). 

Eho Isusovog pitanja Marti ˝Vjeruješ li ovo?˝ dopire i do nas (Ivan 11:26b). Dok god smo živi, možemo pozitivno odgovoriti na ovo pitanje. Smrću prestaju sve mogućnosti odabira, ˝Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih… I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.˝ (Propovjednik 9:5 i 10).

Koliko god bila snažna, vjera u uskrsnuće ne anulira bol i patnju zbog razdvajanja od onih koje volimo. Gledajući tugu Lazarove obitelji zbog gubitka voljenog brata, Isus je zaplakao (Ivan 11:33, 35 i 38). U Marti i Mariji vidio lica svih onih koji plaču nad grobovima svojih najmilijih. Bog nije imun na ljudsku tugu. On je kao Stvoritelj, dao ljudima dar vječnog života, a sada je gledao kako oni koje je ljubio, pate i umiru zbog odvojenosti od izvora života (Postanak 3:8-24).

Kao čovjek, Isus je plakao nad Lazarovim grobom, kao Bog, on ga je uskrsnuo. Ali Lazarovo uskrsnuće samo je blijeda slika budućeg uskrsnuća jer Lazar je uskrsnuo da bi ponovno umro. U svom pismu kršćanima u Grčkoj, apostol Pavao piše o novom, besmrtnom tijelu i uskrsnuću u posljednji dan, ˝Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju - jer zatrubit će - i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu! Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.˝ (1. Korinćanima 15:52-58).

Prije nego što ga je pozvao na život, Isus je javno uputio kratku molitvu u kojoj je zahvalio Ocu za uslišenje (Ivan 11:41-42) i pokazao da ga je On poslao da izvrši njegovu volju (Ivan 5:19-21). Kao što je riječju stvarao (Postanak 1:26, Ivan 1:1-3), tako je riječju vratio Lazara u život (Ivan 11:43).

Čineći znamenja, Isus je postepeno otkrivao svoj identitet i jačao vjeru svojih učenika, ˝Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici.˝ (Ivan 2:11). Uskrsnuće Lazara vrhunac je njegovih čuda i najeklatantniji dokaz njegovog božanskog identiteta. Ono je trebalo potaknuti ljude da vjeruju da je Isus Tvorac koji ima moć pokoriti najvećeg ljudskog neprijatelja – smrt, ˝Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!... Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.˝ (Ivan 11:15 i 45).

Vijest o Lazarovom uskrsnuću brzo se širila. Očevici nisu mogli ne govoriti o onome što su doživjeli (Ivan 12:9-10, 17). Vraćanje čovjeka u život nije se moglo ni sa čim drugim usporediti. I doista, sva druga čuda koja je Isus učinio izgubila bi svoj značaj da on nema moć vratiti nam izgubljeni dar života, ˝Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.˝ (1. Korinćanima 13:14).

Ironično je da će Isusovo darivanje života, njega samoga odvesti u smrt. Taj paradoks predstavlja srž njegove misije na zemlji. Da bi čovjek ponovno dobio dar života, Isus je morao umrijeti, ˝Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.˝ (Ivan 3:16).

ZABRINUTI ZA SVOJU ZEMALJSKU SUDBINU

Neposredno nakon Lazarovog uskrsnuća Sanhedrin je odlučio ubiti Isusa. Jeruzalemski Sanhedrin ili Veliko vijeće bio je vrhovni sud starog Izraela. Osim sudskih ovlasti, Sanhedrin je imao politički i vjerski autoritet. Sanhedrin je hebrejska riječ koja dolazi od grčkog synedrion što znači ˝sjediti zajedno˝. Vijeće je zasjedalo svakog dana, osim blagdana i subote, isključivo danju, u Dvorani isklesanog kamenja u jeruzalemskom Hramu. Sanhedrin se prestao sastajati u Jeruzalemu nakon razorenja Hrama (70. godine), ali je i dalje djelovao sve do 425. godine.

Veliki Sanhedrin imao je 71 člana iz redova svećeničkih poglavara, starješina i pismoznanaca. Prve dvije skupine pripadale su uglavnom saducejima, a pismoznanci pretežno farizejima. Za vrijeme sastanaka članovi su sjedili u polukrugu, a odluke donosili većinom glasova. Vođa Sanhedrina bio je priznat od strane rimske vlasti kao politički vođa Židova. Iako predstavnici rivalskih stranaka, zbog straha od gubitka vlasti, farizeji i saduceji ujedinili su se u naporima da ubiju Isusa.

Kaifa je bio prvosvećenik od 18. - 36. godine. Imenovao ga je rimski guverner Valerius Gratus, a razriješio rimski guverner Sirije Lucius Vitellius. Kao prvosvećenik vodio je vjerske obrede, upravljao hramskom riznicom i predsjedao Sanhedrinom. Bio je zet Ane, prvosvećenika od 6. – 15. godine. S obzirom da su ga Rimljani vrlo dugo zadržali na ovoj poziciji, očito su dobro surađivali.

Iza svećeničke odore krio se arogantan i beskrupulozan političar. Bio je toliko zaslijepljen vlastitim ambicijama da niti sam nije razumio pravo značenje riječi koje su prešle preko njegovih usta, ˝Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!˝ (Ivan 11:49b-50). Isus će doista umrijeti za narod. Međutim za Kaifu, on nije bio Spasitelj, nego politička žrtva. Ni nakon tri i pol godine Isusove službe on nije razumio ono što je Ivan Krstitelj razumio već prvoga dana, ˝Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!˝ (Ivan 1:29 i 36). Njegova religiozna vanjština očito nije jamčila duhovnu prosvijetljenost njegovog srca.

Posljedice odbacivanja Isusa kao Spasitelja bile su tragične i za njih osobno i za cijeli narod. Za manje od četrdeset godina, upravo na Pashu, započet će petomjesečna opsada Jeruzalema. Rimske legije predvođene generalom Titom zapalit će grad i razoriti Hram koji se do danas nije obnovio. Gotovo milijun ljudi izgubit će život, a preživjeli će biti raseljeni po cijelom svijetu. 1900 godina Židovi neće upravljati zemljom koju je Bog dao u posjed njihovim ocima Abrahamu, Izaku i Jakovu. Koliko malo je trebalo da sve njihove ambicije postanu kao prah. Usredotočeni na svoju zemaljsku sudbinu, izgubili su i svoju domovinu i vječni život, ˝Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?˝ (Luka 9:23-25).

Židovski vođe izravno su potvrdili da razlog njihovog nevjerovanja nije nedostatak dokaza, nego zaštita njihovih privatnih interesa, ˝Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!˝ (Ivan 11:47b-48). Političko preživljavanje bilo je sve o čemu su oni brinuli. Ispunjenje njihovih ambicija sprječavalo ih je da vide istinu (Ivan 12:42-43).

Grad mira postat će grad suza. Isus je sve to znao i zbog toga je, spuštajući se posljednji put niz Maslinsku goru, zaplakao nad Jeruzalemom, ˝Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ˝O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.˝ (Luka 19:41-44), ˝Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: `Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.` Tad će početi govoriti gorama: `Padnite na nas!` i bregovima: `Pokrijte nas!` Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?˝ (Luka 23:28-31).

Isus je čeznuo za spasenjem Jeruzalema, za spasenjem njegovih stanovnika. Došao je vratiti im dar života, ali su ga mnogi odbili, ˝Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!˝ (Luka 13:34).

˝VJERUJEŠ LI OVO?˝

Posljednje dane svog života Isus je proveo s učenicima i najbližim sljedbenicima. Povukao se u Efraim, pustinjski gradić u planinskom djelu sjeveroistočno od Jeruzalema. Od tamo će ponovno otići u Betaniju i krenuti po posljednji put u Jeruzalem.

Bližila se Pasha, veliki židovski blagdan. Rijeke hodočasnika slijevale su se u Jeruzalem. Kao i šest mjeseci ranije, Isus je ponovno bio glavna tema njihovih razgovora (Ivan 7:12 i 32; 11:56). Međutim, nitko nije ni slutio koliko će ova Pasha biti drugačija od svih prijašnjih. Ovoga puta bit će žrtvovano pravo janje za njihovo vječno izbavljenje.

Isus je u potpunosti otkrio svoj identitet. Nakon svih znamenja bilo je jasno da je on Spasitelj i Bog. Dokazi su bili neupitni, međutim pravo pitanje bilo je: ˝Vjeruješ li ovo?˝ (Ivan 11:26b).

Apostol Pavao je vjerovao, ˝Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!˝ (1. Solunjanima 4: 14-18).

Nije lako vjerovati Božjim obećanjima u teškim životnim okolnostima. Kad se Martina vjera poljuljala, Isus ju je hrabrio: ˝Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?˝ (Ivan 11:40). I u najtežim trenucima Bog nas poziva da u vjeri gledamo budućnost, ˝pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!˝ (Amos 4:12b). Nije lako čekati ponovni susret sa svojim Stvoriteljem i onima koje smo izgubili, ali Bog nas sigurno neće iznevjeriti, ˝Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.˝ (2. Petrova 3:9).

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice

Korisni linkovi:

Prikaz Pereje na karti starog Izraela 
Prikaz Pereje na karti starog Izraela 
Fotografije današnje Betanije i Lazarovog groba 

Crtež s prikazom dijela hramskog kompleksa i Dvorane isklesanog kamenja 

Literatura:
1. James Burton Coffman, Commentary on John 11
2. Sanhedrin, Encyclopædia Britannica Online, 23 Nov 2010
3. Shira Schoenberg: The Sanhedrin, Jews Virtual Library
4. Bob Deffinbaugh, The Raising of Lazarus (John 11:38-53)
5. Glenn Pease, John 11 - Verse by Verse Commentary
6. Miriam Feinberg Vamosh, Life at the Time of Jesus, Palphot (July 10, 2007)
7. John D. Levenson, Resurrection and the Restoration of Israel: The Ultimative Victory of the God of Life, Yale University Press, 2006