Evanđelje po Ivanu - komentari na 8. poglavlje

8. poglavlje Evanđelja po Ivanu

TKO JE BEZ GRIJEHA?

Nakon noći provedene na Maslinskoj gori, Isus se u zoru ponovno vratio u Hram. Dok je poučavao narod, pismoznanci i farizeji doveli pred njega ženu uhvaćenu u preljubu tražeći njegov sud. Motiv nije bila moralna revnost, nego pokušaj da mu se postavi zamka.

Za razliku od drugih evanđelja, Evanđelje po Ivanu samo jedanput spominje pismoznance. Od Ezrinog doba, oni su predstavljali posebnu klasu utjecajnih učitelja koji su znatno više utjecali na vjerski život naroda od svećenika. Rabini su pripadali pismoznancima. Kad je Isus počeo naučavati, narod je njegove metode uspoređivao s metodama pismoznanaca.

Iako Ivan najvjerojatnije nije zapisao tekst o preljubnici koja je dovedena pred Isusa (lat. Pericope Adulterae), jer se opisani događaj ne nalazi ranim manuskriptima (Ivan 7:53-8:11), ipak se sam događaj smatra autentičnim. Postoji mogućnost da ga je netko kasnije uvrstio na temelju Ivanovih sjećanja i usmene predaje. Sam Ivan je zapisao: ˝A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.˝ (Ivan 21:25).

Prema Mojsijevom zakonu, preljubnicu i preljubnika trebalo je kazniti kamenovanjem (Levitski zakonik 20:10; Ponovljeni zakon 22:22). Kazna je bila rigorozna, ali se u praksi rijetko primjenjivala jer je par trebao biti uhvaćen in flagranti (na djelu) i tome su trebala svjedočiti barem dva očevica.

U Isusovo vrijeme, Judeja je bila rimska provincija pa je na snazi bio rimski građanski zakon koji preljub nije kažnjavao smrću. Da je Isus osudio ženu na kamenovanje, proglasili bi ga pobunjenikom protiv rimske vlasti jer Židovi nisu smjeli izvršiti smrtnu kaznu. U slučaju suprotnog pravorijeka, optužili bi ga za nepoštivanje Mojsijevog zakona. Tužitelji su hinili revnost za moralnu dobrobit izraelskog društva, ali je njihov pravi cilj bio, postaviti Isusu zamku (Ivan 8:6).

Zanimljivo je da se Isus više bavio ženinim tužiteljima, nego njezinom krivnjom. Isus im je imao štošta za reći, ali ih je ušutkao jednom jedinom rečenicom: ˝Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.˝ (Ivan 8:7). Ovime ih je pozvao na samopreispitivanje i praštanje, a ne na ˝bacanje kamenja˝.

Iako je bilo očito da je žena kriva, Isus ju je oslobodio, ˝Ni ja te ne osuđujem.˝ (Ivan 3:11). On je došao spasiti, a ne osuditi (Ivan 3:17; 8:15). Ipak, ova žena će jednog dana morati ponovno stati pred Isusa, tada kao Suca, i zato je on upozorava: ˝Idi i odsada više nemoj griješiti.˝ (Ivan 3:11). Svatko će biti pozvan dati račun za sebe, ˝Ta svi ćemo stati pred sudište Božje. Jer pisano je: Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno i svaki će jezik priznati Boga. Svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun.˝ (Rimljanima 14:10-12).

Prvi put Isus je došao kao Spasitelj, drugi put doći će kao Sudac, ˝To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima.˝ (Rimljanima 2:6). ˝Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! (Jakov 5:8-9).

SVJETLOST SVIJETA

Sedmo i osmo poglavlje čine cjelinu kojom dominiraju rasprave o Isusovom porijeklu i upečatljiva atmosfera porasta neprijateljstva prema njemu. Ova cjelina počinje i završava prijetnjama smrću (Ivan 7:1 i 8:59).

Premda nije bila dio biblijske legislative, ceremonija sa svjetlom naknadno je uvedena u obilježavanje Blagdana sjenica. Svjetlo je simboliziralo mesijansko doba koje će doći, ˝Bit će to dan čudesan - znade ga Jahve - ni dan ni noć; i u vrijeme večeri bit će svjetlo.˝ (Zaharija 14:7). Sličnu sliku opisuje i Ivan u Otkrivenju 22:5, ˝Noći više biti neće i neće trebati svjetla od svjetiljke ni svjetla sunčeva: obasjavat će ih Gospod Bog i oni će kraljevati u vijeke vjekova.˝

Svake večeri za vrijeme Blagdana sjenica, u dijelu hramskog kompleksa koji se zvao dvorište za žene, palile su se baklje na četiri velika svječnjaka. Četiri svječnjaka simbolizirala su četiri strane svijeta, odnosno zemljopisnu cjelovitost. Cijeli svijet trebao je biti obasjan dolaskom Mesije. I sami hodočasnici nosili su manje baklje plešući i pjevajući u procesiji. Leviti su pjevali Psalme od 120 do 134, po jedan Psalam na svakoj od petnaest stepenica između dvorišta Izraelaca i ženskog dvorišta u Hramu.

Za Židove je svjetlost bila simbol Božje prisutnosti. Bog je stvorio svijetlo (Postanak 1:3), kroz plamen se otkrio Mojsiju u Midijanskoj pustinji (Izlazak 3), vodio je Izraelce u stupu od ognja (Izlazak 13:21-22) i kao oganj sišao na Sinaj predavši Mojsiju zapovijedi (Izlazak 19:18). Opisujući mesijansko doba Izaija je zapisao: ˝Neće ti više sunce biti svjetlost danju nit` će ti svijetlit` mjesečina, nego će Jahve biti tvoje vječno svjetlo i tvoj će Bog biti tvoj sjaj. Sunce tvoje neće više zalaziti nit` će ti mjesec pomrčati, jer će Jahve biti tvoje vječno svjetlo, i okončat će se dani tvoje žalosti.˝ (Izaija 60:19, 20).

Cijeli tjedan noćni prizor Hrama koji je obasjavao Jeruzalem, oduzimao je dah svakome u gradu. Prvog dana nakon blagdana, u zoru, na mjestu gdje su prethodnih noći sjali veliki svječnjaci, Isus se predstavio riječima: ˝Ja sam svjetlost svijeta˝ (Ivan 8:12). To je druga od sedam tvrdnji koje započinju s ˝Ja sam…˝. Nema sumnje da su slušatelji, s još svježim sjećanjima na blagdanske rituale, razumjeli ovu metaforu. Predstavljajući se kao svjetlost, Isus je tvrdio da je Mesija i Bog.

Na početku knjige, pisac je predstavio Isusa kao Svjetlo koje tama ne može nadvladati i koje prosvjetljuje svakog čovjeka (Ivan 1:4, 5, 7-9). Bog daje svjetlo svakoj osobi i svatko za sebe donosi odluku; ili dolazi k Svjetlu ili se okreće od njega, ˝Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.˝ (Ivan 3:19-21).

PRAVA SLOBODA

Prema Tori, presuda se mogla izreći samo temeljem iskaza najmanje dva svjedoka (Ponovljeni zakon 17:6 i 19:15).

U prethodnom posjetu Jeruzalemu, Isus je nabrojao pet svjedoka koji su potvrdili njegovu vjerodostojnost; Otac, Ivan Krstitelj, njegova djela, Pismo i Mojsije (Ivan 5:31-47). Sada se pozivao samo na Oca (Ivan 8:18).

Tri puta je upozorio svoje sugovornike: ˝umrijet ćete u grijesima svojim˝; ne zbog počinjenih grijeha, nego zbog toga što ne vjeruju u njega, Boga koji oprašta grijehe (Ivan 8:21 i 24).

Od prve do posljednje knjige, kroz Bibliju se neprekidno provlači tema osobnog izbora između života i smrti. Mojsije je pozvao narod na izbor: ˝Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj…˝ (Ponovljeni zakon 30:19). I njegov naljednik Jušua, ponovio je sličan poziv: ˝Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oci s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate. Ja i moj dom služit ćemo Jahvi.˝ (Jošua 24:15). 

Izbor je odgovornost svakog pojedinca. Tko vjeruje da je Isus Spasitelj, dobit će vječni život, a onaj koji ne vjeruje, sam si je izrekao presudu, ˝Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.˝ (Marko 16:16; pogledati i Ivan 3:16 i 18 i 5:40). U vezi vječnog života pogledajte komentare na 5. poglavlje. 

Govoreći o sebi kao o Sinu Čovječjem, Isus je aludirao na opis Mesije iz Daniela 7:13-14 (pogledajte komentare na 6. poglavlje). Uzdizanje Sina Čovječjeg odnosilo se na uzdizanje na križ (raspeće), uzdizanje na život (uskrsnuće) i uzdizanje na nebo (uznesenje) (Ivan 8:28).

Isusove univerzalno poznate riječi: ˝…upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi˝ (Ivan 8:32) često se upotrebljavaju ili zloupotrebljavaju kao slogani različitih organizacija i pokreta. Međutim, Isus nije rekao da bilo koja istinita informacija donosi slobodu. Iz konteksta je jasno da je govorio o duhovnoj istini koju je objavio, o radosnoj vijesti spasenja koja donosi slobodu. Isus je objavio svijetu istinu o Božjoj ljubavi prema ljudima, prema svakom pojedincu. Svako poglavlje Evanđelja po Ivanu otkriva tu istinu.

Iako su bili pod rimskom okupacijom, Židovi su ponosno tvrdili da nikad nisu nikome robovali (Ivan 8:33). Realnost je ipak bila drugačija. Do tog vremena čak 600 godina proveli su pod vlašću stranih sila; Babilona, Perzije, Makedonije, Sirije i Rima. Moguće je da su mislili da u duhovnom smislu nikada nikome nisu robovali. Kao Abrahamovi potomci smatrali su da su u savezu s Bogom i da im zbog pripadnosti izabranom narodu ne treba duhovno oslobođenje. Međutim, Isus im je pokazao da istinska sloboda ne proizlazi iz vjerskog ili nacionalnog nasljeđa, već iz onoga što je on učinio za ljude.

ABRAHAMOVA PRAVA DJECA

Židovi su Abrahama nazivali svojim ocem (heb. Avraham Avinu). Smatrali da je njihovo genetsko porijeklo i pripadnost izabranom narodu jamstvo spasenja. Isus im nije osporavao da su Abrahamovi potomci (Ivan 8:37), ali je tvrdio da nisu njegova djeca u punom smislu te riječi. Abraham je imao puno vrlina, ali je najistaknutija bila njegova vjera, ˝Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost.˝ (Postanak 15:6).

Vjera je puno više od intelektualne uvjerenosti u nešto. Hebrejski koncept vjere (emunah) podrazumijeva vjernost nekome. Abraham se oslonio na Božja obećanja, odazvao Božjem pozivu i krenuo na put na koji ga je Bog pozvao (Postanak 12:1). Prema apostolu Pavlu, vjera je putovanje s Bogom do Grada ˝kojemu je graditelj i tvorac Bog˝ (Hebrejima 11:8-10).

Vjera je u središtu teologije i Starog i Novog zavjeta. Prema židovskoj tradiciji, svih 613 zakona Tore sažeto je u riječima proroka Habakuka, ˝a pravednik živi od svoje vjere˝ (Habakuk 2:4).

Iako je bio ponosan na svoje židovsko porijeklo, Pavle je razumio da Abrahamova djeca nisu isključivo njegovi genetski potomci, nego svi koji vjeruju Bogu i na taj način slijede Abrahamove korake, ˝koji uz to idu stopama vjere još neobrezana oca našeg Abrahama.˝ (Rimljanima 4:9-13). Pravi vjernik svakoga dana učvršćuje svoje povjerenje u Boga, ˝Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici;˝ (Ivan 8:31).

Židovi su smatrali da su kao Abrahamovi potomci, Božji sinovi (Izlazak 4:22; Ponovljeni zakon 14:1-2). Međutim, Isus je zanjekao njihov sinovski status i nazvao ih robovima (Ivan 8:34-36). Uspoređujući status roba i sina, aludirao je na Abrahamove sinove, Izaka i Išmaela. Kao zakoniti sin, Izak je ostao u kući, dok je Išmael kao sin ropkinje, morao napustiti dom (Ivan 8:35; Postanak 21:9-14). Istu ilustraciju Pavao koristi u Galaćanima 4:22-31. Onaj tko ne vjeruje da je Isus došao od Boga da bi spasio svijet, ostaje rob grijeha. Onaj koji vjeruje, dobiva slobodu, dobiva status sina kojem Otac priprema dom (Ivan 14:1-3). 

Abraham je prihvatio Božje izaslanike (Postanak 18:1-22), njegovi potomci nisu. Odbacili su onoga koga je Bog poslao, ˝K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.˝ (Ivan 1:11). Zbog odbacivanja Isusa, Židovi su izgubili sinovski status, ˝Da ste djeca Abrahamova, djela biste Abrahamova činili.˝ (Ivan 7:39). Duhovni otac onih koji odbacuju Isusa je Đavao, ˝čovjekoubojica od početka˝ i ˝otac laži˝ (Ivan 8:44).

Zbog samopravednosti i arogancije Židovi kao narod nisu prihvatili Isusa za svog Mesiju i Spasitelja. Zbog nevjerstva, izgubili su privilegirani status Božjih sinova. Njihova tvrdokornost prorečena je na više mjesta u Starom zavjetu, ˝Da, bezuman je moj narod, ne poznaju me, djeca su oni nerazumna, ništa ne shvaćaju, mudri su tek za zlodjela, al` činiti dobro ne umiju.˝ (Jeremija 4:22), ˝I reče Jahve: ˝Nadjeni mu ime Ne-narod-moj, jer više niste narod moj i ja vama nisam više Onaj koji jest.˝ (Hošea 1:9).  

Isus ih je upozoravao da će izgubiti sinovski status, ˝A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.˝ (Matej 8:11 i 12; Luka 3:8 i 9). I Ivan Krstitelj ih je upozorio da pripadnost izabranom narodu ne štiti od Božjeg suda (Matej 3:7-9 i Luka 3:7-9).

Isus je duboko volio židovski narod i zato je sa suzama promatrao svoje koji su ga odbacili, ˝Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste.˝ (Matej 23:37;  Luka 13:34), ˝Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom.˝ (Luka 23:28). Isus je učinio sve za svoj narod, ˝a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate.˝ (Ivan 5:40).

Abrahamova djeca su oni koji vjeruju, ˝Shvatite dakle: oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi.˝ (Galaćanima 3:7), ˝Jer nisu Izrael svi koji potječu od Izraela; i nisu svi djeca Abrahamova zato što su njegovo potomstvo, nego po Izaku će ti se nazivati potomstvo; to jest: djeca tijela nisu i djeca Božja, nego - djeca obećanja računaju se u potomstvo.˝ (Rimljanima 9:6-8).

Iako Stari zavjet ne otkriva jasno na koji način je Abraham anticipirao Isusov Dan koji se spominje u 56. stihu, najčešće se spominje obećanje dano u Postanku 12:3, ˝sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.˝ Abraham je znao da će kroz njegovo potomstvo doći blagoslov na cijeli svijet, ˝da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri. (Galaćanima 3:14).

Isus je želio da njegov narod povjeruje da je on ˝Ja jesam˝, (grč. ego eimi). Tri puta zaredom im se predstavio sa ˝Ja jesam˝ (Ivan 8:28 i 58). U kontekstu u kojem je izrečen, ovaj izraz imao je duboke teološke konotacije. Isus se predstavio imenom kojim se Bog predstavljao Izraelu u Starom zavjetu (Izlazak 3:14; Ponovljeni zakon 32:39; Izaija 43:10 i 13; 48:12). Njegova snažna izjava ostavila je samo dvije opcije; ili povjerovati da je Isus Bog i Spasitelj ili ga odbaciti.

Židovi su izjednačavanje s Bogom smatrali bogohuljenjem, a ono se kažnjavalo smrću. Na isti način reagirali su i kad je Isus tvrdio da je jedno s Ocem (Ivan 10:30-33).

Iako su kao nacija odbacili Isusa, pojedinci iz židovskog naroda kroz sva stoljeća, prihvaćali su ga kao obećanog Mesiju i osobnog Spasitelja, ˝Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru.˝ (Rimljanima 11:5). Upravo su Židovi pronijeli glas o Isusu kao Spasitelju svijeta. Prvi kršćani bili su Židovi, apostoli su bili Židovi, svi pisci Novog zavjeta, osim Luke, bili su Židovi.

Bog nije odbacio izabrani narod (Rimljanima 11:1-2). Ohrabrujuće je znati da raste broj Židova koji iskreno tragaju za istinom i prihvaćaju Isusa za svog osobnog Spasitelja. Govoreći o svom narodu kojem je s ponosom pripadao, apostol Pavao je zapisao: ˝Pa ako je njihov posrtaj bogatstvo za svijet, i njihovo smanjenje bogatstvo za pogane, koliko li će više to biti njihov puni broj?... A i oni, ako ne ostanu u nevjeri, bit će pricijepljeni; ta moćan je Bog da ih opet pricijepi. Doista, ako si ti, po naravi divlja maslina, odsječen pa mimo naravi pricijepljen na pitomu maslinu, koliko li će lakše oni po naravi biti pricijepljeni na vlastitu maslinu!... djelomično je otvrdnuće zadesilo Izraela dok punina pogana ne uđe. I tako će se cio Izrael spasiti, kako je pisano: Doći će sa Siona Otkupitelj, odvratit će bezbožnost od Jakova.˝ (Rimljanima 11:12, 23-24, 25b-26).

Židovi su bili izabrani radi posebne misije (Postanak 12:3; Izaija 42:6). Bogu su bili posebno važni, ali to ne znači da on preferira određenu naciju. Bog jednako ljubi svakog pojedinca (Ivan 3:16). Jednog dana pred njim će se okupiti njegova djeca iz svih nacija, ˝Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama.˝ (Otkrivenje 7:9).

NAPOMENA: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice

Literatura:
1. Bob Deffinbaugh, The Savior and the Sinner
2. Dr. Thomas L. Constable, Notes on John, 2008 Edition
3. David Guzik, Commentary on John 8
4. B. W. Johnson, The New Testament Commentary: Vol. III--John (1886)
5. W. Hall Harris III; Exegetical Commentary on John 8