ŽELIŠ LI BOLJE?
 |
Nakon što je neko vrijeme proveo u Galileji, Isus ponovno dolazi u Jeruzalem.
Sjeverno od jeruzalemskog Hrama, nalazilo se kupalište Betesda. Sastojalo se od dva bazena, veličine 150x50 metara, dubine 15 metara. Bazene su okruživala četiri natkrivena trijema, a peti se nalazio se između dva bazena.
Sve do 19. stoljeća nije bilo arheoloških dokaza o postojanju bazena s pet natkrivenih kolonada koje spominje Ivan, što su skeptici koristili za osporavanje njegovog opisa s obzirom da drugi evanđelisti ne spominju Betesdu. Pisac je detaljno opisao kupalište i njegovu lokaciju blizu Ovčjih vrata što potvrđuje da je dobro poznavao Jeruzalem prije razorenja 70. godine.
Isprva su se bazeni koristili za opskrbu Hrama vodom. Kasnije je Herod Veliki za tu svrhu sagradio nove bazene pa su se postojeći počeli koristiti kao lječilišta. Betesda znači kuća milosrđa.
Smatra se da su bazeni bili dio poganskog svetišta posvećenog Asklepiju, grčkom bogu liječništva i ljekarništva. Istočno od bazena sagrađeni su manji bazeni i ˝zdravstveni centar˝. Poganska lječilišta bila su mjesta gdje su se prakticirali religijski rituali i ljekarnička znanja. Slična svetišta nalazila su se diljem rimskog imperija.
Kupalište je bilo puno bolesnih ljudi. Većina novijih prijevoda izostavlja drugi dio 3. stiha i 4. stih u kojima se spominje da su bolesnici čekali da anđeo uzburka vodu. Postoje indicije da spomenuti tekst nije bio dio originalnog rukopisa jer se ne nalazi u većini ranih manuskripata, već u kasnijim, uglavnom bizantinskim manuskriptima. Sporni dio teksta sadrži riječi i izraze koji nisu karakteristični za Ivanovu literaturu te značajno varira između rukopisa u koje je uvršten. Vrlo je vjerojatno da su ga kasniji prepisivači dodali kako bi objasnili zbog čega je bolesnik želio ući u vodu (Ivan 5:7). Vjerovalo se da su povremene turbulencije vode nadprirodan fenomen s pozitivnim efektima na zdravlje.
I upravo tu, u poganskom lječilištu, pred mnoštvom ljudi, bez mističnih rituala i ljekovitih pripravaka, Isus je svojom stvaralačkom riječi ozdravio čovjeka koji je 38 godina patio zbog nepokretnosti. Bio je ostavljen, bez ikoga svoga, sam sa svojom čežnjom da ozdravi, a ona se svakoga dana doimala nerealnije. I onda je čuo Isusov glas, poslušao njegov nalog i nakon 38 godina stao na svoje noge. Ovaj događaj, zalog je nade za sve koji pate od kroničnih bolesti i invaliditeta. Jednog dana i oni će čuti Božji glas koji će im vratiti zdravlje.
Bog Stvoritelj ne može se usporediti s antičkim bogovima. Bogovi koje su ljudi kreirali ništavni su (Izaija 44:6-21). Međutim, susret sa Stvoriteljem mijenja ljudsku sudbinu.
Čuda su fenomeni izvan prirodnih zakona. Ako čovjek može intervenirati i utjecati na prirodne zakone, koliko više može Bog. Isus je činio čuda kako bi potaknuo nečiju vjeru, kako bi omogućio novi početak. Želeći izbjeći euforiju mnoštva, brzo se povukao s mjesta događaja. Nije želio popularnost, nego vjeru koja mijenja život.
Pravu pouku o životu, Isus je ozdravljeniku dao tijekom drugog susreta u Hramu: ˝Više ne griješi da ti se ne dogodi što gore.˝ (Ivan 5:14). Što je moglo biti gore od 38 godina samoće i nepokretnosti? Oni koji su teško bolesni, zdravlje smatraju najvećom vrijednosti. Isus pak ističe da postoji važniji aspekt od fizičkog zdravlja. Posljedice grešnog života puno su gore od posljedica fizičke bolesti. Fizičko zdravlje je poželjno, ali duhovno zdravlje je ono koje utječe na vječnu sudbinu,˝Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.˝ (Ivan 5:24).
Na kraju opisa ovog upečatljivog događaja, Ivan spominje da je toga dana bila subota (Ivan 5:9). Ta jednostavna rečenica, nagovijestit će probleme koji će uslijediti. Isus je u više navrata liječio subotom (Matej 12:9-14; Marko 1:29-31; 3:1-6; Luka 6:6-11; 14:1-6; Ivan 9:14), a farizejima je takvo što bilo nepojmljivo. Smatrali su da je Isus svojim djelovanjem kršio subotu.
Subota je dan odmora, Božji dar dan ljudima neposredno nakon završetka
stvaranja. Zanimljivo je da Bog nije posvetio neko mjesto, nego vrijeme. Iako
se najčešće povezuje sa Židovima jer je važan dio njihovog identiteta, subota
je darovana kao blagoslovljeno vrijeme puno prije rođenja židovske nacije. Prva subota proslavljena je u
Edenu (Postanak 2:1-3).
Riječ subota dolazi od hebrejske riječi šabat (shabbat) što znači ˝odmor˝ ili ˝prestanak rada˝. Započinje zalaskom sunca u petak navečer i traje do zalaska sunca u subotu navečer. Osim što je povezana sa stvaranjem, subota je i u središtu Deset zapovijedi (Izlazak 20:9-11). Četvrta zapovijed započinje riječima ˝Sjeti se…˝. Kao da je Bog znao da će ljudi zaboraviti subotu.
Šabat podsjeća na stvaranje jer je Bog nakon stvaranja blagoslovio i posvetio sedmi dan (Postanak 2:1-3). Osim toga, subota je i podsjetnik na izbavljenje, ˝Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji˝ (Ponovljeni zakon 5:15).
Židovi su željeli ubiti Isusa jer je javno kršio usmenu predaju (Talmud) u vezi držanja subote. Međutim, nošenje postelje nije predstavljalo kršenje Božje zapovijedi o suboti, nego ljudske interpretacije Božje zapovijedi. U 7. poglavlju (22.-24. stih) Isus će ukazati na kontradiktornost rabinskih zakona. Ozdravljajući u subotu on nije kršio subotu, nego ju je ispunio. Svrha subote nije samo odmor od svakodnevnih aktivnosti, nego vrijeme posvećeno proslavljanju Boga i službi bližnjima (Matej 12:12).
Subota je puno više od liste ˝dozvoljeno činiti˝/˝zabranjeno činiti˝. U danu u kojem Bog daje posebni blagoslov, u kojem čovjek pronalazi odmor od svakodnevnih problema i koji upućuje na buduće izbavljenje, bilo je i više nego prikladno učiniti čudo ozdravljenja i osloboditi dugogodišnjeg bolesnika njegove patnje. Ipak, farizeji su mislili drugačije.
A VI IPAK NEĆETE DA DOĐETE K MENI
U raspravi sa Židovima, Isus se jasno identificirao kao Bog: ˝Otac moj sve do sada radi pa i ja radim. Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu, nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.˝ (Ivan 5:17-18). Njegove su riječi bile ili riječi pravog Boga ili riječi čovjeka pomućenog uma. Isusove izjave o sebi ne ostavljaju prostor za treću opciju.
Hebrejska riječ Amen, prevedena na hrvatski sa ˝zaista˝, znači ˝neka tako bude˝. Izraz se koristio kako bi se naglasila istinitost i značaj neke tvrdnje. Isus je upotrebljavao riječ ˝amen˝ ili ˝amen, amen˝ na početku svojih izjava kako bi naglasio značaj onoga što slijedi, ˝Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što
vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini.˝ (Ivan 5:19). Isti izraz ponavlja se i u 24. stihu.
Isus je smatrao važnim istaknuti da njegova sila dolazi od povezanosti s Ocem. To je sila koja daje život - vječni život. ˝Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.˝ (Ivanu 5:24).
Grčka riječ krisis iz Ivana 5:24 znači, sud, presudu, osudu ili kaznu. Iz konteksta je jasno da Isus nije rekao da će neki zaobići posljednji sud, nego da se oni koji mu vjeruju, ne trebaju bojati presude na dan posljednjeg suda. Vjera u Isusa garantira oslobađajuću presudu. I Pavao je potvrdio isto: ˝Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu! (Rimljanima 8:1). Ivan je jasno naglasio da je osnova budućeg suđenja sadašnja odluka svakog čovjeka. Svatko donosi odluku za ili protiv Krista, za vječni život ili za vječnu smrt.
Novozavjetni koncept vječnog života utemeljen je na starozavjetnom poimanju Boga kao izvora života (Jeremija 2:13, Psalam 36:10). Ljudi su stvoreni s darom vječnog života, ali su odvajanjem od Boga izgubili taj dar (Postanak 3:24).
Novozavjetni izraz ˝vječni život˝ (Ivan 5:24), na grčkom aionios zoe, preuzet je iz Danijela 12:2: ˝Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život (grč. aionios zoe), drugi za sramotu, za vječnu gadost.˝ Ovaj je izraz isključivo židovski i ne upotrebljava se u neznabožačkim religijama, niti filozofskim idejama biblijskog doba. Aionios zoe ne označava kontinuiranu egzistenciju, niti implicira besmrtnost duše. U židovskom poimanju vječnog života, taj izraz označava ˝život u dobu koje će doći˝.
Isus podsjeća svoje sugovornike na veliku nadu zapisanu u knjizi proroka Danijela. On je taj koji će jednog dana pozvati mrtve iz grobova. Dolazi trenutak kada će mrtvi čuti Božji glas. ˝Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas - sada je! - kad će mrtvi
čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će.˝ (Ivan 5:25). ˝Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima,
čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji
su radili zlo - na uskrsnuće osude.˝ (Ivan 5:28 i 29).
U židovskoj misli bio je duboko ukorijenjen koncept o dva sukcesivna i kontrastna vremenska perioda; ˝ovom vremenu˝ i ˝budućem vremenu˝ (Marko 10:30, Luka 18:30). Prema rabinskom shvaćanju, dolazak dugoočekivanog Mesije trebao je biti događaj koji će označiti početak ˝budućeg vremena˝. Židovi su svoje eshatološke nade polagali u dolazak Mesije u posljednji dan, ˝u onaj dan…˝ kada će Bog izbaviti svoj narod (Zaharija 14:8, Izaija 12:1).
Židovsko poimanje izbavljenja značajno se razlikovalo od grčkog poimanja spasenja. U grčkoj filozofiji, spasenje je značilo bijeg duše od zemaljskog, tjelesnog i materijalnog. Židovi su pak smatrali da je Bog stvorio zemlju i ljude te da izbavljenje znači obnovu cijelog ljudskog bića, obnovu zemlje i obnovu bliskog odnosa s Bogom.
Od Adama, preko patrijarha i proroka, Bog je neprestano ponavljao svoje obećanje o izbavljenju i obnovi svog naroda. Židovi su tumačili da se izbavljenje odnosi na obnovu mira i prosperiteta njihove države. Međutim, još od vremena proroka Izaije bilo je jasno da se obnova ne odnosi samo na jednu državu, nego na obnovu edenskih uvjeta na zemlji.
Židovi su vjerovali da čovjek može osigurati život u ˝budućem vremenu˝ proučavanjem i držanjem Tore (Zakona). Isus je pak isticao da držanje Tore ne može donijeti vječni život, ˝Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate.˝ (Ivan 5:39-40).
Iako je u 28. stihu posjedovanje vječnog života izraženo u sadašnjem vremenu, vječni život je sadašnja realnost samo kroz vjeru, a ne garancija kontinuirane egzistencije. Osoba koja posjeduje vječni život nije pošteđena smrti. Oni koji vjeruju će umrijeti, ali će ih Isus uskrsnuti u posljednji dan, ˝…jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.˝ (Ivan 5:28 i 29). I na drugim mjestima Isus govori o uskrsnuću u ˝posljednji dan˝ i vječnom životu (Ivan 6:39, 40, 44, 54; 12:47, 48).
PET SVJEDOKA
Isus je izgledao poput običnog čovjeka. Prorok Izaija koji je opisao brojne detalje o Mesiji, njegovu vanjštinu opisao je kao skromnu i ni po čemu posebnu, ˝Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj
zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.˝ (Izaija 53:2b). Međutim, Isus je za sebe tvrdio da je Bog. Je li to istina?
Prema židovskoj tradiciji utemeljenoj na Starom Zavjetu, najmanje dva svjedoka trebala su potvrditi vjerodostojnost neke tvrdnje (Ponovljeni zakon 19:15). Isus se pozvao na čak pet svjedoka koji su potvrdili njegovo božansko porijeklo: na Oca (37. stih), Ivana Krstitelja (33. stih), svoja djela (36. stih), Pismo (39. stih) i Mojsija (46. stih).
Prema židovskoj tradiciji utemeljenoj na Starom Zavjetu, najmanje dva svjedoka trebala su potvrditi vjerodostojnost neke tvrdnje (Ponovljeni zakon 19:15). Isus se pozvao na čak pet svjedoka koji su potvrdili njegovo božansko porijeklo: na Oca (37. stih), Ivana Krstitelja (33. stih), svoja djela (36. stih), Pismo (39. stih) i Mojsija (46. stih).
Spominjući
Mojsija, Isus se vjerojatno referirao na tekst iz Ponovljenog zakona 18:15-22 u
kojem Mojsije najavljuje Proroka poput sebe. Kad je Filip pričao Natanaelu o
Isusu, rekao je: ˝Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci:
Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.˝ (Ivan 1:45). Kada je čudesno nahranio mnoštvo, narod je zaključio: ˝Ovo je uistinu Prorok koji ima
doći na svijet!˝ (Ivan 6:14).
Mojsije
je bio ključna figura u židovskoj povijesti. Smatran je najvećim učiteljem. Pet
Mojsijevih knjiga (Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni
zakon) čine Toru koja je i danas su u središtu proučavanja židovskih vjerskih
škola.
Židovi su ispravno smatrali da je važno poznavati Božji zakon. Mojsije ih je poučio: ˝U srca svoja usadite sve riječi… naredite
sinovima svojim da ih drže vršeći sve riječi ovoga Zakona. Ta nije to za
vas prazna riječ jer ona je vaš život.˝ (Ponovljeni zakon 32: 46-47). Međutim, oni su svoju religioznost sveli na slovo zakona, a ne na njegovu bit. U srži Božje riječi je ljubav ˝...ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi˝(Ivan 5:42).
Učeni Židovi dobro su poznavali Toru. Učili su je napamet, prepisivali je, brojali riječi, brojali slova, međutim, nisu razumjeli da je Isus u središtu Pisma i Zakona, ˝Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije
u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste
vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete,
kako da mojim riječima vjerujete?˝ (Ivan 5:45-47).
Mojsije i drugi starozavjetni proroci iznjeli su brojne detalje o Mesiji koji će doći. Isusov život i sudbina nedvojbeno potvrđuju da su se u njegovom životu ispunila starozavjetna proročanstva o Spasitelju koji je trebao doći. Malotko će čitajući 53. poglavlje Izaijine knjige napisano 700 godina prije Krista, propustiti uočiti da prorok govori o Isusu. Pa ipak, i sam prorok bio je svjestan da će mnogi poznavatelji Pisma, propustiti vjerovati njegovim riječima, a kasnije i samome Kristu, ˝Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno?˝ (Izaija 53:1). Vjerujemo li onome što je objavljeno u Bibliji i znamo li uopće što je objavljeno u Božjoj Riječi?
Mnogi će sa simpatijom gledati na Isusa kao na dijete iz Betlehema, moralnog učitelja i čudotvorca. Ali on je za sebe tvrdio da je Bog. Velik broj Isusovih suvremenika a priori je odbio povjerovati u njegovu radikalnu izjavu. U razgovoru s Nikodemom i Samarijankom Isus je pokazao da poštuje ljudsku sumnju i da je spreman strpljivo odgovoriti na svako pitanje. Međutim, pitanje je želimo li znati istinu. ˝Što je istina?˝, pitao se Pilat (Ivan 18:38) i zatvorio oči pred očitim.
NAPOMENA: Komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.
Literatura:
5. N.T. Wright, New Havens, New Earth, The Biblical Picture of Christian Hope, Groove Books Limited
6. David Wenham, John's Gospel: Good News for Today, Religious and Theological Students Fellowhip, 1997
1 komentar:
Zanimljivo poglavlje
Objavi komentar