LAZAROVA SMRT I USKRSNUĆE
Isus je bio u Pereji kad je primio vijest o bolesti svog prijatelja Lazara. Pereja je područje današnje kraljevine Jordan, udaljena dan hoda od Lazarovog sela Betanije. Betanija (˝kuća patnje˝) nalazila se na istočnom obronku Maslinske gore, oko 2 km istočno od Jeruzalema. Današnji naziv mjesta je al-Eizariya (˝Lazarovo mjesto˝) i nalazi se na području Zapadne obale.Za vrijeme posjeta Jeruzalemu, Isus je običavao prenoćiti u Betaniji (Matej 21:17, Marko 11:11), a Luka spominje i da je poučavao u domu Marije i Marte, Lazarovih sestara (Luka 10:38-42). Dobro je poznavao ovu obitelj i više puta boravio u njihovom domu. Svi troje bili su njegovi bliski prijatelji (Ivan 11:3, 5, 11, 36). Upravo iz Betanije Isus će krenuti na svoj posljednji put prema Jeruzalemu, a dan ranije večerat će u domu svojih prijatelja (Ivan 12:1-2). Nedaleko od Betanije Isus će biti uznesen na nebo (Luka 24:50-51).
Lazar se spominje samo u Evanđelju po Ivanu, dok se Marta i Marija spominju i u sinoptičkim evanđeljima. Lazar je grčka verzija židovskog imena Eleazar što znači - ˝Bog pomaže˝. Za pretpostavit je da je Lazarovo uskrsnuće opisano samo u Evanđelju po Ivanu jer su pisci sinoptičkih evanđelja željeli izbjeći dalje rasplamsavanje mržnje prema njemu i planirano ubojstvo (Ivan 12:10). Evanđelje po Ivanu pisano je najvjerojatnije nakon Lazarove smrti.
KAD NEMA ODGOVORA
Premda je bio Isusov bliski prijatelj, Lazar nije bio pošteđen ljudskih patnji (Ivan 11:3). Njegova bolest bila je akutna i terminalna. Iako Bog može učiniti spektakularna čuda da bi zaštitio svoje (Daniel 3:19-27), brojni ljudi vjere su patili (Hebrejima 11:35-38). Ivan Krstitelj umro je mlad, a Herod je živio. Stjepan je kamenovan, a njegovi krvnici su nastavili živjeti.
Vidjevši da im je brat teško bolestan, Lazarove sestre svoj su problem iznijele pred Isusa (Ivan 11:3). Biblija spominje i druge ljude koji su svoje probleme predali Bogu. Kad se narod bunio protiv Mojsija ˝A on zazva Jahvu.˝ (Izlazak 15:25). Slično je učinio i Ezekia. Primivši Sanheribovo prijeteće pismo on ˝uđe u Dom Jahvin i razvi ga ondje pred Jahvom.˝ (Izaija 37:14). Oni koji vjeruju znaju da svoje brige mogu povjeriti Bogu, ˝Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.˝ (1. Petrova 5:7).
Iako je situacija bila žurna, Isus je svoj dolazak odgodio. Shrvane tragedijom svoje obitelji, sestre nisu razumjele zbog čega je Isus dozvolio da njihov brat umre, ˝Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.˝ (Ivan 11:21b; 11:32). I drugi ožalošćeni su se pitali: ˝Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?˝ (Ivan 11:37). Teško je ostati vjeran Bogu kad On ne odgovara na molitvu onako kako smo očekivali, ˝Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene? Dokle ću nositi bol u duši; tugu u srcu obdan i obnoć? Dokle će se dušmanin dizat` na me?˝ (Psalam 13:2-3).
Svrhu svojih ili tuđih patnji često ne možemo razumjeti. Ali oni koji se u svojoj boli okrenu Bogu, ojačat će svoj karakter i vjeru, ˝nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!˝ (Rimljanima 5:3b-5). Apostol Pavao razumio je taj prividni paradoks, ˝Jer kad sam slab, onda sam jak.˝ (2. Korinćanima 12:10b).
Tek naknadno sestre će razumijeti da je bolest i smrt njihovog brata bila prilika za proslavu Sina Božjeg, ˝Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.˝ (Ivan 11:4). Slično je bilo i s urođenom sljepoćom prosjaka kojem je Isus vratio vid, ˝Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.˝ (Ivan 9:3). Međutim, patnje nisu uvijek povod za božanske čudesne intervencije. Teško je shvatiti zbog čega Bog ponekad čudesno intervenira, a nekad kao da ne odgovara na naše molitve, ˝Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.˝ (Ivan 13:7).
Isus nije došao da bi uklonio svu ljudsku patnju, čak ni među onima koji su mu bili posebno bliski. On će to jednoga dana učiniti, ali do tada je potrebna vjera u njegova obećanja, ˝I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu.˝ (Otkrivenje 21:4), ˝Al` Jahve čeka čas da vam se smiluje, i stog izgleda da vam milost iskaže, jer Jahve je Bog pravedan - blago svima koji njega čekaju.˝ (Izaija 30:18).
Job koji je iskusio niz tragedija i neobjašnjive gubitke, svoju vjeru u Boga kao Izbavitelja izrazio je prekrasnim riječima: ˝Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.˝(Job 19:25-27).
SLIJEDITI BOŽJU AGENDU
Isus je radio po božanskoj agendi i ništa ga nije moglo odvratiti od tog puta, ˝Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo.˝ (Ivan 4:34). Iako je bilo rizično vratit se u Judeju zbog animoziteta židovskih vođa, on ipak nije odustao od svoje misije (Ivan 11:8). Ozbiljna opozicija prema njemu započela je one subote kada je iscijelio paraliziranog čovjeka (Ivan 5:18). S obzirom da je već nekoliko puta bio izložen pokušajima kamenovanja (Ivan 8:59, 10:31 i 39), učenici nisu mogli razumijeti zbog čega se dovodi u opasnost (Ivan 11:8). Međutim, oni koji rade po božanskoj agendi nemaju razloga za strah, ˝Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.˝ (Izreke 3:5).
Isus je bio duboko svjestan da će doći vrijeme kad više neće biti prilike za djelovanje i zato nije propuštao niti jedan trenutak za rad, ˝Odgovori Isus: ˝Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta.˝ (Ivan 11:9), ˝Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.˝ (Ivan 9:4).
Slijedeći Božju agendu Isus je odlučio otići u Betaniju bez obzira na opasnost koja mu je prijetila i zdvajanje učenika. Iako ga prati reputacija ˝nevjernog˝, Toma je pokazao više hrabrosti i lojalnosti od ijednog drugog učenika, ˝Hajdemo i mi da umremo s njime!˝ (Ivan 11:16). Ali ljudi su češće etiketirani po svojim manama, nego po vrlinama.
Misleći na Lazarovu smrt, Isus je govorio o snu (Ivan 11:11). U sjećanje na ove Isusove riječi milijuni kršćana na grobove svojih bližnjih daju uklesati riječi ˝Zaspao u Gospodu.˝.
Lazar je umro najvjerojatnije onoga dana kada su sestre poslale glasnika da javi Isusu da im je brat bolestan. Zbog tople klime, bilo je uobičajeno da se mrtvi pokapaju istoga dana kada su umrli. Tijelo se trebalo oprati, pomazati uljima i mirodijama i poviti u platno (Matej 27:59). Svatko je imao pravo na dostojanstven pogreb, čak i zločinci. Tkogod je mogao trebao se priključiti pogrebnoj procesiji (Luka 7:12) koju je ponekad pratila i glazba (Matej 9:23). Žene su predvodile povorku jer je preko ženinog grijeha smrt došla na zemlju. Bogatiji su pokapani u kamene pećine u kojima su bile isklesane niše ili police na koje su se polagala tijela. Siromašniji su pokapani u zemlju. Godinu dana nakon sprovoda obitelj bi ušla u grobnicu, pokupila kosti i stavila ih u kamenu kutiju tzv. ossuarium na koju bi uklesali ime pokojnika i upozorenje da se kutija ne otvara. Žalovanje je trajalo 7 dana. Iskazivanje poštovanja prema umrlome i sućuti prema tugujućima bilo je sastavni dio židovskih običaja.
Isus je stigao u Betaniju četvrtog dana žalovanja. Lazar je bio pokopan i njegovo tijelo već se raspadalo (Ivan 11:39). Sestre su bile okružene brojnim prijateljima i to je bila prilika da pred očima mnogih svjedoka Isus učini svoje posljednje čudo (Ivan 11:19). Ove okolnosti isključile su bilo kakvu sumnju o tome je li Lazar doista bio mrtav, a broj prisutnih svjedoka onemogućio je očekivanu diskreditaciju od strane židovskih vođa. Već ranije u svojoj službi Isus je uskrsnuo dvoje djece prije pokopa; Jairovu kćer (Marko 5:35-40) i dječaka iz Naina (Luka 7:11-15).
I BOG PLAČE
Pred smrću smo bespomoćni. Ona budi nelagodu i strah koji idu tako daleko da o tome ne želimo ni razmišljati. Skloniji smo upotrijebiti eufemizme poput ˝otišao˝ ili ˝napustio˝ ne bi li izbjegli nelagodne riječi. Lazarove sestre mogle su plakati i tugovati, ali ga nisu mogle vratiti u život. Suosjećajni prijatelji i rodbina mogli su uputiti riječi utjehe i biti podrška, ali nisu mogli vratiti Lazara u život.Slomljenog srca Marta je došla pred Isusa (Ivan 11:20). Nije mogla razumijeti zbog čega nije čudesno intervenirao kao toliko puta do tada. Ali njezina bol i pitanja bez odgovora nisu umanjila njezinu vjeru. Bez obzira na gubitak, ona je i dalje vjerovala da je Isus Spasitelj svijeta. U najtežem trenutku svog života, sa suzama u očima ona je jasno rekla: ˝Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!˝ (Ivan 11:27).
Prve riječi upućene ožalošćenoj Marti bile su riječi utjehe, ˝Kaza joj Isus: ˝Uskrsnut će brat tvoj!˝ (Ivan 11:23). Ove riječi utjeha su svima koji kroz suze gledaju svog Spasitelja koji je obećao ˝vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna.˝ (Izaija 61:3a).
Jedan od najljepših odlomaka u Bibliji i najvažnija utjeha za čovječanstvo započinje Isusovom izjavom ˝Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.˝ (Ivan 11:25).
I ranije u svojoj službi Isus je govorio o uskrsnuću: ˝Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.˝ (Ivan 5:28-29).
Kao što nakon sna dolazi buđenje, tako i nakon smrti dolazi uskrsnuće. Prorok Daniel je zapisao: ˝Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.˝ (Daniel 12:2).
U Bibliji se nalaze brojni primjeri manifestacije Božje sile koja je nadvladala okolnosti koje su ugrožavale opstanak - poput ropstva, gladi, neplodnosti, gubitka djece pa i smrti.
 |
| Groblje na Maslinskoj gori |
Premda mnogi smatraju da je koncept uskrsnuća prvenstveno kršćansko vjerovanje, nada u uskrsnuće bila je središnje vjerovanje rabinskog judaizma ukorijenjeno u židovskoj Bibliji (Starom zavjetu) puno dublje, nego što se obično percipira. Prema tradiciji, Židovi su vjerovali da će se Mesija pojaviti na Maslinskoj gori i da će uskrsnuće započeti upravo ondje. Zbog toga je Maslinska gora već 3.000 godina mjesto pokapanja mrtvih i najsvetije židovsko groblje sa 150.000 grobova. Naravno, bilo je i onih koji poput Saduceja, nisu vjerovali u uskrsnuće (Luka 20:27, Djela apostolska 23:8).
Prema Bibliji, uskrsnuće nije ezoteričan individualni događaj, nego zajedničko uskrsnuće ljudi na kraju povijesti ovog svijeta i obnova kompletnog čovjeka, uključujući i tijelo. Uskrsnuće nema nikakve veze s grčkom filozofskom idejom života poslije smrti. Smrt će biti pobijeđena tek na kraju povijesti ovog svijeta ˝Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt˝ (1. Korinćanima 15:26). Ali Sotona kao da i dalje ponavlja svoju prvu laž ˝Ne, nećete umrijeti!˝ (Postanak 3:4). Ipak, stvarnost je drugačija. Čovjek umire jer ga je grijeh odvojio od izvora života. Jedina nada je vjera u Isusa i uskrsnuće, ˝Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.˝(Rimljanima 6:23).
Eho Isusovog pitanja Marti ˝Vjeruješ li ovo?˝ dopire i do nas (Ivan 11:26b). Dok god smo živi, možemo pozitivno odgovoriti na ovo pitanje. Smrću prestaju sve mogućnosti odabira, ˝Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih… I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.˝ (Propovjednik 9:5 i 10).
Koliko god bila snažna, vjera u uskrsnuće ne anulira bol i patnju zbog razdvajanja od onih koje volimo. Gledajući tugu Lazarove obitelji zbog gubitka voljenog brata, Isus je zaplakao (Ivan 11:33, 35 i 38). U Marti i Mariji vidio lica svih onih koji plaču nad grobovima svojih najmilijih. Bog nije imun na ljudsku tugu. On je kao Stvoritelj, dao ljudima dar vječnog života, a sada je gledao kako oni koje je ljubio, pate i umiru zbog odvojenosti od izvora života (Postanak 3:8-24).
Kao čovjek, Isus je plakao nad Lazarovim grobom, kao Bog, on ga je uskrsnuo. Ali Lazarovo uskrsnuće samo je blijeda slika budućeg uskrsnuća jer Lazar je uskrsnuo da bi ponovno umro. U svom pismu kršćanima u Grčkoj, apostol Pavao piše o novom, besmrtnom tijelu i uskrsnuću u posljednji dan, ˝Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju - jer zatrubit će - i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu! Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.˝ (1. Korinćanima 15:52-58).
Prije nego što ga je pozvao na život, Isus je javno uputio kratku molitvu u kojoj je zahvalio Ocu za uslišenje (Ivan 11:41-42) i pokazao da ga je On poslao da izvrši njegovu volju (Ivan 5:19-21). Kao što je riječju stvarao (Postanak 1:26, Ivan 1:1-3), tako je riječju vratio Lazara u život (Ivan 11:43).
Vijest o Lazarovom uskrsnuću brzo se širila. Očevici nisu mogli ne govoriti o onome što su doživjeli (Ivan 12:9-10, 17). Vraćanje čovjeka u život nije se moglo ni sa čim drugim usporediti. I doista, sva druga čuda koja je Isus učinio izgubila bi svoj značaj da on nema moć vratiti nam izgubljeni dar života, ˝Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.˝ (1. Korinćanima 13:14).
Ironično je da će Isusovo darivanje života, njega samoga odvesti u smrt. Taj paradoks predstavlja srž njegove misije na zemlji. Da bi čovjek ponovno dobio dar života, Isus je morao umrijeti, ˝Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.˝ (Ivan 3:16).
ZABRINUTI ZA SVOJU ZEMALJSKU SUDBINU
Neposredno nakon Lazarovog uskrsnuća Sanhedrin je odlučio ubiti Isusa. Jeruzalemski Sanhedrin ili Veliko vijeće bio je vrhovni sud starog Izraela. Osim sudskih ovlasti, Sanhedrin je imao politički i vjerski autoritet. Sanhedrin je hebrejska riječ koja dolazi od grčkog synedrion što znači ˝sjediti zajedno˝. Vijeće je zasjedalo svakog dana, osim blagdana i subote, isključivo danju, u Dvorani isklesanog kamenja u jeruzalemskom Hramu. Sanhedrin se prestao sastajati u Jeruzalemu nakon razorenja Hrama (70. godine), ali je i dalje djelovao sve do 425. godine.
Veliki Sanhedrin imao je 71 člana iz redova svećeničkih poglavara, starješina i pismoznanaca. Prve dvije skupine pripadale su uglavnom saducejima, a pismoznanci pretežno farizejima. Za vrijeme sastanaka članovi su sjedili u polukrugu, a odluke donosili većinom glasova. Vođa Sanhedrina bio je priznat od strane rimske vlasti kao politički vođa Židova. Iako predstavnici rivalskih stranaka, zbog straha od gubitka vlasti, farizeji i saduceji ujedinili su se u naporima da ubiju Isusa.
Kaifa je bio prvosvećenik od 18. - 36. godine. Imenovao ga je rimski guverner Valerius Gratus, a razriješio rimski guverner Sirije Lucius Vitellius. Kao prvosvećenik vodio je vjerske obrede, upravljao hramskom riznicom i predsjedao Sanhedrinom. Bio je zet Ane, prvosvećenika od 6. – 15. godine. S obzirom da su ga Rimljani vrlo dugo zadržali na ovoj poziciji, očito su dobro surađivali.
Iza svećeničke odore krio se arogantan i beskrupulozan političar. Bio je toliko zaslijepljen vlastitim ambicijama da niti sam nije razumio pravo značenje riječi koje su prešle preko njegovih usta, ˝Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!˝ (Ivan 11:49b-50). Isus će doista umrijeti za narod. Međutim za Kaifu, on nije bio Spasitelj, nego politička žrtva. Ni nakon tri i pol godine Isusove službe on nije razumio ono što je Ivan Krstitelj razumio već prvoga dana, ˝Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!˝ (Ivan 1:29 i 36). Njegova religiozna vanjština očito nije jamčila duhovnu prosvijetljenost njegovog srca.
Posljedice odbacivanja Isusa kao Spasitelja bile su tragične i za njih osobno i za cijeli narod. Za manje od četrdeset godina, upravo na Pashu, započet će petomjesečna opsada Jeruzalema. Rimske legije predvođene generalom Titom zapalit će grad i razoriti Hram koji se do danas nije obnovio. Gotovo milijun ljudi izgubit će život, a preživjeli će biti raseljeni po cijelom svijetu. 1900 godina Židovi neće upravljati zemljom koju je Bog dao u posjed njihovim ocima Abrahamu, Izaku i Jakovu. Koliko malo je trebalo da sve njihove ambicije postanu kao prah. Usredotočeni na svoju zemaljsku sudbinu, izgubili su i svoju domovinu i vječni život, ˝Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?˝ (Luka 9:23-25).
Židovski vođe izravno su potvrdili da razlog njihovog nevjerovanja nije nedostatak dokaza, nego zaštita njihovih privatnih interesa, ˝Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!˝ (Ivan 11:47b-48). Političko preživljavanje bilo je sve o čemu su oni brinuli. Ispunjenje njihovih ambicija sprječavalo ih je da vide istinu (Ivan 12:42-43).
Grad mira postat će grad suza. Isus je sve to znao i zbog toga je, spuštajući se posljednji put niz Maslinsku goru, zaplakao nad Jeruzalemom, ˝Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ˝O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.˝ (Luka 19:41-44), ˝Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: `Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.` Tad će početi govoriti gorama: `Padnite na nas!` i bregovima: `Pokrijte nas!` Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?˝ (Luka 23:28-31).
Isus je čeznuo za spasenjem Jeruzalema, za spasenjem njegovih stanovnika. Došao je vratiti im dar života, ali su ga mnogi odbili, ˝Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!˝ (Luka 13:34).
Veliki Sanhedrin imao je 71 člana iz redova svećeničkih poglavara, starješina i pismoznanaca. Prve dvije skupine pripadale su uglavnom saducejima, a pismoznanci pretežno farizejima. Za vrijeme sastanaka članovi su sjedili u polukrugu, a odluke donosili većinom glasova. Vođa Sanhedrina bio je priznat od strane rimske vlasti kao politički vođa Židova. Iako predstavnici rivalskih stranaka, zbog straha od gubitka vlasti, farizeji i saduceji ujedinili su se u naporima da ubiju Isusa.
Kaifa je bio prvosvećenik od 18. - 36. godine. Imenovao ga je rimski guverner Valerius Gratus, a razriješio rimski guverner Sirije Lucius Vitellius. Kao prvosvećenik vodio je vjerske obrede, upravljao hramskom riznicom i predsjedao Sanhedrinom. Bio je zet Ane, prvosvećenika od 6. – 15. godine. S obzirom da su ga Rimljani vrlo dugo zadržali na ovoj poziciji, očito su dobro surađivali.
Iza svećeničke odore krio se arogantan i beskrupulozan političar. Bio je toliko zaslijepljen vlastitim ambicijama da niti sam nije razumio pravo značenje riječi koje su prešle preko njegovih usta, ˝Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!˝ (Ivan 11:49b-50). Isus će doista umrijeti za narod. Međutim za Kaifu, on nije bio Spasitelj, nego politička žrtva. Ni nakon tri i pol godine Isusove službe on nije razumio ono što je Ivan Krstitelj razumio već prvoga dana, ˝Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!˝ (Ivan 1:29 i 36). Njegova religiozna vanjština očito nije jamčila duhovnu prosvijetljenost njegovog srca.
Posljedice odbacivanja Isusa kao Spasitelja bile su tragične i za njih osobno i za cijeli narod. Za manje od četrdeset godina, upravo na Pashu, započet će petomjesečna opsada Jeruzalema. Rimske legije predvođene generalom Titom zapalit će grad i razoriti Hram koji se do danas nije obnovio. Gotovo milijun ljudi izgubit će život, a preživjeli će biti raseljeni po cijelom svijetu. 1900 godina Židovi neće upravljati zemljom koju je Bog dao u posjed njihovim ocima Abrahamu, Izaku i Jakovu. Koliko malo je trebalo da sve njihove ambicije postanu kao prah. Usredotočeni na svoju zemaljsku sudbinu, izgubili su i svoju domovinu i vječni život, ˝Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?˝ (Luka 9:23-25).
Židovski vođe izravno su potvrdili da razlog njihovog nevjerovanja nije nedostatak dokaza, nego zaštita njihovih privatnih interesa, ˝Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!˝ (Ivan 11:47b-48). Političko preživljavanje bilo je sve o čemu su oni brinuli. Ispunjenje njihovih ambicija sprječavalo ih je da vide istinu (Ivan 12:42-43).
Grad mira postat će grad suza. Isus je sve to znao i zbog toga je, spuštajući se posljednji put niz Maslinsku goru, zaplakao nad Jeruzalemom, ˝Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ˝O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.˝ (Luka 19:41-44), ˝Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: `Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.` Tad će početi govoriti gorama: `Padnite na nas!` i bregovima: `Pokrijte nas!` Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?˝ (Luka 23:28-31).
Isus je čeznuo za spasenjem Jeruzalema, za spasenjem njegovih stanovnika. Došao je vratiti im dar života, ali su ga mnogi odbili, ˝Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!˝ (Luka 13:34).
˝VJERUJEŠ LI OVO?˝
Posljednje dane svog života Isus je proveo s učenicima i najbližim sljedbenicima. Povukao se u Efraim, pustinjski gradić u planinskom djelu sjeveroistočno od Jeruzalema. Od tamo će ponovno otići u Betaniju i krenuti po posljednji put u Jeruzalem.Bližila se Pasha, veliki židovski blagdan. Rijeke hodočasnika slijevale su se u Jeruzalem. Kao i šest mjeseci ranije, Isus je ponovno bio glavna tema njihovih razgovora (Ivan 7:12 i 32; 11:56). Međutim, nitko nije ni slutio koliko će ova Pasha biti drugačija od svih prijašnjih. Ovoga puta bit će žrtvovano pravo janje za njihovo vječno izbavljenje.
Isus je u potpunosti otkrio svoj identitet. Nakon svih znamenja bilo je jasno da je on Spasitelj i Bog. Dokazi su bili neupitni, međutim pravo pitanje bilo je: ˝Vjeruješ li ovo?˝ (Ivan 11:26b).
Apostol Pavao je vjerovao, ˝Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin - na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje - sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!˝ (1. Solunjanima 4: 14-18).
Nije lako vjerovati Božjim obećanjima u teškim životnim okolnostima. Kad se Martina vjera poljuljala, Isus ju je hrabrio: ˝Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?˝ (Ivan 11:40). I u najtežim trenucima Bog nas poziva da u vjeri gledamo budućnost, ˝pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!˝ (Amos 4:12b). Nije lako čekati ponovni susret sa svojim Stvoriteljem i onima koje smo izgubili, ali Bog nas sigurno neće iznevjeriti, ˝Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.˝ (2. Petrova 3:9).
NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice
Korisni linkovi:
Prikaz Pereje na karti starog Izraela
Prikaz Pereje na karti starog Izraela
Fotografije današnje Betanije i Lazarovog groba
Prikaz Pereje na karti starog Izraela
Fotografije današnje Betanije i Lazarovog groba
Literatura:
1. James Burton Coffman, Commentary on John 11
2. Sanhedrin, Encyclopædia Britannica Online, 23 Nov 2010
3. Shira Schoenberg: The Sanhedrin, Jews Virtual Library
4. Bob Deffinbaugh, The Raising of Lazarus (John 11:38-53)
5. Glenn Pease, John 11 - Verse by Verse Commentary
6. Miriam Feinberg Vamosh, Life at the Time of Jesus, Palphot (July 10, 2007)
7. John D. Levenson, Resurrection and the Restoration of Israel: The Ultimative Victory of the God of Life, Yale University Press, 2006
1. James Burton Coffman, Commentary on John 11
2. Sanhedrin, Encyclopædia Britannica Online, 23 Nov 2010
3. Shira Schoenberg: The Sanhedrin, Jews Virtual Library
4. Bob Deffinbaugh, The Raising of Lazarus (John 11:38-53)
5. Glenn Pease, John 11 - Verse by Verse Commentary
6. Miriam Feinberg Vamosh, Life at the Time of Jesus, Palphot (July 10, 2007)
7. John D. Levenson, Resurrection and the Restoration of Israel: The Ultimative Victory of the God of Life, Yale University Press, 2006
Nema komentara:
Objavi komentar