Moja Biblija: Evanđelje po Ivanu - komentari na 2. poglavlje

NAJBOLJE DOLAZI NA KRAJU

Da bi razumijeli poruku Evanđelja po Ivanu, treba imati na umu svrhu pisanja ove knjige koju je autor otkrio na kraju knjige. Ivan je želio čitateljima dati dovoljno dokaza da povjeruju da je Isus Sin Božji te da po vjeri u njega mogu dobiti vječni život (Ivan 20:31-31). U tu svrhu Ivan je opisao sedam znamenja. U izvorniku je grčka riječ semeion što znači znak. Znaci pokazuju put i usmjeravaju čitatelja prema cilju. Znamenja koja je Isus učinio nisu bila samo natprirodni fenomeni, bili su to znaci koji su trebali uvjeriti čitatelje u Isusovo božansko porijeklo i njegovu sposbnost da kao Stvoritelj vrati čovječanstvu dar vječnog života.

Isus je na svadbu stigao 3. dana. Ako obratimo pozornost na vremenske razmake spomenute u prethodnom poglavlju, primjetit ćemo da oni obuhvaćaju četiri dana, stoga zaključujemo da Isus dolazi na svadbu sedmog dana.

1. dan: Ivan 1:19-28
2. dan: Ivan 1:29-34
3. dan: Ivan 1:35-42
4. dan: Ivan 1:43-51

Ciklus od sedam dana aludira na stvaranje, a upravo je to tema s kojom Ivan otvara svoju knjigu, predstavljajući Isusa kao Stvoritelja. Sedmi dan bio je dan zajedništva Boga i ljudi, dan zajedništva prvog bračnog para, dan veselja i slavlja.

Isus će svoju slavu otkriti prvim učenicima upravo na vjenčanju, na svečanosti koja označava početak novog života. Susret s Isusom označio je početak novog života za učenike, ali i za sve one koji će povjerovati poruci ove knjige.

Vjenčanja su bila važan društveni događaj i obično su trajala nekoliko dana. Mladenci su vjerojatno bili Isusovi rođaci ili obiteljski prijatelji obzirom da je na svadbi bila Isusova majka, njegova braća i učenici.

Svadba je bila u Kani Galilejskoj, zavičajnom mjestu Isusovog učenika Natanaela (Ivan 21:2), mjestu u kojem će Isus ponovno napraviti čudo u jednoj obitelji - ozdraviti sina kraljevog službenika (Ivan 4:46). Točna lokacija Kane još uvijek je predmet rasprave među arheolozima. Vjerojatno se radi ili o gradiću Khirbet Kani, udaljenom 14 kilometara sjeveroistočno od Nazareta ili o Kefr Kani, nenastanjenom selu 7 kilometara sjeverozapadno od Nazareta.

Uočivši da je ponestalo vina, majka se obratila Isusu. Iznijela mu je problem i s pouzdanjem sve prepustila njemu u ruke (Ivan 2:5).

Zabilježeno je malo Marijinih riječi, a one koje su zabilježene uvijek veličaju Isusa, a ne nju samu. Marijine riječi zabilježili su samo evanđelisti Luka i Ivan, u sveukupno 15 stihova (Luka 1:30-38, 46-55, 2:48-50; Ivan 2:3-5). Ništa od onog zabilježenog o Mariji, ne upućuje na njezinu ulogu u spasenju. Marija je bila posebna žena, bila je ˝blagoslovljena među ženama˝ (Luka 1:28), ali ne blagoslovljena iznad drugih žena.

Ostati bez vina ili hrane na svadbi značilo bi društvenu sramotu koja bi pratila mladence cijeli život. U ono vijeme bio je običaj da mladenac godinu dana priprema svoj dom za dolazak mladenke. Trebao je dokazati da je sposoban skrbiti za ženu i obitelj. Iako je vjerojatno sve pomno isplanirao, pojavile su se okolnosti koje su mogle ozbiljno zasjeniti njegovu reputaciju i nanjeti sramotu njegovoj obitelji.

Isus je došao da bi uklonio sramotu koja prati ljude od pada u grijeh (Postanak 3:10). ˝Bože moj! Stid me i bojim se podići svoje lice k tebi, Bože moj! Jer su se umnožila zlodjela naša preko glave i grijesi su se naši nagomilali do neba.˝ (Ezra 9:6). Opisujući kraj povijesti našeg svijeta, prorok Danijel opisao je dvije grupe ljudi - one koji primaju vječni život i one koji ostaju u vječnoj sramoti: ˝Tada će se probuditi mnogi od onih koji spavaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, a drugi za sramotu, za vječnu gadosti˝ (Danijel 12:2*).

Još su proroci Starog Zavijeta prorekli da će Bog ukloniti sramotu kojoj smo se izložili. U tome je kršćanstvo jedinstveno - Stvoritelj je prvi pružio ruku posrnulom čovječanstvu: “Ne boj se, nećeš se postidjeti; ne srami se, nećeš se crvenjeti. Zaboravit ćeš sramotu svoje mladosti i više se nećeš spominjati rugla udovištva svoga. Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Jahve nad Vojskama; tvoj je Otkupitelj Svetac Izraelov, Bog zemlje svekolike on se zove (Izaija 54:4-5). Ovdje u Kani Galilejskoj, Isus je pokazao da želi maknuti našu sramotu i donijeti radost vječnog zajedništva.

Obračajući se majci sa ˝ženo˝, Isus je pokazao da se odvaja od svog identiteta sina Marijie i Josipa. Započinjući javnu službu, on više nije bio samo njezin sin, nego Sin Božji. Na isti se način Isus obratio majci i neposredno prije svoje smrti (Ivan 19:26).

Riječima ˝Još nije došao moj čas!˝ (Ivan 2:4), Isus je jasno obznanio da je došao na Zemlju s planom i jasnim tajmingom. I na šest drugih mjesta Ivan govori o tom ˝času˝ (Ivan 7:30; 8:20; 12:27; 16:32; 17:1). Najavljeni čas bit će mračni trenutak poniženja i patnje u kojem se Isus podložio čovječjoj volji i predao u ruke grešnicima. Do tada, on nije slijedio ljudsku volju, nego isključivo Očevu volju (Ivan 17:4).

Pretvaranje vode u vino prvo je od sedam čuda opisanih u Evanđelju po Ivanu. Opisano je samo u Evanđelju po Ivanu kao i uskrsnuće Lazara (11. poglavlje). Isus je učinio i brojna druga čuda, ali je Ivan zabilježio samo ona koja naglašavaju Isusovu stvaralačku moć. Isus je odabrao stvaralački čin (pretvorio vodu u vino) da bi objavio svoju slavu i da bi učenici povjerovali u njega (Ivan 2:11). Ivan je opisao i druga čuda u kojima se manifestirala Isusova stvaralačka moć poput umnažanja kruha i ribe, davanja vida čovjeku slijepom od rođenja, izlječenja bolesnoga i uskrsnuća Lazara. Isus ima moć transformacije. Učenici će to iskusiti kasnije u svom životu i svjedočiti promijeni u životu brojnih ljudi koji su dopustili Isusu da ih mijenja. Bog može transformirati svakog čovjeka, bez obzira koliko nam se to činilo nevjerojatim.

Posude s vodom služile su za ceremonijalna pranja prije jela, za pranje nogu, ruku i pribora. Svaka posuda imala je približno 100 litara zapremnine, što znači da je Isus pretvorio približno 600 litara vode u vino. Spominjanje detalja, poput broja posuda i njihove zapremnine, upućuju da je pisac bio očevidac ovog događaja.

Nadglednik stola obratio se zaručniku iznenađen što je čuvao najbolje vino za kraj (Ivan 2:10). Tako djeluje Bog. Najbolje dolazi na kraju. U životu se često nudi kratkotrajan užitak i sreća, nakon čega dolazi razočarenje. Kojim god putem nas Bog vodio, pa i kroz pustinju, on će nas dovesti u obećanu zemlju; prvo dolazi križ, a onda kruna (Filipljanima 2:6-11). Kao i nadglednik stola, i mi primamo dobro iz Božje ruke, a da toga nismo ni svjesni.

Vino koje je Isus čudesno stvorio opisano je kao dobro vino. U izvornom tekstu nije upotrebljen pridjev agathos koji znači ˝dobro˝, nego kalos koji implicira moralnu izvrsnost. Fermentacija je proces truljenja i raspadanja pa je stvaranje fermentiranog pića teško povezivo s manifestacijom Božje stvaralačke moći. Malo je vjerojatno da bi učenici povjerovali u Isusa vidjevši čudo koje potiče konzumaciju velike količine alkohola.

Iako u suvremenoj upotrebi riječ vino označava alkoholno piće koje nastaje vrenjem grožđa ili grožđanog soka, latinska riječ vinum od koje potječe i hrvatska riječ vino upotrebljavala se i za opis fermentiranog i za opis nefermentiranog grožđanog soka, pa čak i samog grožđa. Isto dvostruko značenje ima i grčka riječ oinos i hebrejska riječ yayin.

Dvostruko značenje riječi vino vidljivo je i u biblijskim i u izvanbiblijskim tekstovima. Aristotel je smatrao da je grožđani sok ili mošt jedna vrsta vina. I drugi grčki govornici i filozofi koristili su grčku riječ oinos za opis svježe iscijeđenog grožđanog soka.

U nastavku su primjeri tekstova Starog Zavjeta u kojima hebrejska riječ yayin označava:

- alkoholno piće - Postanak 9:20-21 i 19:32-33, 1. Samuelova 25:36-37 i 2. Samuelova 13:28

- nefermentirani grožđani sok - Izaija 16:10, Nehemija 13:15 i Tužaljke 2:11-12.

Obzirom na ekonomsku važnost vinograda, vino je bilo simbol Božjih blagoslova. Ulje, žito i vino simbolizirali su materijalno blagostanje. U tekstovima u kojima se plodovi zemlje povezuju s Božjim blagoslovima, za vino se često koristila hebrejska riječ tirosh koja nedvojbeno znači nefermentirani grožđani sok (Postanak 27:28, Ponovljeni zakon 33:28, Zaharija 9:17), ali i riječ yayin.

Atmosfera svadbenog veselja prekrasna je slika budućeg slavlja i sreće kada će Bog obnoviti svoje zajedništvo s ljudima (Matej 22:1-14; Otkrivenje 19:7-9). U kasnijim govorima, Isus će se predstaviti kao ženik koji dolazi po svoju mladu, po svoj narod (Matej 25: 1-10). To je radostan trenutak kojem se vesele milijuni kršćana, ali i sam Bog. Opisujući Božju radost zbog susreta sa svojim ljubljenim narodom, prorok Izaija je napisao: ˝...kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.˝ (Izaija 62:5). Kao što se mi neizmjerno radujemo susretu s voljenom osobom, tako se Bog nama raduje. Božji narod sprema se kao nevjesta za susret sa ženikom. Trenutak susreta s voljenim Spasiteljem bit će trenutak neopisive radosti i slavlja (Otkrivenje 19:7-9).

Nakon svadbe, Isus je s majkom, braćom i učenicima otišao u Kafarnaum gdje se zadržao nekoliko dana. Za vrijeme djelovanja u Galileji, Kafarnaum je bio njegov drugi dom (Matej 4:13). Imao je oko 1.500 stanovnika. Od 7. stoljeća je nenaseljen, a ostaci grada nalaze se na sjeverozapadnoj obali Galilejskog mora. Arheološka iskapanja otkrila su sinagogu iz Isusovog vremena i kuću kojoj su kršćani 2. stoljeća pridavali značajnu pažnju pa se smatra da se radi o Petrovoj kući. U sinagogi u Kafarnaumu Isus je održao propovijed ˝Ja sam kruh života.˝ (Ivan 6:35-59).

OČEVA KUĆA

Približavala se Pasha, veliki vjerski blagdan zbog kojeg su muškarci bili obavezni hodočastiti u Jeruzalem (Levitski zakonik 23:1-8). Isus kreće iz Kafernauma na 160 kilometara dugi put. Već je više puta u djetinjstvu prošao taj put kako bi prisustvovao Pashi. Pasha je podsjećala na izlazak iz egipatskog ropstva i budila nadu u dolazak obećanog Mesije (Izlazak 12:1-20).

U Jeruzalemu se nalazio Hram, centralno mjesto vjerskog života Židova. Prvi Hram sagrađen je 957. godine prije Krista, nedugo nakon Davidovog osvajanja Jeruzalema. Sagradio ga je Davidov sin Salomon (1. Kraljevima 6). Hram je zamjenio prijenosni Šator sastanka napravljen u sinajskoj pustinji nakon izlaska iz egipatskog ropstva. Prvi Hram razorili su Babilonci 586. godine prije Krista prilikom osvajanja Jeruzalema.

Izgradnja Drugog Hrama započela je 50-tak godina nakon osvajanja Babilonaca (Ezra 1). Iako Hram nije dostigao veličanstvenost Prvog Hrama, ipak je bio građevina koja je dominirala Jeruzalemom. Povijest Drugog Hrama bila je burna. U nekoliko navrata Hram je gotovo razoren. Opsežnu obnovu i dogradnju Drugog Hrama započeo je Herod Veliki, 20 godina prije Krista. U vrijeme događaja opisanog u 2. poglavlju, obnova je trajala već 46 godina, a u potpunosti je završena 64. godine, samo 7 godina prije nego što su Rimljani potpuno razorili Hram i Jeruzalem. Zid plača je zapadni potporni zid Hrama i jedini ostatak nekadašnjeg veličanstvenog zdanja. Danas se na mjestu jeruzalemskog Hrama nalazi muslimansko svetište - Kupola na stijeni, sagrađena u 7. stoljeću.

Hramski kompleks bio je podijeljen u četiri cjeline koje su se razlikovale po stupnju svetosti. Vanjsko dvorište bilo je namijenjeno svima, uključujući i neznabošce. U središnjem dijelu Hramskog kompleksa nalazio se Hram sa svojim dvorištima. Ne-židovima je bio zabranjen pristup u unutrašnje dvorište na što je upozoravao natpis na grčkom isklesan na kamenoj ploči. Prijestup se kažnjavao smrću. U unutrašnje dvorište tzv. dvorište za žene ulazilo se s istočne strane kroz ˝Krasna vrata˝. Pristup tom dijelu Hrama imali su isključivo ceremonijalno čisti židovski muškarci i žene. Iz tog dvorišta se preko stepenica, na kojima su Leviti pjevali za vrijeme vjerskih ceremonija, ulazilo u dvorište za Izraelce. Pristup ovome dijelu imali su samo muškarci, Židovi. Od tuda se ulazilo u dvorište za svećenike gdje se vršilo prinošenje životinja na oltar.

Svaka obitelj trebala je prinjeti na hramskom žrtveniku janje ili kozle bez mane. Ljudi koji su na Pashu dolazili izdaleka nisu donosili svoje životinje, nego su životinje za žrtvu kupovali od hramskih trgovaca, često po značajno višoj cijeni od njihove tržišne vrijednosti. Hramskom trgovinom upravljale su obitelji prvosvećenika.

Hramski porez od pola šekela jedanput godišnje plaćali su svi muškarci stariji od 20 godina (Izlazak 30:13). Dvije drahme ili dva rimska dinara vrijedili su pola šekela, što je bila vrijednost dvije dnevnice. Iako su spomenute valute imale iskovane portrete poganskih bogova ili vladara, što ih je prema Tori činilo neprihvatljivim za vjerske svrhe, svećenici su prihvaćali tirski šekel jer je sadržavao 94% srebra za razliku od rimskog dinara koji je sadržavao 80% srebra.

S obzirom da nije bilo dozvoljeno hramski porez plaćati rimskim dinarom ili grčkom drahmom, važećim valutama Bliskog istoka u vrijeme Rimskog carstva, novac se mijenjao u tirski šekel. Nakon što su Rimljani 19. godine prije Krista zatvorili kovaonicu novca u Tiru i započeli s uvođenjem manje vrijednog rimskog dinara, svećenici su zatražili posebnu dozvolu da nastave s kovanjem šekela za vjerske svrhe. Rim je udovoljio njihovom zahtjevu, pod uvjetom da novac i dalje izgleda kao tirski šekel kako bi izbjegli prigovore o davanju autonomije Židovima zbog kovanja vlastitog novca.

Isus će često dolaziti u Hram i poučavati narod u vanjskom dvorištu, u dijelu Hramskog kompleksa kojem su svi imali pristup, i Židovi i neŽidovi. Nažalost, u tom dijelu, Saduceji su organizirali bazar gdje su trgovali sa životinjama i suvenirima te mijenjali novac što je stvaralo atmosferu koja je bila nespojiva s primanjem duhovnih blagoslova. Mjesto poučavanja Božje Riječi i molitve pretvoreno je u mjesto stvaranja profita. Isus se tome odlučno suprostavio, ˝Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.˝ (Ivan 2:16).

Iako su Židovi formalno prakticirali obrede koje im je Bog dao, izgubili su bit pravog bogoštovlja. Uoči Pashe, svaka obitelj trebala je detaljno očistiti kuću od kvasca koji je simbolizirao grijeh. I dok su mnogi vrlo temeljito pristupali ovom činu, u Božjem domu organizirali su bazar koji je nespojiv s pripremom i čistoćom koja je trebala obilježiti bagdan Pashe. Pohlepa svećenika i onih koji su s njima poslovali, zasjenila je sliku Boga koji je oslobodio narod iz egipatskog ropstva i koji će platiti najveću žrtvu proljevanjem krvi svog nedužnog Sina kako bi nas oslobodio od robovanja grijehu i njegovih tragičnih posljedica.

I sam narod imao je pogrešnu predodžbu o svrsi prinošenja žrtve. Mnogi su smatrali da su time osigurali Božju naklonost. Međutim, Božja milost je dar kojeg čovjek ničim ne može zaslužiti (Ivan 3:16). Bilo je malo onih, koji su poput Ivana Krstitelja, u Isusu prepoznali to janje koje su tisuće Židova prinosili na žrtvu svake godine na Blagdan Pashe, ˝Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!˝ (Ivan 1:29).

Čišćenjem Hrama Isus je objavio ˝rat˝ licemjernim vjerskim vođama, što je u konačnici dovelo do njegova raspeća. Na suđenju je Sanhedrin iskoristio Isusove riječi o razaranju Hrama kao glavnu optužbu protiv njega. Sanhedrin je izvrnuo Isusove riječi: ˝Razvalite ovaj hram i ja ću ga za tri dana podići.˝ tvrdeći da je Isus prijetio razoriti Hram riječima ˝Mogu razvaliti Hram Božji i za tri ga dana sagraditi.˝ (Matej:26:61, 27:40).

I sinoptička evanđelja zabilježila su da je Isus očistio Hram, ali su taj događaj smjestili u zadnji tjedan Isusovog života, neposredno prije suđenja i smrti (Matej 21:17-23). Obzirom na niz različitih detalja koji su zabilježeni, brojni komentatori se slažu da je Isus dva puta očistio Hram, na početku i na kraju svoje službe.

Mnogi su povjerovali u Isusa gledajući čuda koja je činio, ali je njihova vjera bila kratkog ˝daha˝. Isus je znao da je ljudsko srce prevrtljivo i da će ga ti isti ljudi izdati, ˝No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.˝ (Ivan 2:23-24). O ljudskoj prevrtljivoj prirodi pisao je i prorok Jeremija, ˝Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne? Ja, Jahve, istražujem srca i ispitujem bubrege, da bih dao svakom po njegovu vladanju, prema plodu ruku njegovih.˝ (Jeremija 17:9-10).

Na kraju poglavlja Ivan zaključuje kako Isus dobro poznaje svakog čovjeka (Ivan 2:24 25). Isus je poznavao Nikodema (3. poglavlje), ženu Samarijanku (4. poglavlje), oduzetoga (5. poglavlje) i čovjeka slijepog od rođenja (9. poglavlje). Na kraju Isusove službe i Petar zaključuje da Isus sve zna - "Gospodine, ti sve znaš!˝ (Ivan 21:17).

*prijevod Varaždinska Biblija

Napomena: Poveznica na komentar na prethodno poglavlje nalazi se u arhivi bloga na dnu stranice.

Korisni linkovi:

Virtualna šetnja Hramom

Fotografije iskopina južnog ulaza u Hram

Slike s označenim dijelovima Hrama

Skice, slike i fotografije dijelova Hrama i Jeruzalema