Shvativši da je u Jeruzalemu počeo privlačiti previše pozornosti, Isus se odlučio vratiti na sjever u Galileju. Iako je od sjevera do juga Izraela manje od 500
kilometara, na toj kratkoj udaljenosti postojale su čak tri odvojene pokrajine; Galileja na sjeveru, Judeja na jugu i Samarija u sredini.
Samarija ili hebrejski Šomron bila je bregovita pokrajina zapadno od rijeke Jordan. Danas je poznata kao Zapadna obala.
Naglašeno je da je na putu iz Judeje u Galileju, Isus ˝morao proći˝ kroz Samariju (Ivan 4:4). Uzimajući u obzir prometne okolnosti, Isus nije morao proći kroz Samariju. Štoviše, većina Galilejaca zaobilazila je Samariju zbog animoziteta prema Samarijancima. Prihvatljivije im je bilo putovali gotovo šest dana dvostruko dužim putem istočno od rijeke Jordan, nego proći kroz Samariju. Isus je očito imao razlog zbog kojeg je želio putovati baš kroz Samariju.
Antagonizam između Judejaca i Samarijanaca započeo je podjelom Salamunovog kraljevstva
na Sjeverno kraljevstvo (Izrael) čije je sjedište bilo isprva u Šekemu, a kasnije u novoosnovanom gradu Samariji i Južno kraljevstvo (Judu) čije je sjedište bilo u Jeruzalemu.
Nakon što su Asirci 724. godine prije Krista osvojili Izrael, Judejci i dio Samarijanaca bili su deportirani u Asiriju. Samarijanci koji su ostali u domovini, pomiješali su se s poganskim narodima Sirije i Mezopotamije koji su migrirali u Izrael. Osim što su se miješali kroz ženidbu (Nehemija13:23-28), došlo je i do vjerskog sinkretizma pa su Samarijanci prihvatili dio vjerskih običaja neznabožačkih naroda (2. Kraljevima 17:29-41).
Nakon 70 godina izgnanstva, Judejci su se vratili u Izrael. U domovini su zatekli Samarijance koji su se pomiješali s neznabošcima te su ih proglasili hereticima i rasno nečistima, ali ipak ih nisu smatrali neznabošcima.
Samarijanci su ponudili pomoć u obnovi jeruzalemskog Hrama, ali je njihova ponuda odbijena, što je rezultiralo političkim neprijateljstvom i kasnijim nastojanjima Samarijanaca da opstruiraju obnovu Hrama.
Tristo godina kasnije Aleksandar Veliki dozvolio je lokalnim liderima izgradnju hrama na gori Gerizim. Time se želio odužiti za opskrbu koje je lokalno stanovništvo pružalo njegovim vojnicima za vrijeme opsade grada Tira. U hramu su služili odmetnuti jeruzalemski svećenici. Samarijanci su imali svoju verziju Tore, a ostale proročke i mudrosne knjige Starog Zavjeta nisu prihvaćali. Njihova religija bila je mješavina judaizma i religija neznabožačkih naroda s kojima su se pomiješali.
Neprijateljstvo je produbljeno nakon što su Samarijanci u 2. stoljeću prije Krista poduprli Antioha Epifana u širenju helenizma i njegovim namjerama da jeruzalemski Hram pretvori u Zeusov hram. Za vrijeme pobune Makabejaca i kratke dominacije nad Samarijom, Judejci su srušili hram na gori Gerizim, ali su se bogoslužja nastavila održavati na hramskim ruševinama.
Samarijanci danas žive na području Zapadne obale. Ima ih oko 700. Bogoslužja održavaju na gori Gerizim. Ne smatraju se ni Židovima ni Palestincima, već zasebnom etničkom i vjerskom grupom. Nastoje biti neutralni, ali zadržati svoj kulturni i vjerski identitet.
U Isusovo vrijeme, Samarija je, u političkom smislu, bila dio rimske provincije Judeje, ali su povijesne barijere jasno razdvajale Samarijance od Židova koji su živjeli na području Judeje i Galileje. U nastojanju da uvrijede Isusa, njegovi protivnici nazvali su ga Samarijancem (Ivan 8:48).
Započinjući razgovor sa Samarijankom, Isus je prekršio niz društvenih normi. Nekoliko razloga trebalo ga je odvratiti od ovog razgovora; spol sugovornice, nacionalnost, vjera, a onda i sumnja u dobru reputaciju ove žene. Tražeći od nje vodu, Isus je srušio i spolnu, i kulturnu i vjersku barijeru. Zbog svoje ljubavi prema pojedincu, Isus je bio jednako spreman susresti se s uglednim Nikodemom kao i s ovom neuglednom ženom. Kad su ga optuživali da se druži s grešnicima, rekao je: ˝Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.˝ (Luka 5:31b i 32).
U judaizmu je žena bila inferiorna u odnosu na muškarca. Muškarci u javnosti nisu razgovarali sa ženama. Neki rabini išli su tako daleko da u javnosti nisu razgovarali čak ni sa svojim ženama, kćerkama ili sestrama. Međutim, Isus je ženama pristupao dostojanstveno i s pažnjom, odstupajući time od uobičajenih društvenih obrazaca ponašanja. On je razgovarao sa ženama, poučavao ih i vjerovao da su upravo one sposobne pronijeti radosnu vijest.
Zanimljiva je analogija između Samarijanke i Nikodema. Iako se radi o ljudima različitog društvenog položaja, obrazovanja i reputacije, oboje su propitivali Isusove riječi.
- ˝Kaže mu Nikodem: "Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?˝ (Ivan 3:4).
- ˝Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.˝ (Ivan 4:9).
Ljudi će lako nasjesti na Sotonine laži i ljudske besmislice, ali će Bogu postavljati bezbroj pitanja. U svojoj ljubavi i strpljivosti, Isus je bio spreman odvojiti vrijeme za svakog pojedinca i odgovarati na pitanja koja su dolazila iz iskrenog srca. Iako je u ljudskim očima postojala ogromna razlika između Nikodema i Samarijanke, pred Bogom su oboje bili jednako izgubljeni. I jedan i drugi trebali su spasenje koje daruje Bog.
U zemljama koje poput Izraela, oskudijevaju vodom - voda znači život. Živa voda je svježa izvorska voda, najdragocjeniji izvor vode u Izraelu. Kišnica iz cisterni i voda iz bunara bili su manje cijenjeni izvori vode jer su bili podložni kontaminaciji i ovisili su o količini kiše koja bi pala između studenog i ožujka. Nudeći živu vodu, Isus se predstavio kao izvor života.
Bog je u Starom zavjetu portretiran kao izvor žive vode, izvor svježe, tekuće vode, ˝Jahve će te vodit` bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit`kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.˝ (Izaija 58:11); ˝Kako li je dragocijena, Bože, dobrota tvoja, pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju; site se pretilinom Doma tvojega, potocima svojih slasti ti ih napajaš. U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.˝ (Psalam 36:8-10). Istu sliku Isus je ponovno upotrijebio u Jeruzalemu za vrijeme Blagdana sjenica, kada je pozvao narod da dođe k njemu - izvoru života (Ivan 7:37 i 38).
U Starom zavjetu žeđ je metafora za ljudsku čežnju za Bogom. Iako je bio najveći izraelski kralj, Davidov život obilježile su tragedije, razočarenja i izdaje. U teškim trenucima svog života svoju čežnju za Bogom izrazio je prekrasnim stihovima; ˝O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.˝ (Psalam 63:1). ˝Kao što košuta žudi za izvor‑vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga…˝ (Psalam 42:1-3).
Isus je znao za ˝pustinju˝ u životu svoje sugovornice. Samarijanka je imala nesređen obiteljski život. Iako je brojni komentatori portretiraju kao nemoralnu ženu, moguće je da je prošla kroz pet brakova jer je bila neplodna ili obavezana pravilima leviratskog braka. Koji god razlog bio, njen život je bio nesređen i nesretan. I prije nego što je sama shvatila, Isus je uvidio da su njezini postupci i moralno upitan životni stil, rezultat neispunjenih duhovnih potreba.
Cisterne koje čovjek gradi ne mogu zadovoljiti našu žeđ. ˝Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.˝ (Jeremija 2:13). Samo Bog može ugasiti pravu ljudsku žeđ.
Kralj Salamun bio je čovjek koji je pio vodu iz ljudskih izvora, ali žeđ nije mogao ugasiti. Pio je s izvora bogatstva, užitaka, mudrosti i požude, ali je brzo uvidio njihovu ispraznost, ˝I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti branih srcu svojemu kakva veselja, već se srce moje veselilo svakom trudu mojem, i takva bi nagrada svakom mojem naporu. A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem - i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.˝(Propovjednik 2:10 i 11). Pokraj ljudskih izvora trebale bi stajati Isusove riječi: ˝Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti.˝ (Ivan 4:13).
U trenutku kad ju je Isus suočio s njezinim nesređenim životom, što je očito bila bolna tema, Samarijanka je naglo promijenila smjer razgovora i umjesto o sebi, nastavila je razgovor o teološki kontroverznoj temi, ˝Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.˝ (Ivan 4:20).
Ni učeni Nikodem koji je imao ispravnu doktrinu, kao ni ova žena s dna društvene ljestvice koja je slijedila iskrivljenu samarijansku religiju, nisu razumjeli da im je potreban Spasitelj.
Onaj tko upozna Spasitelja, znat će kako mu treba služiti jer prava služba Bogu dolazi iz srca. Kritizirajući farizeje i pismoznance Isus je rekao: ˝Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske.˝ (Matej 15:8-9).
Način na koji čovjek služi Bogu puno je važniji od mjesta na kojem mu služi, ˝Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.˝ (Ivan 4:23-24). Hram na gori Gerizim već je odavno bio ruševina, a slična sudbina zadesit će i Jeruzalemski Hram niti četrdeset godina nakon ovog razgovora. Niti jedno od ova dva rivalska ˝sveta˝mjesta nisu bila Bogu po volji jer se izgubio pravi duh služenja Bogu (Ivan 4:21-24).
Kako je razgovor tekao, tako je Samarijanka postepeno otkrivala Isusov identitet. U Isusu je prvo vidjela stranca, pa Židova, zatim proroka da bi na kraju shvatila da je Isus Mesija - Spasitelj svijeta.
Riječ Mesija dolazi od hebrejske riječi Masijah što znači pomazanik. U grčkom jeziku riječ Krist znači pomazanik. U Biblijsko vrijeme pomazivali su se kraljevi (1. Ljetopisa 29:22), proroci (1. Kraljevima 19:15-16) i veliki svećenici (Izlazak 29:4-8) izlijevanjem ulja na glavu što je simboliziralo silazak Duga Svetoga na pomazanike. Pomazanikom je smatrana osoba koja je trebala ispuniti božansku posebnu misiju. Čak je i jedan nežidovski kralj smatran pomazanikom – perzijski kralj Kir koji je odobrio povratak Židova iz babilonskog ropstva (Izaija 45:1).
Iako knjige Starog Zavjeta na puno mjesta najavljuju dolazak Mesije, očekivanje Mesije intenziviralo se tek za vrijeme izgnanstva Židova u Babilon. U to vrijeme mesijanizam postaje glavna tema literature koja je nastajala za vrijeme drugog Hrama (od 6. stoljeća prije Krista do razorenja Jeruzalema 70. godine). Kako se intenzivirala rimska opresija nad Židovima, tako je rastao entuzijazam u vezi dolaska Mesije. Za razliku od Židova, Samarijanci nisu očekivali političkog vođu iz Davidove loze koji će ih izbaviti od Rimljana, nego proroka poput Mojsija koji će razriješiti vjerske dileme i donijeti zlatno doba.
Na mjestu na kojem je Isus otkrio Samarijanki da je on obećani Mesija, nekada davno Abraham je primio obećanje da će njegovi potomci naslijediti zemlju (Postanak 12:6 i 7). Dvjesto godina kasnije tu se privremeno naselio njegov unuk Jakov sa svojom obitelji (Postanak 33, 18 i 19). To je bilo prvo mjesto gdje su Izraelci podigli žrtvenik nakon ulaska u obećanu zemlju i gdje je Jošua pročitao narodu cijeli Zakon (Jošua 8:33-35). Godinama kasnije, Jošua je upravo tu skupio narod da bi ih podsjetio na obećanja koja je Bog ispunio i pozvao ih da odaberu kome će služiti. Zanimljivo je da gore Gerizim i Ebal čine prirodni amfiteatar s odličnom akustikom što ih je činilo pogodnim za iznošenje važnih poruka narodu.
Od početka izraelske povijesti, Šekem je bio mjesto gdje je Bog davao obećanja, a ljudi gazili svoja obećanja. To je mjesto u kojem su Jakovljevi sinovi prevarom pobili muške stanovnike Šekema da bi osvetili svoju sestru Dinu (Postanak 34), mjesto na kojem su braća prodala Josipa u roblje slagavši ocu da ga je rastrgala zvijer (Postanak 37) te mjesto prakticiranja iskrivljene židovske religije i služenja idolima. Očito ljudi nisu bili sposobni održati svoja obećanja, ni prema drugima, ni prema Bogu. I upravo tu, na mjestu gdje su patrijarsi primili prva Božja obećanja, Isus je otkrio da je on ispunjenje najvažnijeg obećanja, obećanja o dolasku Mesije - Spasitelja svijeta (Ivan 4:26).
Isus je namjerno odabrao proći kroz omraženu Samariju. U susretu sa ženom Samarijankom i njezinim sunarodnjacima pokazao je da je ˝Spasitelj svijeta˝ (Ivan 4:42). On je došao i za Židove, i za Samarijace, i za neznabošce. Došao je za obrazovane i neobrazovane, za bogate i siromašne, za muškarce i žene, za svakog pojedinca. Bio je spreman odbaciti kulturološke predrasude, političke, vjerske i društvene barijere da bi odgovorio na najdublje ljudske potrebe.
Ovdje mu je pristupio očajni otac čija je obitelj proalazila kroz tešku krizu. Njegov sin bio je na samrti. Nije mu bilo teško prijeći 30 kilometara da nađe Isusa. On mu je bio posljednja nada. U njegovom glasu bilo je hitnosti. Molio je Isusa da krene s njim u njegov dom u Kafernaum da ozdravi dječaka.
Ljudi su bili impresionirani Isusovim nadnaravnim sposobnostima, ali nisu bili spremni prihvatiti njegovu poruku (Ivan 2:23-25). Kraljevski službenik povjerovao je Isusovim riječima i Isus je odgovorio na njegovu zamolbu. Diskretno, na daljinu, ozdravio je dječaka i time izbjegao euforiju koja bi nastajala uvijek kada bi javno djelovao. Isus nije želio euforične sljedbenike, nego ljude koji će vjerovati njegovim riječima.
Napomena: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.
Korisni linkovi
Samarija ili hebrejski Šomron bila je bregovita pokrajina zapadno od rijeke Jordan. Danas je poznata kao Zapadna obala.
Naglašeno je da je na putu iz Judeje u Galileju, Isus ˝morao proći˝ kroz Samariju (Ivan 4:4). Uzimajući u obzir prometne okolnosti, Isus nije morao proći kroz Samariju. Štoviše, većina Galilejaca zaobilazila je Samariju zbog animoziteta prema Samarijancima. Prihvatljivije im je bilo putovali gotovo šest dana dvostruko dužim putem istočno od rijeke Jordan, nego proći kroz Samariju. Isus je očito imao razlog zbog kojeg je želio putovati baš kroz Samariju.
Nakon što su Asirci 724. godine prije Krista osvojili Izrael, Judejci i dio Samarijanaca bili su deportirani u Asiriju. Samarijanci koji su ostali u domovini, pomiješali su se s poganskim narodima Sirije i Mezopotamije koji su migrirali u Izrael. Osim što su se miješali kroz ženidbu (Nehemija13:23-28), došlo je i do vjerskog sinkretizma pa su Samarijanci prihvatili dio vjerskih običaja neznabožačkih naroda (2. Kraljevima 17:29-41).
Nakon 70 godina izgnanstva, Judejci su se vratili u Izrael. U domovini su zatekli Samarijance koji su se pomiješali s neznabošcima te su ih proglasili hereticima i rasno nečistima, ali ipak ih nisu smatrali neznabošcima.
Samarijanci su ponudili pomoć u obnovi jeruzalemskog Hrama, ali je njihova ponuda odbijena, što je rezultiralo političkim neprijateljstvom i kasnijim nastojanjima Samarijanaca da opstruiraju obnovu Hrama.
Tristo godina kasnije Aleksandar Veliki dozvolio je lokalnim liderima izgradnju hrama na gori Gerizim. Time se želio odužiti za opskrbu koje je lokalno stanovništvo pružalo njegovim vojnicima za vrijeme opsade grada Tira. U hramu su služili odmetnuti jeruzalemski svećenici. Samarijanci su imali svoju verziju Tore, a ostale proročke i mudrosne knjige Starog Zavjeta nisu prihvaćali. Njihova religija bila je mješavina judaizma i religija neznabožačkih naroda s kojima su se pomiješali.
Neprijateljstvo je produbljeno nakon što su Samarijanci u 2. stoljeću prije Krista poduprli Antioha Epifana u širenju helenizma i njegovim namjerama da jeruzalemski Hram pretvori u Zeusov hram. Za vrijeme pobune Makabejaca i kratke dominacije nad Samarijom, Judejci su srušili hram na gori Gerizim, ali su se bogoslužja nastavila održavati na hramskim ruševinama.
Samarijanci danas žive na području Zapadne obale. Ima ih oko 700. Bogoslužja održavaju na gori Gerizim. Ne smatraju se ni Židovima ni Palestincima, već zasebnom etničkom i vjerskom grupom. Nastoje biti neutralni, ali zadržati svoj kulturni i vjerski identitet.
U Isusovo vrijeme, Samarija je, u političkom smislu, bila dio rimske provincije Judeje, ali su povijesne barijere jasno razdvajale Samarijance od Židova koji su živjeli na području Judeje i Galileje. U nastojanju da uvrijede Isusa, njegovi protivnici nazvali su ga Samarijancem (Ivan 8:48).
Nakon šezdesetak kilometara
hoda, Isus je stao na Jakovljevom zdencu da bi se odmorio. Premda Ivan kontinuirano naglašava Isusovo božansko
porjeklo, istovremeno ga portretira i kao čovjeka; čovjeka koji se umara, koji gladni,
koji plače (Ivan 4:6, 11:35).
Zdenac se nalazio na početku doline, između gora Gerizim i Ebal, samo nekoliko minuta hoda udaljen od gradića Sihara. Nalazio se na zemljištu koje je Jakov kupio od Hamorovih sinova i na samrtnoj postelji darovao Josipu (Postanak 33:19). Sjeverozapadno od zdenca nalazio se utvrđeni grad Šekem (današnji arheološki lokalitet Tel Balata koji se nalazi blizu modernog arapskog grada Nablusa).
Zdenac se nalazio na početku doline, između gora Gerizim i Ebal, samo nekoliko minuta hoda udaljen od gradića Sihara. Nalazio se na zemljištu koje je Jakov kupio od Hamorovih sinova i na samrtnoj postelji darovao Josipu (Postanak 33:19). Sjeverozapadno od zdenca nalazio se utvrđeni grad Šekem (današnji arheološki lokalitet Tel Balata koji se nalazi blizu modernog arapskog grada Nablusa).
 |
| Gore Gerizim (lijevo) i Ebal (desno), između je nekada bio Šekem, a danas je smješten arapski grad Nablus |
Danas se Jakovljev zdenac nalazi u sklopu kripte grčke ortodoksne crkve. Dubok je gotovo 23 metra, ali je uglavnom bez vode. Smatra se da je nekad bio i dvostruko dublji, što sugerira da je njegov iskop bio vrlo zahtjevan i skup. Lokacija zdenca jedna je od rijetkih oko koje postoji opći konsenzus o njezinoj autentičnosti.
Upravo tu, na zdencu u čijoj su se blizini odigrali važni događaji u povijesti izraelskog naroda, Isus je objavio ženi Samarijanki da je on Spasitelj svijeta. U Starom zavjetu zdenac je simbol spasenja, ˝Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više, jer je Jahve snaga moja i pjesma, on je moje spasenje. I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.˝ (Izaija 12:3).
Tisuću godina ranije, jednoj drugoj ženi Bog se također objavio na izvoru. Bila je to Hagara, Sarina sluškinja koja je zbog lošeg postupanja svoje gospodarice pobjegla u pustinju, ˝Tada ona prozva Gospoda, koji je bio s njom govorio: ˝Ti si Bog Svevidljiv˝; jer, reče ona, ˝ja sam zaista gledala onoga, koji mene vidi i ostala živa.˝ Zato se zove studenac onaj Beer-Lahai-Roi ˝studenac Svevidljivoga˝. On leži, kako je poznato, između Kadeša i Bereda.˝* (Postanak 16:13 i 16). Bog je sretao ljude u pustinji njihovog života i nudio nadu, nudio spasenje.
Isus je stigao na zdenac u šesti sat. Prema židovskom računanju vremena, to je bilo u podne. U vrijeme u koje nitko ne ide po vodu, jedna žena došla je zahvatiti vodu. Očito nije željela biti viđena. Inače, bilo je uobičajeno da žene zajedno idu po vodu što je ujedno bila prilika za druženje. Ne samo da je njezina posuda za vodu bila prazna, nego je i njezin život bio prazan.
Upravo tu, na zdencu u čijoj su se blizini odigrali važni događaji u povijesti izraelskog naroda, Isus je objavio ženi Samarijanki da je on Spasitelj svijeta. U Starom zavjetu zdenac je simbol spasenja, ˝Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više, jer je Jahve snaga moja i pjesma, on je moje spasenje. I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.˝ (Izaija 12:3).
Tisuću godina ranije, jednoj drugoj ženi Bog se također objavio na izvoru. Bila je to Hagara, Sarina sluškinja koja je zbog lošeg postupanja svoje gospodarice pobjegla u pustinju, ˝Tada ona prozva Gospoda, koji je bio s njom govorio: ˝Ti si Bog Svevidljiv˝; jer, reče ona, ˝ja sam zaista gledala onoga, koji mene vidi i ostala živa.˝ Zato se zove studenac onaj Beer-Lahai-Roi ˝studenac Svevidljivoga˝. On leži, kako je poznato, između Kadeša i Bereda.˝* (Postanak 16:13 i 16). Bog je sretao ljude u pustinji njihovog života i nudio nadu, nudio spasenje.
Isus je stigao na zdenac u šesti sat. Prema židovskom računanju vremena, to je bilo u podne. U vrijeme u koje nitko ne ide po vodu, jedna žena došla je zahvatiti vodu. Očito nije željela biti viđena. Inače, bilo je uobičajeno da žene zajedno idu po vodu što je ujedno bila prilika za druženje. Ne samo da je njezina posuda za vodu bila prazna, nego je i njezin život bio prazan.
Započinjući razgovor sa Samarijankom, Isus je prekršio niz društvenih normi. Nekoliko razloga trebalo ga je odvratiti od ovog razgovora; spol sugovornice, nacionalnost, vjera, a onda i sumnja u dobru reputaciju ove žene. Tražeći od nje vodu, Isus je srušio i spolnu, i kulturnu i vjersku barijeru. Zbog svoje ljubavi prema pojedincu, Isus je bio jednako spreman susresti se s uglednim Nikodemom kao i s ovom neuglednom ženom. Kad su ga optuživali da se druži s grešnicima, rekao je: ˝Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.˝ (Luka 5:31b i 32).
U judaizmu je žena bila inferiorna u odnosu na muškarca. Muškarci u javnosti nisu razgovarali sa ženama. Neki rabini išli su tako daleko da u javnosti nisu razgovarali čak ni sa svojim ženama, kćerkama ili sestrama. Međutim, Isus je ženama pristupao dostojanstveno i s pažnjom, odstupajući time od uobičajenih društvenih obrazaca ponašanja. On je razgovarao sa ženama, poučavao ih i vjerovao da su upravo one sposobne pronijeti radosnu vijest.
Zanimljiva je analogija između Samarijanke i Nikodema. Iako se radi o ljudima različitog društvenog položaja, obrazovanja i reputacije, oboje su propitivali Isusove riječi.
- ˝Kaže mu Nikodem: "Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?˝ (Ivan 3:4).
- ˝Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.˝ (Ivan 4:9).
Ljudi će lako nasjesti na Sotonine laži i ljudske besmislice, ali će Bogu postavljati bezbroj pitanja. U svojoj ljubavi i strpljivosti, Isus je bio spreman odvojiti vrijeme za svakog pojedinca i odgovarati na pitanja koja su dolazila iz iskrenog srca. Iako je u ljudskim očima postojala ogromna razlika između Nikodema i Samarijanke, pred Bogom su oboje bili jednako izgubljeni. I jedan i drugi trebali su spasenje koje daruje Bog.
Kao ni visokoobrazovani Nikodem, tako ni Samarijanka nije u početku shvaćala duhovne istine koje joj je Isus otkrivao. Bila je fokusirana na svoje zemaljske potrebe. Isus je sjedio s njom pokraj izvora, pokraj vode koja joj je bila neophodna za fizičku egzistenciju i ne poričići njezine zemaljske potrebe, pokazao joj je da postoje uzvišenije vrijednosti od zadovoljenja egzistencijalnih potreba.
U zemljama koje poput Izraela, oskudijevaju vodom - voda znači život. Živa voda je svježa izvorska voda, najdragocjeniji izvor vode u Izraelu. Kišnica iz cisterni i voda iz bunara bili su manje cijenjeni izvori vode jer su bili podložni kontaminaciji i ovisili su o količini kiše koja bi pala između studenog i ožujka. Nudeći živu vodu, Isus se predstavio kao izvor života.
Bog je u Starom zavjetu portretiran kao izvor žive vode, izvor svježe, tekuće vode, ˝Jahve će te vodit` bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit`kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.˝ (Izaija 58:11); ˝Kako li je dragocijena, Bože, dobrota tvoja, pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju; site se pretilinom Doma tvojega, potocima svojih slasti ti ih napajaš. U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.˝ (Psalam 36:8-10). Istu sliku Isus je ponovno upotrijebio u Jeruzalemu za vrijeme Blagdana sjenica, kada je pozvao narod da dođe k njemu - izvoru života (Ivan 7:37 i 38).
U Starom zavjetu žeđ je metafora za ljudsku čežnju za Bogom. Iako je bio najveći izraelski kralj, Davidov život obilježile su tragedije, razočarenja i izdaje. U teškim trenucima svog života svoju čežnju za Bogom izrazio je prekrasnim stihovima; ˝O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.˝ (Psalam 63:1). ˝Kao što košuta žudi za izvor‑vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga…˝ (Psalam 42:1-3).
Isus je znao za ˝pustinju˝ u životu svoje sugovornice. Samarijanka je imala nesređen obiteljski život. Iako je brojni komentatori portretiraju kao nemoralnu ženu, moguće je da je prošla kroz pet brakova jer je bila neplodna ili obavezana pravilima leviratskog braka. Koji god razlog bio, njen život je bio nesređen i nesretan. I prije nego što je sama shvatila, Isus je uvidio da su njezini postupci i moralno upitan životni stil, rezultat neispunjenih duhovnih potreba.
 |
| Judejska pustinja |
Cisterne koje čovjek gradi ne mogu zadovoljiti našu žeđ. ˝Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.˝ (Jeremija 2:13). Samo Bog može ugasiti pravu ljudsku žeđ.
Kralj Salamun bio je čovjek koji je pio vodu iz ljudskih izvora, ali žeđ nije mogao ugasiti. Pio je s izvora bogatstva, užitaka, mudrosti i požude, ali je brzo uvidio njihovu ispraznost, ˝I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti branih srcu svojemu kakva veselja, već se srce moje veselilo svakom trudu mojem, i takva bi nagrada svakom mojem naporu. A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem - i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.˝(Propovjednik 2:10 i 11). Pokraj ljudskih izvora trebale bi stajati Isusove riječi: ˝Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti.˝ (Ivan 4:13).
U trenutku kad ju je Isus suočio s njezinim nesređenim životom, što je očito bila bolna tema, Samarijanka je naglo promijenila smjer razgovora i umjesto o sebi, nastavila je razgovor o teološki kontroverznoj temi, ˝Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.˝ (Ivan 4:20).
Ni učeni Nikodem koji je imao ispravnu doktrinu, kao ni ova žena s dna društvene ljestvice koja je slijedila iskrivljenu samarijansku religiju, nisu razumjeli da im je potreban Spasitelj.
Onaj tko upozna Spasitelja, znat će kako mu treba služiti jer prava služba Bogu dolazi iz srca. Kritizirajući farizeje i pismoznance Isus je rekao: ˝Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske.˝ (Matej 15:8-9).
Način na koji čovjek služi Bogu puno je važniji od mjesta na kojem mu služi, ˝Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.˝ (Ivan 4:23-24). Hram na gori Gerizim već je odavno bio ruševina, a slična sudbina zadesit će i Jeruzalemski Hram niti četrdeset godina nakon ovog razgovora. Niti jedno od ova dva rivalska ˝sveta˝mjesta nisu bila Bogu po volji jer se izgubio pravi duh služenja Bogu (Ivan 4:21-24).
Kako je razgovor tekao, tako je Samarijanka postepeno otkrivala Isusov identitet. U Isusu je prvo vidjela stranca, pa Židova, zatim proroka da bi na kraju shvatila da je Isus Mesija - Spasitelj svijeta.
Riječ Mesija dolazi od hebrejske riječi Masijah što znači pomazanik. U grčkom jeziku riječ Krist znači pomazanik. U Biblijsko vrijeme pomazivali su se kraljevi (1. Ljetopisa 29:22), proroci (1. Kraljevima 19:15-16) i veliki svećenici (Izlazak 29:4-8) izlijevanjem ulja na glavu što je simboliziralo silazak Duga Svetoga na pomazanike. Pomazanikom je smatrana osoba koja je trebala ispuniti božansku posebnu misiju. Čak je i jedan nežidovski kralj smatran pomazanikom – perzijski kralj Kir koji je odobrio povratak Židova iz babilonskog ropstva (Izaija 45:1).
Iako knjige Starog Zavjeta na puno mjesta najavljuju dolazak Mesije, očekivanje Mesije intenziviralo se tek za vrijeme izgnanstva Židova u Babilon. U to vrijeme mesijanizam postaje glavna tema literature koja je nastajala za vrijeme drugog Hrama (od 6. stoljeća prije Krista do razorenja Jeruzalema 70. godine). Kako se intenzivirala rimska opresija nad Židovima, tako je rastao entuzijazam u vezi dolaska Mesije. Za razliku od Židova, Samarijanci nisu očekivali političkog vođu iz Davidove loze koji će ih izbaviti od Rimljana, nego proroka poput Mojsija koji će razriješiti vjerske dileme i donijeti zlatno doba.
Na mjestu na kojem je Isus otkrio Samarijanki da je on obećani Mesija, nekada davno Abraham je primio obećanje da će njegovi potomci naslijediti zemlju (Postanak 12:6 i 7). Dvjesto godina kasnije tu se privremeno naselio njegov unuk Jakov sa svojom obitelji (Postanak 33, 18 i 19). To je bilo prvo mjesto gdje su Izraelci podigli žrtvenik nakon ulaska u obećanu zemlju i gdje je Jošua pročitao narodu cijeli Zakon (Jošua 8:33-35). Godinama kasnije, Jošua je upravo tu skupio narod da bi ih podsjetio na obećanja koja je Bog ispunio i pozvao ih da odaberu kome će služiti. Zanimljivo je da gore Gerizim i Ebal čine prirodni amfiteatar s odličnom akustikom što ih je činilo pogodnim za iznošenje važnih poruka narodu.
Od početka izraelske povijesti, Šekem je bio mjesto gdje je Bog davao obećanja, a ljudi gazili svoja obećanja. To je mjesto u kojem su Jakovljevi sinovi prevarom pobili muške stanovnike Šekema da bi osvetili svoju sestru Dinu (Postanak 34), mjesto na kojem su braća prodala Josipa u roblje slagavši ocu da ga je rastrgala zvijer (Postanak 37) te mjesto prakticiranja iskrivljene židovske religije i služenja idolima. Očito ljudi nisu bili sposobni održati svoja obećanja, ni prema drugima, ni prema Bogu. I upravo tu, na mjestu gdje su patrijarsi primili prva Božja obećanja, Isus je otkrio da je on ispunjenje najvažnijeg obećanja, obećanja o dolasku Mesije - Spasitelja svijeta (Ivan 4:26).
Isus je namjerno odabrao proći kroz omraženu Samariju. U susretu sa ženom Samarijankom i njezinim sunarodnjacima pokazao je da je ˝Spasitelj svijeta˝ (Ivan 4:42). On je došao i za Židove, i za Samarijace, i za neznabošce. Došao je za obrazovane i neobrazovane, za bogate i siromašne, za muškarce i žene, za svakog pojedinca. Bio je spreman odbaciti kulturološke predrasude, političke, vjerske i društvene barijere da bi odgovorio na najdublje ljudske potrebe.
VJEROVATI ISUSOVIM RIJEČIMA
Glas o Isusu pročuo se po Galileji. Nakon posjeta Samariji, vratio se u Kanu Galilejsku, mjesto u kojem je učinio prvo znamenje koje je ojačalo vjeru učenika (pogledaj komentare na 2. poglavlje).
Ovdje mu je pristupio očajni otac čija je obitelj proalazila kroz tešku krizu. Njegov sin bio je na samrti. Nije mu bilo teško prijeći 30 kilometara da nađe Isusa. On mu je bio posljednja nada. U njegovom glasu bilo je hitnosti. Molio je Isusa da krene s njim u njegov dom u Kafernaum da ozdravi dječaka.
Isus ne kreće na put, nego poručuje ocu riječi koje bi željeli čuti svi roditelji bolesne djece: ˝Idi, sin tvoj živi˝ (Ivan 4:50). Ovaj otac povjerovao je Isusu na riječ. Njegova vjera donjela je blagoslov njegovoj obitelji. Cijela obitelj povjerovala je u Isusa.
Od dvadesetak zabilježenih čuda ozdravljenja, samo su dva izvršena na daljinu - ozdravljenje ovog dječaka i ozdravljenje sluge rimskog stotnika (Luka 7:2-10 i Matej 8:5-13).
Ljudi su bili impresionirani Isusovim nadnaravnim sposobnostima, ali nisu bili spremni prihvatiti njegovu poruku (Ivan 2:23-25). Kraljevski službenik povjerovao je Isusovim riječima i Isus je odgovorio na njegovu zamolbu. Diskretno, na daljinu, ozdravio je dječaka i time izbjegao euforiju koja bi nastajala uvijek kada bi javno djelovao. Isus nije želio euforične sljedbenike, nego ljude koji će vjerovati njegovim riječima.
Riječ koja je stvarala je riječ koja može transformirati i koja omogućuje novi početak - novi početak Nikodemu koji je naočigled imao sve, novi početak Samarijanki s nesređenim životom i novi početak jednoj obitelji na rubu očaja. Riječ koja stvara je riječ koja poklanja život onome koji vjeruje.
*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.
*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.
Napomena: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.
Korisni linkovi
Literatura:
3. Notes by Philip Yancey and Tim Stafford, The Student Bible, New International Version
3 komentara:
Lijepi članak.
Jako lijepo. Svaka čast na trudu.
I ovi dodatci na dnu članka sa slikama su jako korisni za dočaravanje povijesne slike.
Idemo dalje.... :-)
Hvala! Drago mi je što čitate Bibliju i što vam je sadržaj mog bloga od koristi.
Objavi komentar