DATI BOGU NAJBOLJE
Isus je došao u Betaniju u petak, točno tjedan dana prije raspeća, uoči velikog židovskog blagdana Pashe. Betanija se nalazila na istočnom obronku Maslinske gore, 2 kilometra od Jeruzalema. Isus je bio gost u domu Šimuna koji je bolovao od gube, a večeri su prisustvovali i Isusovi prijatelji, Marija, Marta i Lazar (Matej 26:6). Marta je po običaju posluživala, a Marija je bila kod Isusovih nogu (Ivan 12:2). Nije bilo uobičajeno da žena bude za stolom za kojim su objedovali muškarci. Jelo se u poluležećem položaju na način da su glava i ruke bili do stola, a noge ispružene u suprotnom smjeru.
Za vrijeme večere Marija je pomazala Isusa s pola litre aromatičnog nardovog ulja (Matej 26:7). I sinoptička evanđelja opisuju ženu koja je Isusa pomazala uljem (Matej 26:6-13; Marko 14:3-9), ali zbog niza različitih detalja smatra se da događaj opisan u Evanđelju po Luki (Luka 7:36-50) nije isti događaj opisan u ostala tri evanđelja.
Nard raste u podnožju Himalaje, a njegovo ulje koje se dobiva iz podzemnog djela biljke bilo je vrlo rijetko i dragocjeno. Sadnjom narda u mediteranskom podneblju nastala je lavanda. Vrijednost izlivenog ulja odgovarala je godišnjoj plaći od 300 denara. Dnevnica za 12 sati rada iznosila je 1 denar.
Istočnjački narodi poznavali su dobrobit aromaterapije. Mirisno ulje koristilo se u svakodnevnom životu u kozmetičke svrhe za njegu tijela (Estera 2:12, Ruta 3:3), u svrhu pripreme za blagdane i proslave, ali i kao znak gostoljubivosti prema gostu (Luka 7:43-46). U vjerskim ritualima, ulje se koristilo kod inauguracije prvosvećenika, svećenika, proroka i kraljeva (Izlazak 40:13-15, 2. Samuelova 2:4, 1. Kraljevima 1:39, 19:16). Ulje se koristilo i u medicinske svrhe za previjanje rana (Izaija 1:6) i pripremu tijela za pokop (Marko 14:8). Metaforički, primjena ulja predstavljala je radost (Propovjednik 9:8). Za vrijeme žalovanja, privremeno bi se prestalo s korištenjem ulja u kozmetičke svrhe (2. Samuelova 14:2; 10:3).
Iako je pranje nogu gostima i stavljanje kapi ulja na glavu bio uobičajen znak gostoljubivosti na bliskom istoku, izlijevanje veće količine skupocjenog nardovog ulja bila je nesvakidašnja gesta kojom se dodatno iskazivala čast. Matej i Marko spominju pomazanje glave. Samo Ivan spominje da je Marija pomazala Isusu noge i otrla ih svojom kosom čime je naglasio njezinu duboku poniznost. Žene u javnosti nisu raspuštale kosu. Kosa je bila ženin ponos (1. Korinćanima 11:15).
Iako se ne može sa sigurnošću utvrditi je li Marija razumjela da će Isus kroz nekoliko dana umrijeti, Isus je njezinu gestu protumačio kao čin pomazanja prije smrti (Ivan 12:7). Nakon smrti, Isusovo tijelo su pomazali su Josip iz Arimateje i Nikodem (Ivan 19:38-40).
Juda je imao je istančan smisao za materijalne vrijednosti, dok je ljudske i moralne vrijednosti malo cijenio. Bio je spreman kritizirati Marijin čin iako je bio najmanje kvalificiran uputiti kritiku jer je krao iz zajedničke blagajne. Njegova hinjena briga za siromašne implicira da Isus nije bio vrijedan ovog posebnog dara. Uskoro se pokazalo da je Isus za njega vrijedio samo 30 srebrnika, koliko i jedan rob.
I učenici su Marijinu gestu smatrali neracionalnom ne shvaćajući da je pred njima onaj koji je itekako vrijedan najboljih darova i najveće žrtve. Ekskluzivan tretman zemaljskih uglednika bio uobičajen dio protokola. Npr. kad je kraljica od Sabe došla posjetiti kralja Salamuna, donijela je ekskluzivne darove i dragocjene miomirise. Protokol je očito podrazumijevao donošenje posebno vrijednih darova jer su sličan običaj slijedili i drugi posjetitelji prilikom audijencije kod Salamuna (2. Ljetopisa 9:1, 22-24). Ako su zemaljski uglednici darivani skupocjenim poklonima, koliko je primjerenije bilo učiniti to za Kralja nad kraljevima.
Isus je oštro osudio kritiku učenika (Matej 26:10, Marko 14:6; Ivan 12:7). Time nije obezvrijedio plemenita nastojanja da se pomogne siromašnima. Nijedna knjiga drevne bliskoistočne literature ne ističe toliko brigu za siromašne kao Stari zavjet (Ponovljeni zakon 15). I sam Isus naglašavao je važnost pomaganja ljudima u potrebi. Međutim, Isus je ovdje ukazao na značaj posljednjih trenutaka koje je provodio sa svojim sljedbenicima. Ti trenuci bili su jedinstveni i prioritet mimo svih drugih plemenitih aktivnosti.
Kako su malo učenici znali o davanju. Više od tri godine gledali su Isusa kako odgovara na ljudske potrebe. Kad je pretvorio vodu u vino (Ivan 2:6-11), kad je nahranio mnoštvo (Ivan 6:11-13), kad je uskrsnuo Lazara (Ivan 11:32-44), učinio je značajno više nego što se od njega inicijalno tražilo. Božju velikodušnost iskusio je i apostol Pavao, ˝A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu.˝ (Filipljanima 4:19). Bilo je lako obilno primati iz Božje ruke. Davati je bilo znatno teže. Tek kasnije, učenici će biti spremni dati Bogu najbolje od sebe, ˝Oni pak odu ispred Vijeća radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime. I svaki su dan u Hramu i po kućama neprestance učili i navješćivali Krista, Isusa.˝(Djela apostolska 5:41-42; 1. Korinćanima 4:9-13).
Marija je dala najbolje što je imala. Znala je da je Isus vrijedan najvećeg dara. Pomazavši ga skupocjenim mirisnim uljem iskazala mu je bezuvjetnu ljubav, samopožrtvovnost i zahvalnost za život svog brata. Ona je primjer pravog Isusovog sljedbenika. Upijati njegove riječi i iskazati mu zahvalnost i poštovanje bili su njezin prioritet. I u drugim prilikama ona je bila kod Isusovih nogu i slušala, ˝Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu.˝ (Luka 10:39; Ivan 11:32).
Kao što je David, tako je i Marija je razumjela da prava služba uključuje požrtvovnost (2. Samuelova 24:24) i zato je upotrijebila sve resurse da bi iskazala svoju zahvalnost, ˝Učinila je što je mogla˝ (Marko 14:8). Iako je miris kojim je pomazala Isusa odavno ishlapio, njezin čin poniznosti i poštovanja prenosio se kroz povijest sve do danas, ˝Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini - njoj na spomen.˝ (Marko 14:9). Veličina njezine geste nije bila u vrijednosti njezinog dara, nego u stavu njezinog srca. Ona je dala najbolje od sebe. Isus je na sličan način pohvalio još jednu ženu čiji je dar imao realno malu vrijednost, ˝Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.˝ (Marko 12:43, 44).
SPASI NAS
 |
| Maslinska gora - put prema Jeruzalemu |
Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem zabilježen je u sva četiri evanđelja, a zbio se u proljeće, u nedjelju 10. dana mjeseca Nisana (naš travanj). Toga dana židovske obitelji trebale su odabrati janje koje će žrtvovati na blagdan Pashe. Jeruzalem je bio krcat hodočasnicima iz cijele zemlje i dijaspore.
Pasha je jedan od tri blagdana zbog kojeg su muškarci bili obavezni hodočastiti u Jeruzalem (Ponovljeni zakon 16:16). Često su ih pratile i njihove obitelji. Tako je i Isus kao dijete hodočastio s roditeljima u Jeruzalem (Luka 2:41-51).
Pasha je podsjećala na izlazak iz egipatskog ropstva i budila nadu u dolazak Mesije i izbavljenje. Neki su smatrali da će se Mesija pojaviti upravo na blagdan Pashe. Nakon što je uskrsnuo Lazara, mnogi su u Isusu vidjeli Mesiju koji će ih izbaviti od rimskog jarma i obnoviti slavu Davidovog kraljevstva. Gotovo sto godina bili pod rimskom vlašću i zato su gorljivo čekali izbavitelja, ˝Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.˝ (Luka 3:15).
Vijest o Lazarovom uskrsnuću brzo se pronosila gradom (Ivan 12:17-18). Hodočasnici su željeli vidjeti obojicu, i Isusa i Lazara. U toj euforiji, na brežuljcima Maslinske gore, između Betanije i Jeruzalema, formirala se povorka koja je oduševljeno pozdravljala Isusa kao Mesiju i osloboditelja, ˝Kad je sutradan silan svijet koji dođe na Blagdan čuo da Isus dolazi u Jeruzalem, uze palmove grančice i iziđe mu u susret. Vikahu: ˝Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Kralj Izraelov.˝ (Ivan 12:12-13).
Za vrijeme blagdanskih svečanosti narod je pjevao hallel, pjesme hvale zapisane u Psalmima od 113 do 118. Svaki Židov od najranije dobi znao je te stihove napamet. Te nedjelje uoči Pashe, okupljeno mnoštvo pozdravljalo je Isusa riječima 118. Psalma, pjesmom zahvale za spasenje. Hosana dolazi od hebrejske riječi hoshana što znači ˝spasi nas˝. Pozdravljali su ga kao kralja (Ivan 12:13). Tradicionalno se 118. Psalam povezivao s izlaskom iz egipatskog ropstva i budućim dolaskom Mesije. Njegovi stihovi podsjećali su na Mojsijevu pjesmu zahvale Bogu nakon izlaska iz Egipta. Tako stihovi ˝Jahve je moja snaga i pjesma, on mi je spasitelj.˝ (Psalam 118:14) podsjećaju na Mojsijeve riječi: ˝Moja je snaga, moja pjesma - Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati.˝ (Izlazak 15:2). 118. Psalam se pjevao i nakon izlaska iz Babilonskog ropstva za vrijeme gradnje drugog Hrama, ˝I pjevahu Jahvi hvalu i slavu: ˝Jer je dobar, jer je vječna njegova ljubav prema Izraelu.˝ I sav je narod klicao hvaleći Jahvu, jer je Dom Jahvin bio postavljen na svoje temelje.˝ (Ezra 3:11). Upravo to je bila posljednja pjesma koju je Isus otpjevao prije svog stradanja (Matej 26:30).
Još od Mojsijevog doba palmine grančice koristile su se u obilježavanju nacionalnih praznika (Levitski zakonik 23:40). U vrijeme Makabejaca one su postale simbol židovskog nacionalizma i upotrebljavale su se za doček heroja. Euforično mnoštvo mahalo je palminim grančicama pozdravljajući Isusa kao političkog vođu, a ne kao duhovnog izbavitelja. To isto mnoštvo koje ga je u nedjelju oduševljeno pozdravljao, za koji dan vikat će: ˝Raspni ga˝ (Ivan 19:15).
Ulazeći u grad na magarcu ispunilo se proročanstvo iz Zaharije 9:9 zapisano 500 godina ranije, ˝Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.˝. ˝Kćer sionska˝ je poetski izraz za stanovnike Jeruzalema. Taj izraz implicira nježnost kojom se Bog kao Otac odnosi prema svom narodu. I druge događaje iz Isusovog života Ivan povezuje sa Zaharijinim proročanstvima, npr.:
- istjerivanje trgovaca iz Hrama opisano u Ivanu 2:16 bilo je prorečeno u Zahariji 14:20
- bijeg Isusovih sljedbenika uoči njegove smrti zabilježen u Ivanu 16:32 bio je prorečen u Zahariji 13:7
- smrt na križu (Ivan 19:36) bila je prorečena u Zahariji 12:10
Smatra se da je Isus ušao u Jeruzalem kroz Ovčja vrata koja su ime dobila po tome što su kroz njih ulazile ovce koje su dovođene iz Betlehema radi žrtvovanja. U figurativnom smislu Isus je bio janje za žrtvu iz betlehemskog stada.
Ušao je u grad istim putem kojim je prije gotovo tisuću godina kralj David bio prisiljen bježati, ˝David se uspinjao na Maslinsku goru, sve plačući, pokrivene glave i bos, i sav narod koji ga je pratio iđaše pokrivene glave i plačući.˝ (2. Samuelova 15:30). Osedlana magarica s mladunčetom dočekala ga je na gotovo istom mjestu gdje su i Davida dočekale osedlane magarice (2. Samuelova 16:1). Iako ga je na putu prema Jeruzalemu pratilo euforično mnoštvo, vrlo brzo je iskusio progonstvo i bio izdan od bliskog prijatelja, kao i David kojeg je izdao njegov najbliži suradnik Ahitofel koji je skončao život samoubojstvom kao i Juda (2. Samuelova 17:23).
Isusov ulazak u grad izazvao je komešanje među hodočasnicima, ˝Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: ˝Tko je ovaj?˝ (Matej 21:10). S obzirom da se ne opisuje reakcija rimske vojske, vjerojatno nisu bili previše fascinirani ni zabrinuti jer se iz njihove perspektive cijeli događaj teško mogao opisati kao trijumfalan. Ulasci rimskih vođa bili daleko spektakularniji i raskošniji. Isus je ušao u grad na magarcu, životinji koja simbolizira mir, a ne na ratnom konju.
Zbog porasta Isusove popularnosti i oduševljenja naroda, židovski vođe bili su prisiljeni promijeniti strategiju. Prema prvotnom planu, Isus je trebao biti ubijen nakon Pashe kako bi se izbjegla pobuna naroda s obzirom da je bio vrlo popularan (Matej 26:1-5). Međutim sada su, suočeni sa strahom zbog gubitka svojih pozicija, bili spremni i na najriskantnije poteze. Njihova frustracija sve je više dolazila do izražaja. Bili su nemoćni zaustaviti Isusa (Ivan 11:47-48; 12:10 i 19). Bivšeg slijepca izbacili su iz sinagoge, Isusa su odlučili ubiti, a isto su namjeravali i s Lazarom. Kasnije će privoditi i kažnjavati Isusove učenike, ali ništa neće moći zaustaviti širenje radosne vijesti (Djela apostolska 5:17-18, 28, 33). Veliki rabin Gamalilel znao je da je uzaludno boriti se protiv Boga. Bio je svjestan da će se Isusov nauk prije ili kasnije ugasiti ako se radi o samo ljudskoj ideologiji. Međutim ako je njegov nauk od Boga, znao je da ga ništa neće moći zaustaviti, ˝I sad evo kanite se, velim vam, tih ljudi i otpustite ih. Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti - da se i s Bogom u ratu ne nađete.˝ (Djela apostolska 5:38-39).
Iako su mnogi u Isusu vidjeli obećanog Mesiju, oni nisu razumjeli prirodu njegovog poslanja. Nisu razumjeli implikacije ulaska u Jeruzalem ni nužnost njegove smrti i uskrsnuća. Fokusirani na svoju ovozemaljsku sudbinu, previdjeli su proročanstva o Mesiji patniku (Danijel 9:26, Psalam 22:17-19, Izaija 53). Tek kasnije učenici će shvatiti da je prije krune morala doći žrtva, ˝To učenici njegovi isprva ne razumješe. Ali pošto je Isus bio proslavljen, prisjetiše se da je to bilo o njemu napisano i da mu baš to učiniše.˝ (Ivan 12:16).
BOG JE ŽRTVOVAO SVE
I dok su židovski vođe planirali Isusovo smaknuće, Grci su ga željeli upoznati. Nije poznato je li se radilo o bogobojaznim neznabošcima ili o preobraćenicima na judaizam, tzv. prozelitima. Mogli su biti iz Decapolisa ili sjeveroistočne Galileje ili iz neke dalje destinacije. Pristupili su Filipu jer je govorio grčki kao i drugi Galilejci. Kao što su na početku Isusovog života neznabošci došli s istoka (Matej 2:1-12), tako su sada, na kraju njegove službe došli sa zapada. Ponizna želja nekih neznabožaca da upoznaju Isusa u kontrastu je s tvrdoglavim odbacivanjem većine Židova.
Prošlo je više od tri godine otkada je Isus rekao: ˝Još nije došao moj čas!˝ (Ivan 2:4b). Isto je ponovio i uoči Blagdana sjenica, ˝Moje vrijeme još nije došlo,˝ (Ivan 7:6). Spominje se više neuspjelih pokušaja njegovog hapšenja jer ˝još nije bio došao njegov čas.˝ (Ivan 7:30b i 8:20). Ali u trenutku kad su ga Filip i Andrija obavjestili da ga neznabošci žele vidjeti, Isus je postao svjestan da je došao trenutak zbog kojeg je došao na ovaj svijet. Njegova misija više nije bila usmjerena samo ˝izgubljenim ovcama doma Izraelova ˝ (Matej 15:24), nego svim ljudima, ˝A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.˝ (Ivan 12:32).
Ivan je u više navrata naglasio da je Isus došao, ne samo za spas Židova, nego cijeloga svijeta (Ivan 3:16, 10:16). Petsto godina ranije Zaharija je prorekao da će Mesija donijeti mir svim narodima, ˝On će navijestit` mir narodima; vlast će mu se proširit` od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.˝ (Zaharija 9:10). Želja neznabožaca da ga upoznaju dala je naslutiti slavu budućeg kraljevstva o kojem je, govoreći o kraju povijesti ovog svijeta, Ivan zapisao: ˝Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.˝ (Otkrivenje 7:9).
Riječima ˝Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.˝, Isus je evocirao sjećanja na proročanstvo iz Danijela 7:13-14, ˝Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.˝ I dok se u umovima učenika rađala slika krunidbe i zlatnog doba kojeg su čekali, Isus je nastavio govoriti o žrtvi, a ne o kruni. Kao što sjeme pšenice treba doći u zemlju da bi urodilo plodom tako je i Isus morao umrijeti da bi donio rod. Njegova smrt donijet će mnogima vječni život. On je morao stradati da bi mi mogli živjeti. Božje kraljevstvo puno je paradoksa:
- Prvi su posljednji, a posljednji prvi, ˝A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.˝ (Marko 10:31), ˝Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!˝ (Marko 9:35b).
- Bogati su siromašni, ˝Govoriš: `Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!` A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.˝ (Otkrivenje 3:17).
- Smrt donosi život, ˝Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.˝ (Ivan 12:24-25).
Od prvog do posljednjeg dana svog života, Isus je proslavljao Boga. Učinio je to izvršivši od Boga povjerenu misiju. Najavljujući njegovo rođenje anđeli su rekli: ˝Slava Bogu na visini…˝ (Luka 2:14a). Na kraju njegovog života, glas s neba ponovno je prozborio, ˝Proslavio sam i opet ću proslaviti!˝ (Ivan 12:28). To je bio treći put da je glas s neba potvrdio Isusov identitet i njegovu misiju. Prvi put glas se čuo za vrijeme krštenja (Matej 3:13-17), a drugi put tijekom preobraženja (Matej 17:1-8).
I u stradanju, Isus je proslavio Boga. Učinio je to pokazavši Božji karakter i njegovu ljubav prema posrnulom čovječanstvu. Svjestan patnje koja ga je čekala, instinktivno je želio pobjeći od tog mračnog trenutka. Međutim, usredotočen na misiju koju mu je Bog povjerio, bio je spreman proći kroz sve, ˝i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas!˝ (Ivan 12:26b).
Isus je znao da nakon patnje dolazi slava, kao što je Izaija prorekao 500 godina ranije: ˝Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit` i proslaviti! Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka - tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim usta stisnuti videć` ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć` ono o čemu nikad čuli nisu˝ (Izaija 52:13-15). Njegov put od Mesije patnika (Mashiach ben Yosef) do Mesije pobjednika (Mashiach ben David) apostol Pavao opisao je slijedećim riječima: ˝On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ˝oplijeni˝ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ˝Isus Krist jest Gospodin!˝ - na slavu Boga Oca.˝ (Filipljanima 2:6-11).
Isus se nikada nije dodvoravao masama. Njegove poruke jasno su naglašavale visoku cijenu učeništva. Princip samopožrtvovnosti utkan je u živote Isusovih sljedbenika, ˝Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.˝ (Matej 10:38; Luka 14:33). Usmjerenost na sebe vodi k samouništenju, ˝Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.˝ (Marko 8:35).
Tek kasnije Isusovi učenici shvatili su značaj njegovog stradanja. Osvjedočeni u istinu bili su spremni podnijeti sve jer su u vjeri gledali na dan velikog preokreta, dan kada će Mesija doći kao Kralj nad kraljevima i kada će slava zamijeniti sadašnju patnju, ˝Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.˝ (Rimljanima 8:18). ˝Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno.˝ (2. Korinćanima 4:17-18).
TVRDO SRCE
 |
| Judejska kamena pustinja |
Ivan povezuje nespremnost svog naroda da prihvati Isusa kao Boga i Spasitelja svijeta, s proročanstvom iz Izaije 6:10: ˝Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio.˝ Isus je učinio toliko toga pred njihovim očima, ali svakim novim čudom njihovo srce bilo je sve manje spremno poslušati. Isti obrazac ponašanja jednom davno pokazao je i faraon, kada je bez obzira na brojna čuda, odbio poslušati Mojsija i Arona (Izlazak 8:11, 9:12, 34, 35, 10:20, 14:4, 8, 17).
Bilo je i onih koji su intelektualno spoznali istinu, ali je nisu bili spremni javno priznati niti živjeti u skladu s njom, ˝Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje.˝ (Ivan 12:43), ˝Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite!˝ (Ivan 5:44). Isusovim sljedbenicima prijetilo je izbacivanje iz sinagoga (Ivan 9:22), a to je značilo društvenu, vjersku i poslovnu izoliranost. Mnogi su radi toga posustajali. Samo istinski sljedbenici rekli su: ˝Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje.˝ (Djela apostolska 20:24).
Gotovo nitko od prisutnih hodočasnika koji su pjevali 118. Psalam nije razumio da se stihovi ˝Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.˝ (Psalam 118:22), odnose upravo na njih i na događaje koji će uslijediti za koji dan. O zaglavnom kamenu pisao je i prorok Izaija: ˝Stog ovako govori Jahve Gospod: ˝Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje neće propasti.˝ (Izaija 28:16). Kad se gradio Salamunov hram, kamenje se klesalo i u potpunosti obrađivalo u kamenolomu jer se smatralo neprimjerenim stvarati buku na svetom mjestu. Svaki kamen obrađivao se točno prema nacrtu. Ukoliko bi graditelji na licu mjesta zaključili da se ne uklapa u građevinu, kamen bi bio odbačen.
U jednoj od svojih parabola Isus je rekao da je ˝kamen što ga odbaciše graditelji˝ ljubljeni sin kojeg je gospodar vinograda poslao u vinograd, a kojeg su vinogradari ubili (Luka 20:9-18). Govoreći pred Židovskim uglednicima, Petar će za Isusa reći: ˝On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.˝ (Djela apostolska 4:11-12).
Nekome je taj kamen dragocjen, a nekome uzrok spoticanja, ˝Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete - čast! A onima koji ne vjeruju - kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni.˝ (1. Petrova 2:6-8), ˝Evo postavljam na Sionu kamen spoticanja i stijenu posrtanja. Ali tko u nj vjeruje, neće se postidjeti.˝ (Rimljanima 9:33b).
Premda isprva odbačen od ljudi, Isus je postao temeljni kamen doma kojeg gradi Bog. Svaki kamen koji se ugrađuje dolazi iz kamenoloma gdje se oblikuje točno po Božjem nacrtu, ˝… pogledajte stijenu iz koje ste isječeni i jamu duboku iz koje ste izvađeni.˝ (Izaija 51:1). Oni koji slijede Isusa spremni su se oblikovati se po Božjem nacrtu, ˝Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.˝ (1. Petrova 2:4-6).
Dani milosti za židovski narod bili su na izmaku. Jedno za drugim ispunjavala su se starozavjetna proročanstva o Mesiji patniku, ˝Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.˝ (Izaija 53:3). Svjestan da ne razumiju svrhu njegovog dolaska, Isus je zaplakao, ˝Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim…˝ (Luka 19:41). Njegov narod je olako odbacio proročke riječi: ˝Dajte slavu Jahvi, Bogu svojemu, prije nego što se smrkne, prije nego što se noge vaše spotaknu po planinama mračnim. Vi se nadate svjetlosti, a on će je u mrak pretvoriti, prometnuti u crnu tamu! Ako ovo ne poslušate, potajno će mi duša plakati zbog oholosti vaše, suze će roniti, oko će mi suze prolijevati, jer Jahvino stado u izgnanstvo odlazi.˝ (Jeremija 13:16-17). Vrlo brzo čitav njihov život pretvorit će se u ruševine. A moglo je biti drugačije, ˝O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir!˝ (Ivan 19:42).
NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice
Literatura:
- J. Hampton Keathley, III, The Anointing at Bethany
- David Guzik, Study Guide for John 12
- James Burton Coffman, Commentary on John 12
- W. Hall Haris III, Exegetical Commentary on John 12
- Dr. Thomas L. Constable, Notes on John, 2020 Edition
- Bob Deffinbaugh, The Sweet Smell of Love and the Stench of Greed (John 12:1-8)
- Risto Santala, The Messiah in the Old Testament in the Light of Rabbinical Writings
- John J. Parsons, Mashiach ben Yosef – Joseph as type of Messiah, Hebrew for Christians
Nema komentara:
Objavi komentar