Evanđelje po Ivanu - komentari na 7. poglavlje

7. poglavlje Evanđelja po Ivanu

RASPRAVE O ISUSOVOM IDENTITETU

Ivan je bio selektivan u odabiru događaja koje je opisao. Prošlo je otprilike 6 mjeseci od čudesnog hranjenja mnoštva zabilježenog u prethodnom poglavlju. Isus je još uvijek bio na sjeveru, u Galileji jer je znao da vjerski i politički vrh u Jeruzalemu traži način kako da ga likvidira.

Bližio se Blagdan sjenica i brojni Galilejci spremali su se za hodočašće u Jeruzalem. Isusova braća smatrala su da je to dobra prilika za publicitet i Isusovo javno predstavljanje. Marko poimence spominje četiri Isusova brata: Jakova, Josipa, Judu i Šimuna (Marko 6:3). Tek nakon njegovog uskrsnuća (Djela apostolska 1:14), braća će biti spomenuta i kao njegovi učenici, a Jakov kao vođa crkve u Jeruzalemu.

Međutim, Isus je imao svoju agendu. Znao je da ga dodatni publicitet može prerano odvesti u smrt. Nakon što je još neko vrijeme ostao u Galileji, sam se potajice uputio u Jeruzalem. Osim kratkog povlačenja u Pereju, Jeruzalem i Judeja ostat će u središtu njegovog djelovanja sve do smrti. Tek nakon uskrsnuća, Isus će ponovno otići u Galileju.

Iako je u Jeruzalemu vladalo veliko zanimanje za njega, držao se in cognito sve do sredine blagdana kada je počeo poučavati u Hramu. 

Blagdan sjenica ili hebrejski Sukot bio je jedan od velikih vjerskih blagdana koji je zahtijevao hodočašće Židova u Jeruzalem. Brojni hodočasnici s Mediterana i Bliskog istoka pristigli su u Jeruzalem. O Isusu se potajno razgovaralo na svakom koraku (Ivan 7:12 i 32). Mišljenja su bila podjeljena. Jedni su smatrali da je dobar čovjek, drugi da zavodi ljude, treći da ima zloduha, a bilo je i onih koji su smatrali da je prorok, pa čak i Mesija (Ivan 7:31). Iznenada, sredinom sedmodnevnog Blagdana sjenica, Isus je počeo poučavati u Hramu.

Svitak s Mrtvog mora (Kumranski spisi)

Ljudi su bili zadivljeni njegovim naukom. U židovskoj kulturi onog vremena učitelji su poučavali isključivo Mojsijev zakon. Kredibilitet učitelja ovisio je o ugledu njegovog mentora. Međutim, Isus nije pohađao glasovite rabinske škole niti je citirao druge rabine. Tvrdio je da je njegov nauk od Boga, ˝Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla.˝ (Ivan 7:16). I danas, u moru religija i doktrina, Isusove riječi zvuče jednako aktualno, ˝Ako tko hoće vršiti volju njegovu, prepoznat će da li je taj nauk od Boga ili ja sam od sebe govorim.˝ (Ivan 7:17). Onaj tko iskreno traži, prepoznat će ispravan nauk, ˝Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.˝ (Matej 7:7 i 8). Slično obećanje zapisao je i prorok Jeremija, ˝Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.˝ (Jeremija 29:13).

Koliko religija počiva na ljudskoj nauci? Koliko se ljudi pouzdaje u ljudski nauk, u intrepretaciju svećenika, crkve, istaknutih vjerskih vođa? Isus je jasno rekao da je ispravna doktrina božanskog porijeka. Osim toga, ispravan nauk upućuje na proslavljanje Boga, a ne veličanje čovjeka. Premda je bio Božji Sin, Isus nije tražio vlastiti publicitet ni slavu (Ivan 5:41 i 44, 7:18, 8:50 i 54, 11:4 i 40, 12:28, 13:31 i 32, 14:13, 17:1 i 4). Želio je da se Otac proslavi kroz njegovo djelovanje.

Upravo one koji su se najviše hvalili držanjem Zakona, Isus je optužio za njegovo kršenje (Ivan 7:19). Bili su slijepi za smisao zakona. U svojoj revnosti, optužili su ga za kršenje zakona jer je liječio subotom. Sporno izlječenje vjerojatno se odnosilo na ozdravljenje oduzetoga na kupalištu Bethesda (Ivan 5:21-24). Isus im je pokušao ukazati na njihovu nedosljednost u tumačenju zakona pa je koristeći rabinski način raspravljanja, povukao paralelu između ozdravljanja i obrezanja.

Židovi su obrezivali mušku djecu osmog dana nakon rođenja (Levitski zakonik 12:3). Abrahamov nalog o obrezanju smatrali su do te mjere obavezujućim da su ga vršili i subotom (Postanak 17:9 i 10). Koristeći rabinsku logiku, Isus je pitao zbog čega nije dozvoljeno liječiti subotom, ako je dozvoljeno obrezati muško dijete (Ivan 7:22 i 23)? Zbog čega je iscjeljenje subotom neprihvatljivo, a izvesti kirurški zahvat koji oslabljuje tijelo prihvatljivo? 

PORIJEKLO

Isus je rođen u judejskom gradiću Betlehemu, a odrastao u Galileji, točno kako je bilo prorečeno (Mihej 5:1). Njegovi su neprijatelji očito to previdjeli (Ivan 7:52), međutim Isus nije mario da im ukaže da je rođen u Betlehemu. Raspravu o njegovom zemaljskom porijeklu iskoristio je da bi im otkrio svoj pravi identitet, svoje božansko porijeklo.

Ignorirajući istinu, brojni Židovi i dalje uzaludno čekaju Mesiju. Na Zidu plača, stotine ljudi svakoga dana moli za obnovu Hrama i dolazak Mesije. Usredotočeni na pogrešne ideje o tome što je Mesija trebao učiniti, propustili su sagledati dokaze koji jasno upućuju da je Isus obećani Mesija. Kao narod, Židovi su propustili prepoznati Spasitelja svijeta. 

Umjesto njih, prihvatili su ga neznabošci, kao što je i bilo prorečeno, ˝Potražiše me koji ne pitahu za me, nađoše me koji me ne tražahu; rekoh: ˝Evo me! Evo me!˝ narodu koji ne prizivaše ime moje.˝ (Izaija 65:1).

Isus je jasno najavio svoj povratak Ocu, ˝Tražit ćete me i nećete me naći; gdje sam ja, vi ne možete doći.˝ (Ivan 7:34). Samo oni koji vjeruju da je Isus Spasitelj, jednog će dana doći k Ocu, ˝Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Židovima, kažem sada i vama: kamo ja odlazim, vi ne možete doći… Kaže mu Šimun Petar: ˝Gospodine, kamo to odlaziš?˝ Isus mu odgovori: ˝Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije.˝ (Ivan 13:33 i 36). Slična misao ponovljena je i u slijedećem poglavlju (Ivan 8:21-24).

Pišući kršćanima u Rimu apostol Pavao je najavio povratak Židova k Isusu upotrijebivši prekrasnu sliku pricjepljenja odlomljenih grana masline (Rimljanima 11:11-24). Bez obzira na nacionalnost, dobro se prisjetiti riječi proroka Izaije upućene prije gotovo tri tisuće godina, ˝Tražite Jahvu dok se može naći, zovite ga dok je blizu.˝ (Izaija 55:6). Ohrabrujuće je da svakodnevno raste broj Židova koji iskreno tragaju za istinom i proučavaju Bibliju, knjigu koju nam je Bog poslao upravo preko njih. Pojedinci prihvaćaju Isusa kao Mesiju, Boga i svog Spasitelja.

BLAGDAN SJENICA - SUKOT

U Levitskom zakoniku u 23. poglavlju opisani su blagdani koje je Bog odredio kao posebno vrijeme za susret sa svojim narodom. Osim subote koja se slavila kao tjedni blagdan, opisano je još sedam godišnjih vjerskih blagdana.

Rabin u sjenici sa stručkom palminih grana

Židovi su se ravnali po lunarnom kalendaru, a religijska godina započinjala je mjesecom Nisanom, što odgovara našem ožujku ili travnju. U mjesecu Nisanu slavila su se tri blagdana - Pasha, Blagdan beskvasnih kruhova i Blagdan prvine uroda. Pedeset dana nakon Pashe slavila se Pedesetnica. Preostala tri blagdana - Dan truba, Dan očišćenja i Blagdan sjenica, slavili su se u mjesecu Tišre koji odgovara našem rujnu ili listopadu.

Vjerski blagdani podsjećali su na važne događaje iz povijesti izraelskog naroda i upućivali na buduće događaje koji će doći. Svaki od sedam vjerskih blagdana simbolizirao je jedan dio Božjeg plana spasenja za ljudski rod.

Sukot je posljednji godišnji vjerski blagdan. Bio je toliko značajan da se često nazivao samo ˝blagdan˝. Trajao je sedam dana i bio praćen velikim veseljem. Za vrijeme blagdana narod je živio u sjenicama. Sjenice, odnosno šatore gradili su od smokvinog, mirtinog i palminog lišća i granja (Levitski zakonik 23:40-43 i Nehemija 8:14-16). Time su se prisjećali da su 40 godina živjeli u šatorima u pustinji, ali i da je Bog cijelo vrijeme putovanja do obećane zemlje bio prisutan među njima. Razmišljajući o prošlosti i Božjoj čudesnoj brizi i skrbi za njihove potrebe, podsjećali su se da Bog može ispuniti svaku ljudsku potrebu i da su na ovoj zemlji tek putnici prema obećanoj zemlji, Božjem kraljevstvu.

Sukot je bio i blagdan zahvalnosti za sadašnje blagoslove i žetvu. Svake godine narod se iznova podsjećao na krhkost života i važnost potpunog pouzdanja u Boga. Potreba za oslanjanjem na Boga nije prestala dolaskom u obećanu zemlju. Sukot je bio blagdan zahvalnosti za materijalne i duhovne blagoslove.

Upravo na Sukot, Salamun je posvetio Hram u Jeruzalemu (1. Kraljevima 8:2). Sukot je bio prvi blagdan kojeg su Izraelci proslavili nakon povratka iz babilonskog ropstva, što je opisano u Ezri (Ezra 3:1-4) i Nehemiji (Nehemija 8: 14-18). Iako su danas brojni Židovi sekularni, Sukot i dalje predstavlja vrijeme radosti, slavlja i zahvalnosti.

Blagdan sjenica jedini je blagdan za kojeg su Židovi smatrali da nije namijenjen isključivo njima, nego i drugim narodima. U dane blagdana, u Hramu se žrtvovalo sedamdeset volova za sedamdeset naroda svijeta nabrojanih u Postanku 10. Za dodatne informacije u vezi simbolike Sukota pogledajte komentare na 1. poglavlje.

Premda nisu bile dio biblijske legislative, dvije važne ceremonije naknadno su uvedene u obilježavanje Sukota; paljenje svijeća i procesija s vodom. Oba rituala simbolizirala su buduće mesijansko doba. Naime, za vrijeme blagdana čitalo se 14. poglavlje knjige proroka Zaharije koje opisuje ˝dan Jahvin˝ koji će doći (Zaharija 14:1). Ovo poglavlje očito opisuje mesijansko doba i naglašava dva aspekta; neprestano svijetlo i živu vodu, ˝Bit će to dan čudesan - znade ga Jahve - ni dan ni noć; i u vrijeme večeri bit će svjetlo. U onaj dan žive će vode poteći iz Jeruzalema, pola k moru istočnom, pola k moru zapadnom. Bit će tako ljeti i zimi.˝ (Zaharija 14:7 i 8).

Svake večeri palile su se baklje na četiri velike menore (svječnjaka) u hramskom dvorištu. Četiri menore simbolizirale su četiri strane svijeta, odnosno zemljopisnu cjelovitost. Cijeli svijet trebao je biti obasjan dolaskom Mesije. I sami hodočasnici nosili su manje baklje plešući i pjevajući u procesiji. Leviti su pjevali Psalme od 120 do 134, po jedan Psalam na svakoj od petnaest stepenica između dvorišta Izraelaca i ženskog dvorišta u Hramu. Svjetlo je bilo simbol Božje prisutnosti.

Svakog jutra svećenici su u pratnji naroda silazili iz Hrama do Siloamskog bazena i punili zlatnu posudu s vodom dok je narod izgovarao tekst iz Izaije 12:3, ˝I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.˝ Nakon toga, povorka se penjala ponovno prema Hramu gdje su svećenici izlijevali vodu u posudu kod žrtvenika. Istovremeno su u drugu posudu izlijevali vino. Vrhunac ovog rituala bio je posljednji Veliki dan (heb. Hoshana Rabba) kada su svećenici sedam puta obilazili žrtvenik prije izlijevanja vode. Za vrijeme rituala pjevali su Psalme od 113 do 118 ni ne sluteći da se riječi tih pjesama upravo ispunjavaju, ˝Zahvalit ću ti što si me uslišio i moj postao spasitelj. Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Jahvino je to djelo: kakvo čudo u očima našim! Ovo je dan što ga učini Jahve: kličimo i radujmo se njemu! O Jahve, spasenje nam daj! Jahve, sreću nam daj! Blagoslovljen koji dolazi u imenu Jahvinu! Blagoslivljamo vas iz Doma Jahvina!˝ (Psalam 118:21-26).

Ceremonija s vodom trebala je prizvati Božje blagoslove i ranu kišu. U Izraelu kiše prestaju u ožujku i ukoliko nema rane kiše u listopadu i studenom, neće biti ni proljetne žetve, a to znači glad.

IZVOR ŽIVE VODE

Ein Gedi izvor (zapadno od Mrtvog mora)

U vrijeme kulminacije blagdanskog slavlja, vjerojatno neposredno nakon što su svećenici izlili vodu oko žrtvenika prizivajući Boga da se pobrine za vodu i pjevajući Hossanah što znači ˝spasi nas˝, Isus kao da odgovara na njihovu molitvu nudeći živu vodu, ˝Tko je žedan neka dođe k meni. Neka pije koji vjeruje u mene!˝ (Ivan 7:37 i 38). Sličan poziv Isus je uputio i ženi Samarijanki (Ivan 4:10-14). 

Živa voda je svježa izvorska voda, najdragocjeniji izvor vode u Izraelu. Kišnica iz cisterni i voda iz bunara bili su manje cijenjeni izvori vode. Kako fizička, tako je i duhovna žeđ imanentna čovjekova potreba, ali je zbog preokupiranosti fizičkim potrebama, često nismo svjesni. Slično je bilo i sa ženom Samarijankom. (Za dodatne informacije pogledajte komentare na 4. poglavlje).

Isus poziva ljude k sebi nudeći nešto posebno. On nudi kvalitetu i istinsko ispunjenje duhovnih potreba. Predstavljajući se kao izvor žive vode, predstavio se izvor života, kao Stvoritelj. Njegova radikalna izjava nikog nije mogla ostaviti neutralnim.

U 39. stihu Ivan objašnjava da živa voda predstavlja dar Duha kojeg će vjernici primiti. Živa voda simbol je Svetog Duha koji se upotrebljavao i u Starom Zavjetu (Izaija 44:3-4). Sveti Duh, poput vode, ima preobražavajuću silu koja pustinju može pretvoriti u vrt.

DALJNJE RASPRAVE O ISUSOVOM PORIJEKLU

Kao što je Samarijanka postepeno shvaćala Isusov identitet, tako su i neki iz naroda počeli shvaćati da je Isus puno više od učitelja. Dio prisutnog mnoštva postao je uvjeren da je Isus Prorok čiji je dolazak najavljen u Ponovljenom zakonu 18:15-19 (Ivan 7:40). Mojsije je najavio dolazak Proroka poput njega samoga.

Mojsije je bio jedinstveni vođa židovskog naroda objedinivši ulogu vođe, izbavitelja, svećenika i proroka. Dio Židova smatrao je da će Mesija biti Prorok poput Mojsija i da će ponoviti neka starozavjetna čuda koje je učinio Mojsije.

Postoje brojne sličnosti između Isusa i Mojsija. 
- Mojsije je u pustinji hranio narod s manom (Izlazak 16), Isus je rekao ˝Ja sam kruh života˝(Ivan 7:34).

- Mojsije je dao vodu (Izlazak 17), Isus je osigurao živu vodu.

- Mojsije je vodio narod imajući pred sobom stup od ognja (Izlazak 13:21), Isus je rekao ˝Ja sam svjetlo svijeta˝ (Ivan 8:12).

- Mojsije je posredovao između Boga i ljudi, Isus i danas čini isto.

Postoje i druge sličnosti, ali je najznačajnija ona da su obojica bila spremna dati svoj život zbog grijeha svog naroda (Izlazak 32:30-33 i Ivan 17).

Neki su se otvoreno pitali nije li Isus Krist (Ivan 7:41). Krist je riječ grčkog porijekla, ekvivalentna hebrejskoj riječi Masijah (Mesija), što znači Pomazanik. Još od Mojsijevog doba, Židovi su očekivali dolazak Mesije - Izbavitelja.

U Biblijsko vrijeme pomazivali su se kraljevi (1. Knjiga ljetopisa 29:22), proroci (1. Kraljevima 19:15-16) i veliki svećenici (Izlazak 29:4-8) izlijevanjem ulja na glavu što je označavalo silazak Svetog Duha na te ljude. Pomazanikom je smatrana osoba koja je ispunjavala Božansku posebnu misiju. Čak je i jedan nežidovski kralj smatran pomazanikom – perzijski kralj Kir koji je dozvolio povratak Židova iz Babilonskog ropstva (Izaija 45:1).

Iako knjige Starog Zavjeta na puno mjesta najavljuju dolazak Mesije, očekivanje Mesije intenziviralo se tek za vrijeme izgnanstva Židova u Babilon. Mesijanizam je postala glavna tema literature koja se pojavljuje za vrijeme drugog Hrama (od 6. stoljeća prije Krista do razorenja Jeruzalema 70. godine). Kako se povećavala rimska opresija nad Židovima, tako je rastao entuzijazam u vezi dolaska Mesije.

VEĆINA ŽIDOVSKIH VOĐA ODBACUJE ISUSA

Isusova nauka nije bila kompatibilna sa životnim stilom vjerskih vođa i intelektualne elite. Svojim riječima i djelima, Isus je razotkrivao njihovu oholost, korumpiranost, ambicije i licemjerstvo. To je bio glavni razlog njihove mržnje prema njemu (Ivan 7:7). Pisac je naglasio da je opozicija prema Isusu rasla i da mu je sigurnost postala ugrožena (Ivan 7:1, 13, 19, 25, 30, 32, 44), kulminirajući pokušajem kamenovanja (Ivan 8:59).  

Sanhedrin je učvrstio svoju odluku da ubiju Isusa. Ipak, nisu se svi članovi vijeća slagali s mišljenjem većine. Nikodem je dao do znanja da se ne slaže s odlukom vijeća (Ivan 7:51). Njegovo se ime posljednji put spominje u 19. poglavlju kada je zajedno s Josipom iz Arimateje pripremao Isusovo tijelo za pokop i time pokazao veliku hrabrost. Iako je prvi puta Isusu došao incognito (Ivan 3. poglavlje), na kraju je hrabro stao na njegovu stranu. 

Intelektualna i vjerska elita Isusovog vremena oslanjala se na rabinsku tradiciju, vlastitu mudrost i interpretaciju zakona i proroka. Bili su preponosni preispitati vlastite stavove u svjetlu Isusovih izjava. S druge strane, suprimirali su pravo pojedinca da sam razluči što je istina. Prezirali su mišljenje ˝običnih ljudi˝ i prisvojili si pravo da određuju što je doktrinarno ispravno, a što nije (Ivan 7:49). Bili su spremni kazniti one koji su mislili drugačije (Ivan 7:13). O disciplinskim postupcima pogledajte komentare na 8. poglavlje.

U pomanjkanju argumenata kojima bi diskreditirali Isusa, pozvali su se na društveni i vjerski ugled onih koji su povjerovali u njega (Ivan 7:48). Točno je da je malo ljudi iz tadašnje elite povjerovalo u Isusa. Međutim, je li to mjerilo po kojem se određuje što je istina, a što ne, je li Isus poslan od Boga ili ne? Vrijednosti koje je Isus isticao; poniznost, milosrđe, služba bližnjima i samopožrtvovnost, nisu bile kompatibilne sa sustavom vrijednosti onih koji su imali političku, gospodarsku i vjersku moć. Intelektualna oholost i životni stil sprječavali su ih da preispitaju i revidiraju vlastite stavove i sustav vrijednosti.

Premda su bili skeptični, ni vođe ni narod, nisu mogli zatomiti divljenje prema Isusu, ˝Kako ovaj znade Pisma, a nije učio?˝ (Ivan 7:15). Bilo je očito da ˝Nikada nitko nije ovako govorio.˝ (Ivan 7:46). Ipak, većina se, kao što je to i danas, oslanjala na vjerske autoritete, ˝Da nisu možda i glavari doista upoznali da je on Krist?˝ (Ivan 7:26b).

Iako su već stoljećima bili u obećanoj zemlji, debata između Isusa i Židova promatrana u kontekstu Blagdana sjenica, pokazuje da su oni još uvijek bili u pustinji, nespremni napustiti šatore i ući u pravi hram, u zajednicu s Isusom.

Literatura:

1. W. Hall Harris III, Exegetical Commentary on John 7
2. Samuele Bacchiocchi, Ph. D, God's Festivals i Scripture and History, Volume 2: The Fall Festivals, Festival Typology
3. Fred Klett, Sukkot: A Promise of Living Water
4. John J. Parsons,  The Festival of Sukkot – The Feast of Tabernacles, Hebrew for Christians
5. John J. Parsons, Moses' Prophesy of Messiah, Jesus as the Prophet like unto Moses 
6. The Jewish Holidays - A Simplified Overview of the Feasts of the Lord
7. Roger Hahn, John 7:1-36, Christian Resource Institute
8. Bruce K. Satterfield, John 7-9 in Light oft he Feast of Tabernacles