Evanđelje po Ivanu - komentari na 6. poglavlje

6. poglavlje Evanđelja po Ivanu

MALO JE PUNO AKO...

Cijelo poglavlje opisuje događaje u Galileji neposredno prije blagdana Pashe, približno dvije godine nakon početka Isusove službe. Za dodatne informacije o Pashi pogledajte komentare na 13. poglavlje.

Isus je boravio na sjeveroistočnoj obali Galilejskog jezera, na gori blizu gradića Betsaide. Čak tri njegova učenika bila su iz Betsaide - Filip, Andrija i Petar (Ivan 1:43-45).

Isus se planirao povući s učenicima na osamu radi odmora i razgovora o njihovom djelovanju u Galileji (Marko 6:30-32; Luka 9:10). Do njega je upravo stigla tužna vijest o pogubljenju Ivana Krstitelja (Matej 14:12-13). Međutim, slijedilo ga je silno mnoštvo i on to nije mogao ignorirati (Ivan 6:2 i 5). Mnogi su u Isusu vidjeli čudotvorca koji bi mogao riješiti njihove probleme, neki su ga slijedili iz znatiželje, a neki željni uzbuđenja. 

Galilejsko jezero

Suočeni s gladnim mnoštvom, učenici su zaboravili da je s njima svemoćni Bog. Gledajući svoje resurse, shvatili su da su nemoćni (Ivan 6:7 i 9). Imali su dvjesto denara, što je bila prosječna osmomjesečna plaća. Rimski denar bio je srebrnjak koji je pokrivao trošak dnevnice.

U potrazi za rješenjem, Andrija je doveo dječaka s pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Količina je bila neadekvatna za 15 do 20 tisuća gladnih ljudi. Međutim, Isus je iskoristio beznačajne resurse jednog djeteta i umnožio ih toliko da je hrane bilo u izobilju.

Od svih zadivljujućih dijela koja je Isus učinio, samo su čudo umnažanja hrane zabilježila sva četiri evanđelista. Nijedno drugo djelo nije imalo toliko očevidaca kao ovo.

Starozavjetni proroci najavili su da će Mesija činiti čuda (Izaija 35:5 i 6), ali čuda su činili i drugi pojedinci. Nadprirodna moć bila je samo jedan od pokazatelja da je Isus Mesija. Međutim, Isus je bio puno više od čudotvorca i ljudima je nudio je puno više od fizičkih blagoslova. Nahranivši mnoštvo, pokazao je da razumije osnovne ljudske potrebe. Slijedećeg dana predstavio se kao ˝kruh života˝ - kao onaj koji može zadovoljiti sve ljudske potrebe.

HOD PO VODI

Galilejsko jezero je najveće jezero u Izraelu, dugačko 21 km, a široko 11,6 km. Jezero je kriptodepresija jer mu se dno nalazi 200 metara ispod razine mora. Drugi nazivi za Galilejsko jezero su: Galilejsko more, Genezaretsko jezero ili Tiberijadsko jezero nazvano po gradiću Tiberiji. Tiberija je bila glavni grad Galileje, smještena na jugozapadnoj obali jezera. Sagradio ju je Herod Antipa po uzoru na rimske gradove i nazvao u čast rimskog imperatora Tiberija. Nakon razorenja Jeruzalema 70. godine prvog stoljeća, Tiberija je postala glavno utočište Židova, sjedište Sanhedrina i uglednih rabinskih škola.

Jezero je okruženo brežuljcima visine 400 do 500 metara. Spuštanje hladnog zraka s brežuljaka i miješanje s toplim zrakom iznad jezera, dovodi do stvaranja jakih oluja.

Učenici su uvečer isplovili prema Kafarnaumu. Puhao je zapadni vjetar pa su ulagali znatan napor veslajući kontra vjetra. Bili su približno na sredini jezera kad su ugledali Isusa kako hoda po vodi. Bilo je između 3 i 6 sati ujutro (Marko 6:48).

Veslanje nasuprot vjetra ih je iscrpilo. Mislili su da su prepušteni sami sebi. Ali u teškim trenucima, Isus ne napušta svoje. Njegova prisutnost u oluji itekako podsjeća na Božje obećanje iz Izaije 43:2 ˝Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće.˝

U prvom trenutku učenici su se toliko prepali vidjevši osobu koja hoda po vodi da su pomislili da je duh. Međutim, kad su shvatili da Isus hoda po vodi, bilo im je jasno da je on Božji Sin (Matej 14:32-33).

KRUH ŽIVOTA

Slijedećeg dana mnoštvo je tražilo Isusa. Našli su ga u Kafarnaumu, na sjeverozapadnoj obali Galilejskog jezera. Kafarnaum je bio Isusov drugi dom za vrijeme djelovanja u Galileji (Matej 4:13). Imao je oko 1.500 stanovnika. Ostaci sinagoge u Kafarnaumu vidljivi su i danas. I upravo tu, Isus je održao poznatu propovijed u kojoj se predstavio kao kruh života. Zanimljivo je da ime gradića u kojem je Isus rođen znači ˝grad kruha˝ (heb. Beit Lehem).

Isus je ignorirao znatiželjna pitanja naroda o tome kada je došao na drugu stranu jezera. I umjesto da obznani još jedno čudo - čudo hodanja po vodi, Isus ih je počeo poučavati. ˝Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni.˝ (Ivan 6:27). I prorok Izaija slično poručuje: ˝Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti?˝ (Izaija 55:2).

Čovjek ne može živjeti bez hrane, ali ne može živjeti niti samo od hrane. Isus je rekao: ˝Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.˝ (Matej 4:4). Život je puno više od jela i odijela. U Mateju 6:25 Isus je pitao: ˝Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?˝

Isus nije činio čuda da bi impresionirao ljude, niti je tražio publicitet. Čuda su bila znak njegove Božanske sile i ilustracije životno važnih poruka koje je prenosio. Ljudi su mu često dolazili radi materijalnih i fizičkih blagoslova, a da zapravo nisu bili zainteresirani za njega kao Spasitelja. Željeli su besplatni kruh, željeli su njegove darove, ali nisu bili zainteresirani za darodavca (Ivan 6:26). Željeli su političkog vođu koji će ih osloboditi od rimske opresije (Ivan 6:14 i 15).

Isus se često nazivao Sinom Čovječjim (Ivan 6:27). Njegovi slušatelji bili su familijarni s tim izrazom. Naime, prema proročanstvu proroka Danijela, Sinu Čovječjem pripada vječna vlast, čast i kraljevstvo, ˝Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.˝ (Daniel 7:13 i 14). Nazivajući se Sinom Čovječjim Isus je sugerirao da se proročanstvo proroka Danijela odnosi na njega. Njegovi slušatelji razumjeli su da se time predstavio kao Mesija.

Osim što ˝Sin Čovječji˝ označava Mesiju, kralja koji će zauvijek vladati, taj izraz odnosi se i na čovjeka, odnosno ljudsku vrstu općenito. Upotrebljen je puno puta u Psalmima i knjizi proroka Ezehijela naglašavajući razliku između Boga i čovjeka. Predstavljajući se kao Sin Čovječji, Isus je naglasio svoju ljudsku prirodu, ali time nije porekao svoje božansko porijeklo. Kad ga je prvosvećenik upitao je li on Sin Božji, odgovorio je potvrdno rekavši da je Sin Čovječji (Matej:26 63 i 64). Isus je istovremeno bio i Sin Božji i Sin Čovječji (Ivan 1:1 i 1:14).

Riječima ˝Amen, Amen˝, prevedenima kao ˝Zaista, zaista˝, Isus je naglasio značaj svoje poruke (Ivan 6:32). Amen je hebrejska riječ koja znači ˝doista˝, ˝neka tako bude˝, ˝vjerujem˝. U judaizmu se koristila od najranijih dana, najčešće kao potvrda prethodne tvrdnje. Isus ju je upotrebljavao da bi naglasio značaj onoga što govori.

Riječi poput ˝mana˝, ˝Mojsije˝, ˝glad˝, ˝gunđanje˝, ¨kruh s neba¨ podsjećali su na izlazak Izraelaca iz Egipatskog ropstva.

Kao i u razgovoru sa ženom Samarijankom (Ivan 4), Isus je s doslovnog nivoa komunikacije prešao na figurativnu razinu, iznoseći životno važne poruke. Izraz ˝kao što je pisano˝ (Ivan 6:31) upotrebljavao se kad se citirao Stari zavjet.

S obzirom da je bio blizu blagdan Pashe, u umovima Isusovih slušatelja oživjela su sjećanja na duge godine lutanja pustinjom nakon izlaska iz zemlje ropstva u kojima ih je Bog na čudesan način hranio manom. Mana je bila kruh kojeg je Bog svakog dana, osim subote, slao s neba (Izlazak 16:15 i 26). Riječ mana znači ˝Što je to?˝.

Mrmljanje Židova protiv Isusa (Ivan 6:41) podsjeća na prigovaranje njihovih predaka u pustinji (Izlazak 16:7-9 i Brojevi 11:4). Bilo im je teško prihvatiti da je Isus sišao s neba (Ivan 6:41 i 42). Za njih je ideja o utjelovljenju bila skandalozna. Međutim, iz perspektive apostola Ivana, upravo to je  najvažnije - vjerovati da je Isus Bog (pogledajte proslov i komentare na 1. poglavlje).

Prema rabinskom vjerovanju drugi izbavitelj – Mesija trebao bi činiti ista djela kao i prvi izbavitelj – Mojsije i ponoviti neka starozavjetna čuda. Isus je iskoristio probuđena sjećanja naroda na kruh kojeg je Bog na čudesan način slao s neba i predstavio se kao kruh života, kao nešto esencijalno, neusporedivo važnije od fizičke hrane.

Kao što je Bog u prošlosti na čudesan način slao manu s neba, tako je sada na čudesan način poslao svog Sina da zadovolji ljudske potrebe. Isus je kruh života, on može zadovoljiti sve ljudske potrebe.

Isus je dao sebe ˝za život svijeta˝. On je kruh s neba ˝da tko od njega jede ne umre˝ (Ivan 6:50,51). Njegova radikalna izjava o ˝jedenju tijela˝ i ˝pijenju krvi˝ je metaforička. Prema Mojsijevom Zakonu, Židovima je bilo izričito zabranjeno konzumirati krv (Levitski zakonik 17:10-14). Židovi su bili familijarni s upotrebom izraza ˝jedenje i pijenje˝ u prenesenom smislu, kao opisom konzumacije duhovne hrane (Jeremija 15:16, Izaija 55:1-3; Ezehijel 2:8, 3:1).

Svakome koji vjeruje Isus je obećao uskrsnuće i vječni život (Ivan 6: 44, 54 i 58), (o vječnom životu pogledajte komentare na 5. poglavlje).

Isusova propovijed o kruhu života podsjeća na starozavjetni tekst iz Izaije 55: 1 i 2 ˝O svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako novaca i nemate, dođite. Bez novaca i bez naplate kupite vina i mlijeka! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela.˝ Isus je ponovio starozavjetni poziv i obećao dobrodošlicu svakome koji dođe, ˝… onoga tko dođe k meni neću izbaciti.˝ (Ivan 6:37). Njemu je stalo do svakog pojedinca, ˝da nikog od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrsim u posljednji dan˝ (Ivan 6:39).

Židovi su smatrali da je Mojsije bio izvor blagoslova u prošlosti. Isus im je ukazao da je pravi izvor blagoslova - Bog.

˝Ja sam kruh života˝ (Ivan 6:35 i 48) prva je od sedam Isusovih tvrdnji navedenih u nastavku knjige koja započinje s ˝Ja sam…˝ (grčki ego eimi). Svaka od ovih tvrdnji metaforički opisuje Isusa, odnosno njegov odnos prema osnovnim ljudskim duhovnim potrebama.

Isusove izjave ˝Ja sam˝
Izjava	Značenje metafore	Reference
Ja sam kruh života.	izvor života	Ivan 6:35 i 48
Ja sam svjetlo svijeta.	onaj koji rastjeruje tamu grijeha	Ivan  8:12
Ja sam vrata.	sigurnost i zajedništvo	Ivan 10:7 i 9
Ja sam dobri pastir.	zaštitnik i vodič kroz život	Ivan 10:11 i 14
Ja sam uskrsnuće i život.	nada u vječni život	Ivan 11:25
Ja sam put, istina i život.	sigurnost u teškoćama	Ivan 14:6
Ja sam trs.	izvor produktivnosti i vitalnosti	Ivan 15:1 i 5

Nakon ove propovijedi mnogi su odustali od Isusa (Ivan 6:66). Ovakav završetak dana u potpunom je kontrastu s jutrom kada je mnoštvo tražilo Isusa (Ivan 6:22-25). Oni koji su tražili još jedan besplatni ručak i nova čuda, otišli su razočarani. Fokusirani na svoje zemaljske potrebe, na privremene blagoslove, propustili su prepoznati dar vječnog života koji im je Isus nudio.

Korisni linkovi:

Betsaida na karti Izraela  
Fotografije ruševina Betsaide
Kafarnaum na karti Izraela   

Fotografije ruševina Kafarnauma

Fotografije Galilejskog jezera i današnje Tiberijade

Literatura:
1. Dr. Thomas L. Constable, Notes on John, 2020 Edition
2. James Burton Coffman, Commentary on John 6
3. James F. McGrath, Food for Thought: The Bread of Life Discourse (John 6:25-71) in Johannine Legitimation
4. J.G. van der Watt, I'm the Bread of Life, Imagery in John 6:32-51
5. Roger Hahn, John 6:26-71

  

Evanđelje po Ivanu - komentari na 5. poglavlje

5. poglavlje Evanđelja po Ivanu

ŽELIŠ LI BOLJE?

Nakon što je neko vrijeme proveo u Galileji, Isus ponovno dolazi u Jeruzalem. 

Sjeverno od jeruzalemskog Hrama, nalazilo se kupalište Betesda. Sastojalo se od dva bazena, veličine 150x50 metara, dubine 15 metara. Bazene su okruživala četiri natkrivena trijema, a peti se nalazio se između dva bazena. 

Sve do 19. stoljeća nije bilo arheoloških dokaza o postojanju bazena s pet natkrivenih kolonada koje spominje Ivan, što su skeptici koristili za osporavanje njegovog opisa s obzirom da drugi evanđelisti ne spominju Betesdu. Pisac je detaljno opisao kupalište i njegovu lokaciju blizu Ovčjih vrata što potvrđuje da je dobro poznavao Jeruzalem prije razorenja 70. godine.

Isprva su se bazeni koristili za opskrbu Hrama vodom. Kasnije je Herod Veliki za tu svrhu sagradio nove bazene pa su se postojeći počeli koristiti kao lječilišta. Betesda znači kuća milosrđa. 

Smatra se da su bazeni bili dio poganskog svetišta posvećenog Asklepiju, grčkom bogu liječništva i ljekarništva. Istočno od bazena sagrađeni su manji bazeni i ˝zdravstveni centar˝. Poganska lječilišta bila su mjesta gdje su se prakticirali religijski rituali i ljekarnička znanja. Slična svetišta nalazila su se diljem rimskog imperija.

Kupalište je bilo puno bolesnih ljudi. Većina novijih prijevoda izostavlja drugi dio 3. stiha i 4. stih u kojima se spominje da su bolesnici čekali da anđeo uzburka vodu. Postoje indicije da spomenuti tekst nije bio dio originalnog rukopisa jer se ne nalazi u većini ranih manuskripata, već u kasnijim, uglavnom bizantinskim manuskriptima. Sporni dio teksta sadrži riječi i izraze koji nisu karakteristični za Ivanovu literaturu te značajno varira između rukopisa u koje je uvršten. Vrlo je vjerojatno da su ga kasniji prepisivači dodali kako bi objasnili zbog čega je bolesnik želio ući u vodu (Ivan 5:7). Vjerovalo se da su povremene turbulencije vode nadprirodan fenomen s pozitivnim efektima na zdravlje. 

I upravo tu, u poganskom lječilištu, pred mnoštvom ljudi, bez mističnih rituala i ljekovitih pripravaka, Isus je svojom stvaralačkom riječi ozdravio čovjeka koji je 38 godina patio zbog nepokretnosti. Bio je ostavljen, bez ikoga svoga, sam sa svojom čežnjom da ozdravi, a ona se svakoga dana doimala nerealnije. I onda je čuo Isusov glas, poslušao njegov nalog i nakon 38 godina stao na svoje noge. Ovaj događaj, zalog je nade za sve koji pate od kroničnih bolesti i invaliditeta. Jednog dana i oni će čuti Božji glas koji će im vratiti zdravlje. 

Bog Stvoritelj ne može se usporediti s antičkim bogovima. Bogovi koje su ljudi kreirali ništavni su (Izaija 44:6-21). Međutim, susret sa Stvoriteljem mijenja ljudsku sudbinu. 

Čuda su fenomeni izvan prirodnih zakona. Ako čovjek može intervenirati i utjecati na prirodne zakone, koliko više može Bog. Isus je činio čuda kako bi potaknuo nečiju vjeru, kako bi omogućio novi početak. Želeći izbjeći euforiju mnoštva, brzo se povukao s mjesta događaja. Nije želio popularnost, nego vjeru koja mijenja život. 

Pravu pouku o životu, Isus je ozdravljeniku dao tijekom drugog susreta u Hramu: ˝Više ne griješi da ti se ne dogodi što gore.˝ (Ivan 5:14). Što je moglo biti gore od 38 godina samoće i nepokretnosti? Oni koji su teško bolesni, zdravlje smatraju najvećom vrijednosti. Isus pak ističe da postoji važniji aspekt od fizičkog zdravlja. Posljedice grešnog života puno su gore od posljedica fizičke bolesti. Fizičko zdravlje je poželjno, ali duhovno zdravlje je ono koje utječe na vječnu sudbinu,˝Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.˝ (Ivan 5:24).

Na kraju opisa ovog upečatljivog događaja, Ivan spominje da je toga dana bila subota (Ivan 5:9). Ta jednostavna rečenica, nagovijestit će probleme koji će uslijediti. Isus je u više navrata liječio subotom (Matej 12:9-14; Marko 1:29-31; 3:1-6; Luka 6:6-11; 14:1-6; Ivan 9:14), a farizejima je takvo što bilo nepojmljivo. Smatrali su da je Isus svojim djelovanjem kršio subotu.

Subota je dan odmora, Božji dar dan ljudima neposredno nakon završetka stvaranja. Zanimljivo je da Bog nije posvetio neko mjesto, nego vrijeme. Iako se najčešće povezuje sa Židovima jer je važan dio njihovog identiteta, subota je darovana kao blagoslovljeno vrijeme puno prije rođenja židovske nacije. Prva subota proslavljena je u Edenu (Postanak 2:1-3).

Riječ subota dolazi od hebrejske riječi šabat (shabbat) što znači ˝odmor˝ ili ˝prestanak rada˝. Započinje zalaskom sunca u petak navečer i traje do zalaska sunca u subotu navečer. Osim što je povezana sa stvaranjem, subota je i u središtu Deset zapovijedi (Izlazak 20:9-11). Četvrta zapovijed započinje riječima ˝Sjeti se…˝. Kao da je Bog znao da će ljudi zaboraviti subotu.

Šabat podsjeća na stvaranje jer je Bog nakon stvaranja blagoslovio i posvetio sedmi dan (Postanak 2:1-3). Osim toga, subota je i podsjetnik na izbavljenje, ˝Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji˝ (Ponovljeni zakon 5:15).

Židovi su željeli ubiti Isusa jer je javno kršio usmenu predaju (Talmud) u vezi držanja subote. Međutim, nošenje postelje nije predstavljalo kršenje Božje zapovijedi o suboti, nego ljudske interpretacije Božje zapovijedi. U 7. poglavlju (22.-24. stih) Isus će ukazati na kontradiktornost rabinskih zakona. Ozdravljajući u subotu on nije kršio subotu, nego ju je ispunio. Svrha subote nije samo odmor od svakodnevnih aktivnosti, nego vrijeme posvećeno proslavljanju Boga i službi bližnjima (Matej 12:12).

Subota je puno više od liste ˝dozvoljeno činiti˝/˝zabranjeno činiti˝. U danu u kojem Bog daje posebni blagoslov, u kojem čovjek pronalazi odmor od svakodnevnih problema i koji upućuje na buduće izbavljenje, bilo je i više nego prikladno učiniti čudo ozdravljenja i osloboditi dugogodišnjeg bolesnika njegove patnje. Ipak, farizeji su mislili drugačije.

A VI IPAK NEĆETE DA DOĐETE K MENI

U raspravi sa Židovima, Isus se jasno identificirao kao Bog: ˝Otac moj sve do sada radi pa i ja radim. Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu, nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.˝ (Ivan 5:17-18). Njegove su riječi bile ili riječi pravog Boga ili riječi čovjeka pomućenog uma. Isusove izjave o sebi ne ostavljaju prostor za treću opciju.

Hebrejska riječ Amen, prevedena na hrvatski sa ˝zaista˝, znači ˝neka tako bude˝. Izraz se koristio kako bi se naglasila istinitost i značaj neke tvrdnje. Isus je upotrebljavao riječ ˝amen˝ ili ˝amen, amen˝ na početku svojih izjava kako bi naglasio značaj onoga što slijedi, ˝Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini.˝ (Ivan 5:19). Isti izraz ponavlja se i u 24. stihu.

Isus je smatrao važnim istaknuti da njegova sila dolazi od povezanosti s Ocem. To je sila koja daje život - vječni život. ˝Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.˝ (Ivanu 5:24). 

Grčka riječ krisis iz Ivana 5:24 znači, sud, presudu, osudu ili kaznu. Iz konteksta je jasno da Isus nije rekao da će neki zaobići posljednji sud, nego da se oni koji mu vjeruju, ne trebaju bojati presude na dan posljednjeg suda. Vjera u Isusa garantira oslobađajuću presudu. I Pavao je potvrdio isto: ˝Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu! (Rimljanima 8:1). Ivan je jasno naglasio da je osnova budućeg suđenja sadašnja odluka svakog čovjeka. Svatko donosi odluku za ili protiv Krista, za vječni život ili za vječnu smrt.

Novozavjetni koncept vječnog života utemeljen je na starozavjetnom poimanju Boga kao izvora života (Jeremija 2:13, Psalam 36:10). Ljudi su stvoreni s darom vječnog života, ali su odvajanjem od Boga izgubili taj dar (Postanak 3:24). 

Novozavjetni izraz ˝vječni život˝ (Ivan 5:24), na grčkom aionios zoe, preuzet je iz Danijela 12:2: ˝Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život (grč. aionios zoe), drugi za sramotu, za vječnu gadost.˝ Ovaj je izraz isključivo židovski i ne upotrebljava se u neznabožačkim religijama, niti filozofskim idejama biblijskog doba. Aionios zoe ne označava kontinuiranu egzistenciju, niti implicira besmrtnost duše. U židovskom poimanju vječnog života, taj izraz označava ˝život u dobu koje će doći˝.

Isus podsjeća svoje sugovornike na veliku nadu zapisanu u knjizi proroka Danijela. On je taj koji će jednog dana pozvati mrtve iz grobova. Dolazi trenutak kada će mrtvi čuti Božji glas. ˝Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas - sada je! - kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će.˝ (Ivan 5:25). ˝Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.˝ (Ivan 5:28 i 29).

U židovskoj misli bio je duboko ukorijenjen koncept o dva sukcesivna i kontrastna vremenska  perioda; ˝ovom vremenu˝ i ˝budućem vremenu˝ (Marko 10:30, Luka 18:30). Prema rabinskom shvaćanju, dolazak dugoočekivanog Mesije trebao je biti događaj koji će označiti početak ˝budućeg vremena˝. Židovi su svoje eshatološke nade polagali u dolazak Mesije u posljednji dan, ˝u onaj dan…˝ kada će Bog izbaviti svoj narod (Zaharija 14:8, Izaija 12:1). 

Židovsko poimanje izbavljenja značajno se razlikovalo od grčkog poimanja spasenja. U grčkoj filozofiji, spasenje je značilo bijeg duše od zemaljskog, tjelesnog i materijalnog. Židovi su pak smatrali da je Bog stvorio zemlju i ljude te da izbavljenje znači obnovu cijelog ljudskog bića, obnovu zemlje i obnovu bliskog odnosa s Bogom. 

Od Adama, preko patrijarha i proroka, Bog je neprestano ponavljao svoje obećanje o izbavljenju i obnovi svog naroda. Židovi su tumačili da se izbavljenje odnosi na obnovu mira i prosperiteta njihove države. Međutim, još od vremena proroka Izaije bilo je jasno da se obnova ne odnosi samo na jednu državu, nego na obnovu edenskih uvjeta na zemlji.

Židovi su vjerovali da čovjek može osigurati život u ˝budućem vremenu˝ proučavanjem i držanjem Tore (Zakona). Isus je pak isticao da držanje Tore ne može donijeti vječni život, ˝Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate.˝ (Ivan 5:39-40).

Iako je u 28. stihu posjedovanje vječnog života izraženo u sadašnjem vremenu, vječni život je sadašnja realnost samo kroz vjeru, a ne garancija kontinuirane egzistencije. Osoba koja posjeduje vječni život nije pošteđena smrti. Oni koji vjeruju će umrijeti, ali će ih Isus uskrsnuti u posljednji dan, ˝…jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili - na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.˝ (Ivan 5:28 i 29). I na drugim mjestima Isus govori o uskrsnuću u ˝posljednji dan˝ i vječnom životu (Ivan 6:39, 40, 44, 54; 12:47, 48).

PET SVJEDOKA

Isus je izgledao poput običnog čovjeka. Prorok Izaija koji je opisao brojne detalje o Mesiji, njegovu vanjštinu opisao je kao skromnu i ni po čemu posebnu, ˝Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.˝ (Izaija 53:2b). Međutim, Isus je za sebe tvrdio da je Bog. Je li to istina? 

Prema židovskoj tradiciji utemeljenoj na Starom Zavjetu, najmanje dva svjedoka trebala su potvrditi vjerodostojnost neke tvrdnje (Ponovljeni zakon 19:15). Isus se pozvao na čak pet svjedoka koji su potvrdili njegovo božansko porijeklo: na Oca (37. stih), Ivana Krstitelja (33. stih), svoja djela (36. stih), Pismo (39. stih) i Mojsija (46. stih).

Spominjući Mojsija, Isus se vjerojatno referirao na tekst iz Ponovljenog zakona 18:15-22 u kojem Mojsije najavljuje Proroka poput sebe. Kad je Filip pričao Natanaelu o Isusu, rekao je: ˝Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.˝ (Ivan 1:45). Kada je čudesno nahranio mnoštvo, narod je zaključio: ˝Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!˝ (Ivan 6:14).

Mojsije je bio ključna figura u židovskoj povijesti. Smatran je najvećim učiteljem. Pet Mojsijevih knjiga (Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon) čine Toru koja je i danas su u središtu proučavanja židovskih vjerskih škola.

Židovi su ispravno smatrali da je važno poznavati Božji zakon. Mojsije ih je poučio: ˝U srca svoja usadite sve riječi… naredite sinovima svojim da ih drže vršeći sve riječi ovoga Zakona. Ta nije to za vas prazna riječ jer ona je vaš život.˝ (Ponovljeni zakon 32: 46-47). Međutim, oni su svoju religioznost sveli na slovo zakona, a ne na njegovu bit. U srži Božje riječi je ljubav ˝...ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi˝(Ivan 5:42).

Učeni Židovi dobro su poznavali Toru. Učili su je napamet, prepisivali je, brojali riječi, brojali slova, međutim, nisu razumjeli da je Isus u središtu Pisma i Zakona, ˝Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?˝ (Ivan 5:45-47).

Mojsije i drugi starozavjetni proroci iznjeli su brojne detalje o Mesiji koji će doći. Isusov život i sudbina nedvojbeno potvrđuju da su se u njegovom životu ispunila starozavjetna proročanstva o Spasitelju koji je trebao doći. Malotko će čitajući 53. poglavlje Izaijine knjige napisano 700 godina prije Krista, propustiti uočiti da prorok govori o Isusu. Pa ipak, i sam prorok bio je svjestan da će mnogi poznavatelji Pisma, propustiti vjerovati njegovim riječima, a kasnije i samome Kristu, ˝Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno?˝ (Izaija 53:1). Vjerujemo li onome što je objavljeno u Bibliji i znamo li uopće što je objavljeno u Božjoj Riječi?

Mnogi će sa simpatijom gledati na Isusa kao na dijete iz Betlehema, moralnog učitelja i čudotvorca. Ali on je za sebe tvrdio da je Bog. Velik broj Isusovih suvremenika a priori je odbio povjerovati u njegovu radikalnu izjavu. U razgovoru s Nikodemom i Samarijankom Isus je pokazao da poštuje ljudsku sumnju i da je spreman strpljivo odgovoriti na svako pitanje. Međutim, pitanje je želimo li znati istinu. ˝Što je istina?˝, pitao se Pilat (Ivan 18:38) i zatvorio oči pred očitim.   

NAPOMENA: Komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Korisni linkovi:
Fotografije iskopina kupališta Betesde

Literatura: 

1. Bob Utley, John 5

2. David Guzik, Commentary on John 5

3. Rod Reynolds, Did Jesus break the Sabbath? 

4. Gordon Franz, Devine Healer: Jesus vs. Eshmun

5. N.T. Wright, New Havens, New Earth, The Biblical Picture of Christian Hope, Groove Books Limited 

6. David Wenham, John's Gospel: Good News for Today, Religious and Theological Students Fellowhip, 1997 

7. Gerhard F. Hasel, The Theology of Divine Judgement in the Bible, A Study of God's Past, Present, and Future Judgements and their Implications for Mankind

Evanđelje po Ivanu - komentari na 4. poglavlje

4. poglavlje Evanđelja po Ivanu 

ŽENA S PRAZNIM POSUDAMA

Shvativši da je u Jeruzalemu počeo privlačiti previše pozornosti, Isus se odlučio vratiti na sjever u Galileju. Iako je od sjevera do juga Izraela manje od 500 kilometara, na toj kratkoj udaljenosti postojale su čak tri odvojene pokrajine; Galileja na sjeveru, Judeja na jugu i Samarija u sredini.

Samarija ili hebrejski Šomron bila je bregovita pokrajina zapadno od rijeke Jordan. Danas je poznata kao Zapadna obala.

Naglašeno je da je na putu iz Judeje u Galileju, Isus ˝morao proći˝ kroz Samariju (Ivan 4:4). Uzimajući u obzir prometne okolnosti, Isus nije morao proći kroz Samariju. Štoviše, većina Galilejaca zaobilazila je Samariju zbog animoziteta prema Samarijancima. Prihvatljivije im je bilo putovali gotovo šest dana dvostruko dužim putem istočno od rijeke Jordan, nego proći kroz Samariju. Isus je očito imao razlog zbog kojeg je želio putovati baš kroz Samariju.  

Antagonizam između Judejaca i Samarijanaca započeo je podjelom Salamunovog kraljevstva na Sjeverno kraljevstvo (Izrael) čije je sjedište bilo isprva u Šekemu, a kasnije u novoosnovanom gradu Samariji i Južno kraljevstvo (Judu) čije je sjedište bilo u Jeruzalemu.

Nakon što su Asirci 724. godine prije Krista osvojili Izrael, Judejci i dio Samarijanaca bili su deportirani u Asiriju. Samarijanci koji su ostali u domovini, pomiješali su se s poganskim narodima Sirije i Mezopotamije koji su migrirali u Izrael. Osim što su se miješali kroz ženidbu (Nehemija13:23-28), došlo je i do vjerskog sinkretizma pa su Samarijanci prihvatili dio vjerskih običaja neznabožačkih naroda (2. Kraljevima 17:29-41).

Nakon 70 godina izgnanstva, Judejci su se vratili u Izrael. U domovini su zatekli Samarijance koji su se pomiješali s neznabošcima te su ih proglasili hereticima i rasno nečistima, ali ipak ih nisu smatrali neznabošcima. 

Samarijanci su ponudili pomoć u obnovi jeruzalemskog Hrama, ali je njihova ponuda odbijena, što je rezultiralo političkim neprijateljstvom i kasnijim nastojanjima Samarijanaca da opstruiraju obnovu Hrama.

Tristo godina kasnije Aleksandar Veliki dozvolio je lokalnim liderima izgradnju hrama na gori Gerizim. Time se želio odužiti za opskrbu koje je lokalno stanovništvo pružalo njegovim vojnicima za vrijeme opsade grada Tira. U hramu su služili odmetnuti jeruzalemski svećenici. Samarijanci su imali svoju verziju Tore, a ostale proročke i mudrosne knjige Starog Zavjeta nisu prihvaćali. Njihova religija bila je mješavina judaizma i religija neznabožačkih naroda s kojima su se pomiješali.

Neprijateljstvo je produbljeno nakon što su Samarijanci u 2. stoljeću prije Krista poduprli Antioha Epifana u širenju helenizma i njegovim namjerama da jeruzalemski Hram pretvori u Zeusov hram. Za vrijeme pobune Makabejaca i kratke dominacije nad Samarijom, Judejci su srušili hram na gori Gerizim, ali su se bogoslužja nastavila održavati na hramskim ruševinama.

Samarijanci danas žive na području Zapadne obale. Ima ih oko 700. Bogoslužja održavaju na gori Gerizim. Ne smatraju se ni Židovima ni Palestincima, već zasebnom etničkom i vjerskom grupom. Nastoje biti neutralni, ali zadržati svoj kulturni i vjerski identitet. 

U Isusovo vrijeme, Samarija je, u političkom smislu, bila dio rimske provincije Judeje, ali su povijesne barijere jasno razdvajale Samarijance od Židova koji su živjeli na području Judeje i Galileje. U nastojanju da uvrijede Isusa, njegovi protivnici nazvali su ga Samarijancem (Ivan 8:48).

Nakon šezdesetak kilometara hoda, Isus je stao na Jakovljevom zdencu da bi se odmorio. Premda Ivan kontinuirano naglašava Isusovo božansko porjeklo, istovremeno ga portretira i kao čovjeka; čovjeka koji se umara, koji gladni, koji plače (Ivan 4:6, 11:35).

Zdenac se nalazio na početku doline, između gora Gerizim i Ebal, samo nekoliko minuta hoda udaljen od gradića Sihara. Nalazio se na zemljištu koje je Jakov kupio od Hamorovih sinova i na samrtnoj postelji darovao Josipu (Postanak 33:19). Sjeverozapadno od zdenca nalazio se utvrđeni grad Šekem (današnji arheološki lokalitet Tel Balata koji se nalazi blizu modernog arapskog grada Nablusa).

Gore Gerizim (lijevo) i Ebal (desno), između je nekada bio Šekem, a danas je smješten arapski grad Nablus

Danas se Jakovljev zdenac nalazi u sklopu kripte grčke ortodoksne crkve. Dubok je gotovo 23 metra, ali je uglavnom bez vode. Smatra se da je nekad bio i dvostruko dublji, što sugerira da je njegov iskop bio vrlo zahtjevan i skup. Lokacija zdenca jedna je od rijetkih oko koje postoji opći konsenzus o njezinoj autentičnosti.

Upravo tu, na zdencu u čijoj su se blizini odigrali važni događaji u povijesti izraelskog naroda, Isus je objavio ženi Samarijanki da je on Spasitelj svijeta. U Starom zavjetu zdenac je simbol spasenja, ˝Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više, jer je Jahve snaga moja i pjesma, on je moje spasenje. I s radošću ćete crpsti vodu iz izvora spasenja.˝ (Izaija 12:3). 

Tisuću godina ranije, jednoj drugoj ženi Bog se također objavio na izvoru. Bila je to Hagara, Sarina sluškinja koja je zbog lošeg postupanja svoje gospodarice pobjegla u pustinju, ˝Tada ona prozva Gospoda, koji je bio s njom govorio: ˝Ti si Bog Svevidljiv˝; jer, reče ona, ˝ja sam zaista gledala onoga, koji mene vidi i ostala živa.˝ Zato se zove studenac onaj Beer-Lahai-Roi ˝studenac Svevidljivoga˝. On leži, kako je poznato, između Kadeša i Bereda.˝* (Postanak 16:13 i 16). Bog je sretao ljude u pustinji njihovog života i nudio nadu, nudio spasenje.

Isus je stigao na zdenac u šesti sat. Prema židovskom računanju vremena, to je bilo u podne. U vrijeme u koje nitko ne ide po vodu, jedna žena došla je zahvatiti vodu. Očito nije željela biti viđena. Inače, bilo je uobičajeno da žene zajedno idu po vodu što je ujedno bila prilika za druženje. Ne samo da je njezina posuda za vodu bila prazna, nego je i njezin život bio prazan.

Započinjući razgovor sa Samarijankom, Isus je prekršio niz društvenih normi. Nekoliko razloga trebalo ga je odvratiti od ovog razgovora; spol sugovornice, nacionalnost, vjera, a onda i sumnja u dobru reputaciju ove žene. Tražeći od nje vodu, Isus je srušio i spolnu, i kulturnu i vjersku barijeru. Zbog svoje ljubavi prema pojedincu, Isus je bio jednako spreman susresti se s uglednim Nikodemom kao i s ovom neuglednom ženom. Kad su ga optuživali da se druži s grešnicima, rekao je: ˝Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.˝ (Luka 5:31b i 32).

U judaizmu je žena bila inferiorna u odnosu na muškarca. Muškarci u javnosti nisu razgovarali sa ženama. Neki rabini išli su tako daleko da u javnosti nisu razgovarali čak ni sa svojim ženama, kćerkama ili sestrama. Međutim, Isus je ženama pristupao dostojanstveno i s pažnjom, odstupajući time od uobičajenih društvenih obrazaca ponašanja. On je razgovarao sa ženama, poučavao ih i vjerovao da su upravo one sposobne pronijeti radosnu vijest. 

Zanimljiva je analogija između Samarijanke i Nikodema. Iako se radi o ljudima različitog društvenog položaja, obrazovanja i reputacije, oboje su propitivali Isusove riječi.
- ˝Kaže mu Nikodem: "Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?˝ (Ivan 3:4).
- ˝Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.˝ (Ivan 4:9).

Ljudi će lako nasjesti na Sotonine laži i ljudske besmislice, ali će Bogu postavljati bezbroj pitanja. U svojoj ljubavi i strpljivosti, Isus je bio spreman odvojiti vrijeme za svakog pojedinca i odgovarati na pitanja koja su dolazila iz iskrenog srca. Iako je u ljudskim očima postojala ogromna razlika između Nikodema i Samarijanke, pred Bogom su oboje bili jednako izgubljeni. I jedan i drugi trebali su spasenje koje daruje Bog. 

Kao ni visokoobrazovani Nikodem, tako ni Samarijanka nije u početku shvaćala duhovne istine koje joj je Isus otkrivao. Bila je fokusirana na svoje zemaljske potrebe. Isus je sjedio s njom pokraj izvora, pokraj vode koja joj je bila neophodna za fizičku egzistenciju i ne poričići njezine zemaljske potrebe, pokazao joj je da postoje uzvišenije vrijednosti od zadovoljenja egzistencijalnih potreba.

U zemljama koje poput Izraela, oskudijevaju vodom - voda znači život. Živa voda je svježa izvorska voda, najdragocjeniji izvor vode u Izraelu. Kišnica iz cisterni i voda iz bunara bili su manje cijenjeni izvori vode jer su bili podložni kontaminaciji i ovisili su o količini kiše koja bi pala između studenog i ožujka. Nudeći živu vodu, Isus se predstavio kao izvor života.

Bog je u Starom zavjetu portretiran kao izvor žive vode, izvor svježe, tekuće vode, ˝Jahve će te vodit` bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit`kosti tvoje i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši.˝ (Izaija 58:11); ˝Kako li je dragocijena, Bože, dobrota tvoja, pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju; site se pretilinom Doma tvojega, potocima svojih slasti ti ih napajaš. U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.˝ (Psalam 36:8-10). Istu sliku Isus je ponovno upotrijebio u Jeruzalemu za vrijeme Blagdana sjenica, kada je pozvao narod da dođe k njemu - izvoru života (Ivan 7:37 i 38).

U Starom zavjetu žeđ je metafora za ljudsku čežnju za Bogom. Iako je bio najveći izraelski kralj, Davidov život obilježile su tragedije, razočarenja i izdaje. U teškim trenucima svog života svoju čežnju za Bogom izrazio je prekrasnim stihovima; ˝O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.˝ (Psalam 63:1). ˝Kao što košuta žudi za izvor‑vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga…˝ (Psalam 42:1-3).

Isus je znao za ˝pustinju˝ u životu svoje sugovornice. Samarijanka je imala nesređen obiteljski život. Iako je brojni komentatori portretiraju kao nemoralnu ženu, moguće je da je prošla kroz pet brakova jer je bila neplodna ili obavezana pravilima leviratskog braka. Koji god razlog bio, njen život je bio nesređen i nesretan. I prije nego što je sama shvatila, Isus je uvidio da su njezini postupci i moralno upitan životni stil, rezultat neispunjenih duhovnih potreba.

Judejska pustinja

Cisterne koje čovjek gradi ne mogu zadovoljiti našu žeđ. ˝Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.˝ (Jeremija 2:13). Samo Bog može ugasiti pravu ljudsku žeđ.

Kralj Salamun bio je čovjek koji je pio vodu iz ljudskih izvora, ali žeđ nije mogao ugasiti. Pio je s izvora bogatstva, užitaka, mudrosti i požude, ali je brzo uvidio njihovu ispraznost, ˝I što god su mi oči poželjele, nisam im uskratio, niti branih srcu svojemu kakva veselja, već se srce moje veselilo svakom trudu mojem, i takva bi nagrada svakom mojem naporu. A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem - i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem.˝(Propovjednik 2:10 i 11). Pokraj ljudskih izvora trebale bi stajati Isusove riječi: ˝Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti.˝ (Ivan 4:13).

U trenutku kad ju je Isus suočio s njezinim nesređenim životom, što je očito bila bolna tema, Samarijanka je naglo promijenila smjer razgovora i umjesto o sebi, nastavila je razgovor o teološki kontroverznoj temi, ˝Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.˝ (Ivan 4:20).

Ni učeni Nikodem koji je imao ispravnu doktrinu, kao ni ova žena s dna društvene ljestvice koja je slijedila iskrivljenu samarijansku religiju, nisu razumjeli da im je potreban Spasitelj.

Onaj tko upozna Spasitelja, znat će kako mu treba služiti jer prava služba Bogu dolazi iz srca. Kritizirajući farizeje i pismoznance Isus je rekao: ˝Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske.˝ (Matej 15:8-9).

Način na koji čovjek služi Bogu puno je važniji od mjesta na kojem mu služi, ˝Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.˝ (Ivan 4:23-24). Hram na gori Gerizim već je odavno bio ruševina, a slična sudbina zadesit će i Jeruzalemski Hram niti četrdeset godina nakon ovog razgovora. Niti jedno od ova dva rivalska ˝sveta˝mjesta nisu bila Bogu po volji jer se izgubio pravi duh služenja Bogu (Ivan 4:21-24).

Kako je razgovor tekao, tako je Samarijanka postepeno otkrivala Isusov identitet. U Isusu je prvo vidjela stranca, pa Židova, zatim proroka da bi na kraju shvatila da je Isus Mesija -  Spasitelj svijeta.

Riječ Mesija dolazi od hebrejske riječi Masijah što znači pomazanik. U grčkom jeziku riječ Krist znači pomazanik. U Biblijsko vrijeme pomazivali su se kraljevi (1. Ljetopisa 29:22), proroci (1. Kraljevima 19:15-16) i veliki svećenici (Izlazak 29:4-8) izlijevanjem ulja na glavu što je simboliziralo silazak Duga Svetoga na pomazanike. Pomazanikom je smatrana osoba koja je trebala ispuniti božansku posebnu misiju. Čak je i jedan nežidovski kralj smatran pomazanikom – perzijski kralj Kir koji je odobrio povratak Židova iz babilonskog ropstva (Izaija 45:1).

Iako knjige Starog Zavjeta na puno mjesta najavljuju dolazak Mesije, očekivanje Mesije intenziviralo se tek za vrijeme izgnanstva Židova u Babilon. U to vrijeme mesijanizam postaje glavna tema literature koja je nastajala za vrijeme drugog Hrama (od 6. stoljeća prije Krista do razorenja Jeruzalema 70. godine). Kako se intenzivirala rimska opresija nad Židovima, tako je rastao entuzijazam u vezi dolaska Mesije. Za razliku od Židova, Samarijanci nisu očekivali političkog vođu iz Davidove loze koji će ih izbaviti od Rimljana, nego proroka poput Mojsija koji će razriješiti vjerske dileme i donijeti zlatno doba.

Na mjestu na kojem je Isus otkrio Samarijanki da je on obećani Mesija, nekada davno Abraham je primio obećanje da će njegovi potomci naslijediti zemlju (Postanak 12:6 i 7). Dvjesto godina kasnije tu se privremeno naselio njegov unuk Jakov sa svojom obitelji (Postanak 33, 18 i 19). To je bilo prvo mjesto gdje su Izraelci podigli žrtvenik nakon ulaska u obećanu zemlju i gdje je Jošua pročitao narodu cijeli Zakon (Jošua 8:33-35). Godinama kasnije, Jošua je upravo tu skupio narod da bi ih podsjetio na obećanja koja je Bog ispunio i pozvao ih da odaberu kome će služiti. Zanimljivo je da gore Gerizim i Ebal čine prirodni amfiteatar s odličnom akustikom što ih je činilo pogodnim za iznošenje važnih poruka narodu.

Od početka izraelske povijesti, Šekem je bio mjesto gdje je Bog davao obećanja, a ljudi gazili svoja obećanja. To je mjesto u kojem su Jakovljevi sinovi prevarom pobili muške stanovnike Šekema da bi osvetili svoju sestru Dinu (Postanak 34), mjesto na kojem su braća prodala Josipa u roblje slagavši ocu da ga je rastrgala zvijer (Postanak 37) te mjesto prakticiranja iskrivljene židovske religije i služenja idolima. Očito ljudi nisu bili sposobni održati svoja obećanja, ni prema drugima, ni prema Bogu. I upravo tu, na mjestu gdje su patrijarsi primili prva Božja obećanja, Isus je otkrio da je on ispunjenje najvažnijeg obećanja, obećanja o dolasku Mesije - Spasitelja svijeta (Ivan 4:26).

Isus je namjerno odabrao proći kroz omraženu Samariju. U susretu sa ženom Samarijankom i njezinim sunarodnjacima pokazao je da je ˝Spasitelj svijeta˝ (Ivan 4:42). On je došao i za Židove, i za Samarijace, i za neznabošce. Došao je za obrazovane i neobrazovane, za bogate i siromašne, za muškarce i žene, za svakog pojedinca. Bio je spreman odbaciti kulturološke predrasude, političke, vjerske i društvene barijere da bi odgovorio na najdublje ljudske potrebe.

VJEROVATI ISUSOVIM RIJEČIMA

Glas o Isusu pročuo se po Galileji. Nakon posjeta Samariji, vratio se u Kanu Galilejsku, mjesto u kojem je učinio prvo znamenje koje je ojačalo vjeru učenika (pogledaj komentare na 2. poglavlje).

Ovdje mu je pristupio očajni otac čija je obitelj proalazila kroz tešku krizu. Njegov sin bio je na samrti. Nije mu bilo teško prijeći 30 kilometara da nađe Isusa. On mu je bio posljednja nada. U njegovom glasu bilo je hitnosti. Molio je Isusa da krene s njim u njegov dom u Kafernaum da ozdravi dječaka. 

Isus ne kreće na put, nego poručuje ocu riječi koje bi željeli čuti svi roditelji bolesne djece: ˝Idi, sin tvoj živi˝ (Ivan 4:50). Ovaj otac povjerovao je Isusu na riječ. Njegova vjera donjela je blagoslov njegovoj obitelji. Cijela obitelj povjerovala je u Isusa.

Od dvadesetak zabilježenih čuda ozdravljenja, samo su dva izvršena na daljinu - ozdravljenje ovog dječaka i ozdravljenje sluge rimskog stotnika (Luka 7:2-10 i Matej 8:5-13). 

Ljudi su bili impresionirani Isusovim nadnaravnim sposobnostima, ali nisu bili spremni prihvatiti njegovu poruku (Ivan 2:23-25). Kraljevski službenik povjerovao je Isusovim riječima i Isus je odgovorio na njegovu zamolbu. Diskretno, na daljinu, ozdravio je dječaka i time izbjegao euforiju koja bi nastajala uvijek kada bi javno djelovao. Isus nije želio euforične sljedbenike, nego ljude koji će vjerovati njegovim riječima. 

Riječ koja je stvarala je riječ koja može transformirati i koja omogućuje novi početak - novi početak Nikodemu koji je naočigled imao sve, novi početak Samarijanki s nesređenim životom i novi početak jednoj obitelji na rubu očaja. Riječ koja stvara je riječ koja poklanja život onome koji vjeruje.

*prijevod: Ivan Ev. Šarić, 1. Popravljeno izdanje, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb 2006.

Napomena: komentari na prethodna poglavlja nalaze se u arhivi na dnu stranice.

Korisni linkovi

Zemljopisna podjela Judinog i Izraelskog kraljevstva  

Pokrajina Samarija na karti Izraela   

Sihar na karti Samarije 

Literatura:

1. Matthew George Easton, Jacob’s Well, Easton's Bible Dictionary

2. Dr. Thomas L. Constable, Notes on John, 2020 Edition

3. Notes by Philip Yancey and Tim Stafford, The Student Bible, New International Version

4. David G. Hansen, PhD, Shechem: Its Archeological nad Contextual Significance